RASTU LI DEPRESIJA I AGRESIJA U NAŠIM ŠKOLAMA?

Tekst: Saša Radusin

Foto: Pexell

Razgovor sa zagrebačkom nastavnicom u osnovnoj školi Petrom K. (2. dio, 2/3)

O problemu sve većeg broja anksiozne i depresivne djece u našim školama gdje je, prema raznim istraživanjima, gotovo svako četvrto dijete iskusilo neki oblik anksioznosti, ali i rastuće pojave agresivnih ispada dijela učenika razgovarali smo sa nastavnicom Petrom iz jedne zagrebačke osnovne škole….

• Podržavate li ukidanje mobitela u školama?

Da, apsolutno, uz sve što sam već rekla dodala bih da su mobiteli i društvene mreže kritične za raspoloženje djece, da ih često dovode u nerealne situacije gdje im netko tko ih uopće ne poznaje, može reći da, ne znam, ne izgledaju dobro, da su dosadna, ili glupa ili što već…. U svakom slučaju, mobiteli imaju previše utjecaja na njihov život, a dostupni sadržaji su ponekad više nego neprimjereni, nešto što naši klinci nekad uopće ne mogu pravilno shvatiti jer su, uz svu moć i prednosti odrastanja uz tehnologiju, ipak za neke informacije i video sadržaje premali.

• Jesu li neka djeca u školi također anksiozna i da li to primjećujete?

Da primjećujem.Kod neke djece primjećujem tugu, kod nekih stalni nemir ili strah, neki pak ne mogu pratiti nastavu jer imaju ozbiljne probleme kod kuće zbog kojih su potpuno nemirni i izvan fokusa. Onda se čak i odvajaju pod odmorima, ne idu na izlete s razredom, ne sudjeluju u grupnim aktivnostima i sl.

• Što činite kada to primjetite?

Usmjeravam ih na razgovore kod stručnih službi, ne zatežem toliko sa svojim predmetom, ne pritišćem s gradivom barem dok ne vidim kako se razvija situacija, porazgovaram i s njihovim razrednikom, te dajem svoja zapažanja.

• Pokušavate li porazgovarati s djetetom kako bi umanjili njegove probleme i strahove?

Da, ali ne smijem ulaziti u osobne teme, pokušavam dati podršku, savjetovati dijete da ne brine zbog ocjena, da se opusti što je više moguće u razredu.

• Kakav je odnos u Vašoj školi što se tiče upotrebe mobitela?

Trenutno radim u dvije škole, u jednoj školi nema mobitela, u drugoj ima.

• U kojoj školi je bolja atmosfera ?

Svugdje su mobiteli zabranjeni pod nastavom, ali školska atmosfera bolja je tamo gdje su mobiteli na početku školskog dana potpuno odvojeni od djece i leže mirno u kutiji, u zbornici. Tamo gdje su mobiteli djeci ostavljeni za vrijeme škole, premda zabranjeni pod samom nastavom, daleko su veći problemi s praćenjem nastave, s motivacijom i koncetracijom, a samo pravilo zabrane mobitela pod satom se stalno krši.

• Jesu li djeca zadovoljnija sa sobom u školi koja je oduzela mobitel na početku nastave?

Učenici su u školi bez mobitela uglavnom mirniji. Čini mi se i da nema toliko agresivnih ispada pod nastavom ili odmorima. Naprosto su manje usmjereni na monitore. Pod velikim odmorom više izlaze u park ispred škole, više su u interakciji sa vršnjacima…. Zbog mira oko mobitela, odnosno bez istih, bili su mi i koncentriraniji i brže su usvajali gradivo. Nadam se da su zbog tih stvari i zadovoljniji sa sobom i svojim vremenom provedenim u školi.

• Jesu li nekada, u vrijeme vašeg školovanja, učenici bili više motivirani za školu?

Ne znam, teško mi je reći, sjećam se kako su prije klinci markirali neke sate jer nisu htjeli učiti ili nisu stigli pripremiti ispit za taj dan, danas markiraju cijeli dan ili cijeli tjedan jer im je počesto loše od svega, od pritisaka i straha od općeg neuspjeha na kraju škole. Mislim da je škola danas zahtjevnija, pa i odvojenija i udaljenija od njihovog života i da, djeca zbog toga možda manje vole školu nego nekad.

• Traži li naša škola previše tzv. bubanja i ponavljanja gradiva, a manje rješavanja problema kroz razmišljanje i igranje?

Još uvijek, unatoč programima Škola za život i slično, djeca moraju uglavnom učiti napamet, a manje se od njih traži razmišljanje i neko konkretno rješenje problema.

• Kako vi osobno kao nastavnik pokušavate doskočiti toj prevelikoj repeticiji i štrebanju? Uspjevate li izbjeći monotonost u razredu i onaj osjećaj da su nastavnici previše razdvojeni od svojih učenika?

Tražim da se učenici osobno upletu u neki problem oko gradiva i da razmišljaju. Pokušavam postići kod njih da imaju samopouzdanje, odnosno osjećaj da vrlo često potpuno sami mogu zapravo riješiti problem ako opušteno i samostalno razmisle o gradivu. Pokušavam im dokazati da su i sami dovoljno pametni da budu samostalni i odlučni sa raznim školskim zadacima. Tražim od njih kreativnost u pristupu kad god je to moguće.Želim im dokazati da im se proaktivnost na satu i promišljanje mogućih rješenja problema na licu mjesta isplati više nego lekcija naučena kod kuće napamet. Pokazati im na kraju krajeva da se škola i vaš predmet doista mogu voljeti. Naravno to nije lako, ali, čini mi se, ako se to ostvari svi problemi sa anksioznošću učenika i negativnim stavom prema školi bitno se smanjuju.

Napomena: Članak je peti dio autorske teme “Depresija u školi”. Objavljuje se u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.