RAT U UKRAJINI: ČARI (NEO)KOLONIJALIZMA

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: Press služba ukrajinskog predsjednika

U ona stara vremena, u „davnoj“ (kako se danas voli reći) godini 1971. u nekom našem malom mistu mjesna partijska organizacija je sazvala općenarodni sastanak na kojem je trebalo pokazati i dokazati kako radnička klasa i široke narodne mase nepokolebljivo stoje na Titovom putu samoupravnog socijalizma, a nadasve bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti. I dok je govornik u najljepšim bojama opisivao ljubav i slogu Srba i Hrvata („dva rođena brata“), javi se glas iz publike: „Nećemo Srbe! Nećemo Srbe!“ (opća konsternacija), a nakon toga: „Oni su svi…“ (napeta tišina). „Papučari!“

KOLONIZIRANI NARODI

Opći smijeh, dakako. A onome tko se okuražio da izrekne takvu „kontrarevolucionarnu“ misao, nije se dogodilo ništa, jer iako je taj mogao i te kako završiti u zatvoru, o onome tko bi ga tamo poslao pričalo bi se do smrti kako je šempjan i manit. Jer države dolaze i odlaze, a čeljad u malim mistima ostaje.

Ovo pišem zato što u naše vrijeme slobode govora takvo što ne bi lako prošlo, jer danas sve može imati i ima političku konotaciju: ženska i manjinska prava, homoseksualizam, stilovi odijevanja, bračni i izvanbračni odnosi, dječje tuče po školama, zavirivanje curicama pod suknju u vrtićima… Zašto je to tako?

Da dalje ne zaplićem stvari, odgovorit ću jasno i glasno: riječ je o kolonijalizmu. Ova bombastična tvrdnja dobiva svoj puni smisao ako se sjetimo kako su se kolonizatori odnosili prema potlačenim, koloniziranim narodima. Križarski su se ratovi vodili ne zbog razbijanja arapskog monopola na trgovinu s „indijama“ nego zbog oslobađanja Kristova groba. Domorodačko stanovništvo Južne Amerike je zasužnjeno i dobrim dijelom istrebljeno ne zbog pohlepe za zlatom i srebrom nego zbog toga što su bili neznabošci, idolopoklonici, sluge Sotone, pogani. Fašisti su prisvojili Dalmaciju ne zbog prisvajanja njezinih prirodnih bogatstava nego da slavenski živalj privedu kulturi i civilizaciji. Stotinu godina prije slično je bilo u Zagrebu. Zar nisu Mađari od gradića na rubu Panonske nizine napravili europski grad (s kazalištem, školama, novom katedralom itd.) gotovo pa ravan Beču? Još su nam i željeznicu doveli.

I svuda ista matrica: kolonizator donosi napredak, civilizaciju, kulturu; gradi ceste, pruge i aerodrome, podiže škole i bolnice, a „primitivci“ to ne cijene, bune se, protive. Zašto? Protive se zato što im se nameće nešto što nije njihovo. No to kolonizatoru dobro dođe jer preko kulturnog nametanja širi i opravdava svoju političku dominaciju. To vidimo i u naše vrijeme. Ljudska prava postala su batina (neo)kolonijalizma. Sada kao i do sada, dominantna nacija dijeli narode na „civilizirane“ i „necivilizirane“. Razlika je jedino u tome čime se mjeri civiliziranost.

VLADA UKRAJINOM BEZ MANDATA

Nekoć je to bila vjera: kršćani i pogani. Onda su to bile rase: bijeli i obojeni. Onda su na red došle higijenske navike i prilike: mi smo čisti, oni su prljavi. Onda politički poredak: mi imamo parlamentarnu demokraciju, oni je nemaju. No onda smo mi postali tolerantni prema vjerskim uvjerenjima i drugim rasama, a oni su prihvatili višestranačje. I što sad?

Napravit ćemo (nekako) da nije ono što jest. U njih postoji sloboda govora i slobodni izbori, ali je sloboda govora ograničena, a izbori lažirani. Kod njih postoje manjinska prava nacionalnih manjina, ali ne i manjinska prava homoseksualaca, transvertita i spolno neopredjeljenih osoba. Na kraju dolazimo i do bračnih odnosa: nije da su oni, kao Srbi, papučari (to se tolerira) nego se svađaju sa svojim ženama (obiteljsko nasilje). I sve tako, sve nekako novo, a opet jedno te isto.

Rusija je diktatura, a Ukrajina demokracija. U Ruskoj Federaciji su održani predsjednički izbori u kojima je uz tri protukandidata pobijedio dosadašnji predsjednik. Ali to nije demokracija, jer su izbori namješeni. U Ukrajini predsjednički izbori nisu ni održani, pa Zelenski vlada Ukrajinom bez predsjedničkog mandata. Ali to ništa ne znači. Izbori se nisu mogli održati zbog ratnog stanja (Zar ratno stanje nije i u Rusiji?), no Ukrajina nije u ratu, jer se po njihovom ustavu rat može objaviti samo nakon referenduma. Rat bi mogao završiti sutra ako bi Ukrajina pristala pregovarati s Rusijom, no to se po zakonu ne može učiniti – iako 70 % Ukrajinaca (pokazuju ankete) podržava takav put dolaženja do mira. Umjesto toga slušaju bajke o novom, laserskom oružju za obaranje bespilotnih letilica koje se razvija u Ujedinjenom Kraljevstvu.

TARIFA ZA IZBJEGAVANJE ROVOVA

Stare priče na nov način. Zapad pomaže Ukrajini ne zbog svojih sebičnih geopolitičkih interesa, nego zbog obrane demokracije. Krasne li demokracije u Ukrajini! Rusima su zabranili jezik i ukinuli crkvu, Mađarima zabranili jezik i zatvorili škole. U Odesi su uklonili spomenik Katarine Velike, ruske carice koja je osnovala grad, a nisu uklonili nijedan spomenik Stepanu Banderi, koji je bio Hitlerov poslušnik poput našeg Ante Pavelića (samo mnogo gori). Uostalom, upravo su objavili Pavelićevu knjigu – da Ukrajinci vide što je sloboda i demokracija, a napose nepovredivost granica („Eviva Dalmatia nostra!“).

A što narod misli o svemu tome? Prema najnovijim anketama najveći problem Ukrajine nije rat s Rusijom nego korupcija u državnoj upravi. Sreća u nesreći. Jer zahvaljujući korupciji, za 6000 eura može se prijeći granica (i tako izbjeći smrt u rovu). Za one slabijih platežnih mogućnsoti vrijedi tarifa od 4000 eura, no ona uključuje plivanje preko Tise. Dobro je, dobro dok znaš dobro plivati.