SAGA O ZETOVIM AUTOBUSIMA – PREDIZBORNA SRAMOTA GRADA ZAGREBA
Tekst: S. Kapetanović
Foto: Grad Zagreb/L. H.
ZET kao pružatelj usluga u javnom gradskom prijevozu mora skrbiti o sigurnosti ali i udobnosti putnika. O tome korisnici, čitaj – putnici imaju što za reći. A ne bi bilo zgorega da se i gradonačelnik češće vozi javnim prijevozom kao što je to ponekad radio jedan od njegovih danas zaboravljenih prethodnika. Gradonačelnik mora poznavati svoj grad i njegove stanovnike, a ne samo neke njemu slične.
DVA ASPEKTA JAVNOG PRIJEVOZA
O javnom prijevozu, ovdje o autobusima možemo i moramo razgovarati u dva aspekta; komforu i sigurnosti putnika. Zanemarimo udobnost prastarih MAN-ovih autobusa, i pogledajmo što nam pružaju novi IVECO autobusi. Za putnike koji naprosto moraju koristiti javni prijevoz to je poput prelaska sa starog pouzdanog konja na novog jogunastog magarca.
Novi autobusi su sve samo ne udobni, u što nas gradonačelnik Tomašević pokušava uvjeriti, premda ga nikad tijekom dosadašnjeg mandata nisam vidio kao putnika. Udobni su možda samo onima kojima je najvažnije da u vožnji mogu puniti svoj mobitel, taman pored izlaznih vrata. A tome do sada nisam nijednom svjedočio.
IMAJU SAMO JEDNA IZLAZNA VRATA
Približno polovica putničkog prostora je podignuta pa se do nje moramo prenjati preko 3 poviše stepenice. U tom je prostoru predviđeno samo sjedenje jer nema rukohvata pa je svaki pokušaj kretanja autobusom u vožnji skopčan s rizikom od pada. Zato tamo sjede samo oni kojima to nije problem, i koje ne opterećuje prtljaga niti kolica. Svi vremešniji putnici radije stoje u prostoru predviđenom za dječja kolica. Pitam se gdje da se smjeste roditelji s malom djecom? Da bi se autobus nagnuo radi lakšeg ulaska odavno nisam vidio, a isti autobusi voze i u drugim gradovima gdje je to već desetljećima uobičajeno. Novi IVECO-vi autobusi imaju samo jedna izlazna vrata pa redovito nastaje gužva, jer pred njima stoje putnici koji ne mogu nigdje sjesti, dok drugi pokušavaju izaći vukući svoje kofere ili kolica za tržnicu. U starim MAN-ovim autobusima bila su dvoja vrata za izlaz.
BUKA U ELEKTRIČNIM AUTOBUSIMA
A sjedišta su posebna priča! Putnik koji sjedi na povišenoj platformi u zavoju ima osjećaj da će ispasti iz sjedišta! U prastarim autobusima to nije bio slučaj. U sferu komfora spada i klima. U starim je autobusima nejednom bilo upaljeno grijanje usred ljeta, a počesto nije bila uključena niti ventilacija. To se u novim autobusima ne događa. Klima radi, i to tako bučno da sa svojih 72 decibela konkurira tvorničkoj hali! Zaboravite na razgovor, stavite slušalice na maksimum pa slušajte nešto drugo. Javni prijevoz nije za ljude koji vole mir i tišinu.
TKO JE PROJEKTIRAO TOMAŠEVIĆEVE AUTOBUSE?
A kako stojimo sa sigurnosti? Ako se putnik u autobusu poželi približiti izlaznim vratima, što se samo kod nas smatra “pripremom za izlazak” a u Skandinaviji je nezamislivo, riskira pad jer vozač pri ulasku u stanicu redovito naglo koči! Zbog neočekivanog i jakog kočenja neki putnici padnu i pri tome vozača časte uobičajenim izrazima iz našeg osebujnog jezičnog folklora. Sve to pridonosi familijarnoj atmosferi i ugodi u našim autobusima i tramvajima. A putnici na autobusnoj galeriji ustanu i strpljivo čekaju na svoj red za domino-pad.
Pa tko je projektirao takve autobuse? To su projektirali negdje u razvijenom i kulturnom svijetu, gdje je uobičajeno da putnici sjede dok se autobus kreće i da vozač strpljivo čeka da svi putnici izađu iz autobusa, a novoukrcani sjednu. U nas to nije tako. Svima se nekamo žuri. Autobusi i tramvaji ne jednom zatvaraju vrata i kreću ne mareći da je neki putnik jednom nogom ili s dječjim kolicima još uvijek dijelom izvan vozila. Nažalost to uopće nije rijedak slučaj. Zašto imamo u autobusima i tramvajima video nadzor, brojanje putnika, USB punjače, bučnu klimu? Zašto se uopće time hvalimo, a ne kulturnim ponašanjem osoblja?
Danas je pored autobusnog stajališta Dragutina Golika na Zagrebačkoj aveniji bio lančani sudar 5-6 automobila, a policija je obavljala uviđaj. Vozač autobusa je iz protesta trubio vlasniku jednog od razbijenih auta, valjda da ga natjera da makne oštećeni automobil. Na koncu se s tim vozačem i posvađao. Toliko o poznavanju prometnih propisa i strpljenju, a sve pred očima policije i putnika.
