PRST DOLJE ZA MOGUĆEG PREDSJEDNIKA RH

Zločeti narodni pjesnik ovu bi priču mogao početi desetercem o vunenim vremenima – evo zore, evo dana, uz Primorca i cigana. Stipe bi se Mesić sigurno gromoglasno nasmijo i nastavio dalje svojim životnim putem – detuđmanizacije. Od opanaka i na njima srpske zemlje, koju će ovi odnijeti preko Drine, do nešto ozbiljnijih prijedloga đeneralu Kadijeviću. Dragan bi Primorac, potpuni politički analfabet pri tom pitao koja je godina i koja je ovo zemlja i nastavio sloganom: Ništa ne znam što bi jadan tija – bil nosija bradu ili bi se brija – nekoć najmoćnijom strofom Dežulovićeva leleka..

Tekst: Zdenko Lozo

Foto: FB

Predsjednik Jugoslavije Stjepan Mesić (alijas Ujdorović) ozlijedio je desnu nogu (kud će baš desnu). Bosanski su mediji, početkom druge polovice rujna sa zabrinutošću, među prvima Urbi e Orbi javili kako će dulje vremena nositi „šinu na nozi“ i strogo mirovati pa će ostati na liječenju u Ivanić Gradu više tjedana. U posjetu mu je došao bonvivant ivagabundo, Livnjak Dalibor Jurkić – počasni konzul Gvineje u BiH. Pa kaže drug Jurkić: „Moj prijatelj Stipe je Bogu dragom hvala, dobro, ali bez obzira na njegove godine ne miruje, a on voli društvo, druženje, pa uvijek želi da je neko pored njega, da priča, razgovara… uz prijatelje, njegovo obezbjeđenje koje je non-stop pored njega (podvukao ZL) ubrzo će i to sve prevazići”, vjeruje ljudina Jurkić.

Poslije je priča otišla i dalje kako je Mesiću pukla Ahilova tetiva, prilikom košnje trave. Ako se letimično pogleda čime se bavi Naftalan i kolika je korist tamo biti, napose na državni troškak, javljam se kao onaj koji je slomio desni nokat palčenjaka pa bi tražio 100-tinjak dana Naftalanovih mogućnosti. Prosam lepo! Poznavajuć puno toga  izrečenog i učinjenog, kroz ne kratki život Stipe Mesića, i koliko je bljuvotina u njega stalo, tvrdim kako bi se o tome mogla napisati oveća knjiga u više tomova. Još iz vremena kompartijskih rasprava o Deklaraciji, preko njegove sage izmišljenih priča samozvanog političkog osuđenika, o čemu do apsurda piše u njegovoj autobiografskoj knjizi, Ja predsjednik, napisanoj uz daftilo usluge stanovitog Ivice Đikića, o njegovoj ulozi prikupljanja novca iz dijaspore za naš Rat, o njegovoj ulozi u pretvorbi, nuđenju Tuđmanove glave istomišljeniku, đeneralu Kadijevića, Haškom isljedniku i operativcu, njegovom prikupljanju suspektnog novca od svjetskih diktatora i drugih sličnih izvora i pokušaju pranja posudbama, o zadnjem putovanju nakon isteka drugog mandata u Rusiju, za račun iznimno značajnog Bože Jusupa, u društvu rahmetli Bude.

JUGO – PODREPAŠICA

I što je najindikativnije, posebice računajući s činjenicom kako je  je dvojac s gornje slike, kao izdanak neupitnih jugoslavenskih obitelji – nekoć bio značajnijim stupovima HDZ-a. Prvi u vrijeme i post Tuđmanovsko doba, a drugi u onom potonjem i to u preblizoj blizini viteza barba Ive, onog velikog učitelja i lučonoše jugo-podrepašice Jadranke Kosor. Ukoliko je Mesić išta do perfekcije napravio, za svoje poslodavce, to je tzv. detuđmanizacija ili prevedeno na naš jezik rastakanje i pokušaj eutanazije države Hrvatske, još jednom integracijom u Region. Ma koliko Dragan Primorac ne razumije politiku u koju je, još jenom ponavljam, silnom zabludom upao, onda se opravdano, može propitkivati o njegovim postignućima i recentnim životnim uspjesima.

Ne znajući za prijateljeve muke Dragan Primorac, kandidat za – predsjednika države – stožerne stranke u Hrvata, Mesića je odmah po saznanju pohodio u nedjelju 6. listopada o. g. Zabrinut za njegovo stanje i u zanosu da mu utaži žeđ za razgovorom, potpuno se pogubio od silnih emocija. Pokušavajući se opravdati slučajnim susretom pri kojem su razmijenili tek par riječi – trebao je dodati kako je kao jogger na ozbiljnije staze izabrao upravo Naftalan, jer je čuo kako se tamo služi posebna kava. Pitali su i Mesića da ispriča kako je protekao susret, ali on to nije htio komentirati.

Nu, kako ex ministar ne bi i dalje bludio u par rečenica ću mu pojasniti, što je jasno svakom normalnom i donekle upućenom čovjeku u temu: Tko je tko u RH – to on, Dragan Primorac zapravo čini gurajući invalidska kolica i još većeg invalida u njima. Slika, kako je znano, govori puno više nego tisuće riječi, a govor tijela može biti znakovit i koristan, napose forenzičarima.

ZAHVALA NA KANDIDATURI

Dakle, u kolicama je obogaljeni, biološkom neumitnošču pritisnuti i Budinom smrću deprimirani Stevan. Usput ovih dana je mojem prijatelju u istom tom Naftalanu posvjedočio – kako se Buda u morskoj vodio udušio – vapili za njim duhovi iz istog tog mora, njegovim kamenovina za noge zavezanim. Ne mali broj njegovih susjeda i braće tako su okončali svoje muke, a Buda se razmjerno tome penjavo po OZN-ninim stubama i političkim foteljima.

Idemo dalje na meritum selfie-a. Dakle, potpuno skršen i energijom ispuhan Mesko žudi za guračem kolica. Kolica u kojem je načeti detuđmanizam, željan još krvavih pirova, a slučajni namjernik u liku mogućeg njegova klona, čudom se stvori u društvu starog partijskog drugara. Radost očitovana obostranim smješkom, dovede do gotovo „kršćanskih načela“ i drugih kučina i trica.

Izgleda da Primorac makar još u relativnoj mladosti, ima naglašenu potrebu prikupljanja selfie-a. U sam vrh umjetničkih i inih vrednota svakako spadaju i oni s dvojicom Mesiću u svemu sličnih – Ante Nobila i Radeta Šerbedžije, pa i u političkim pozicijama, u Franjinoj i ne manje postuđmanovoj državi. Hrvatski narode, naposevi Hadezeovci, ukoliko još iti malo držite do morala i domoljublja PRST DOLJE za Dragana Primorca. Moj dobrohotni savjet istome. Još nije kasno zahvaliti se na kandidaturi!

Dovršavam ovaj tekst u ranu zoru važnog nadnevnka jedne važne, 90-te po redu, obljetnice – zadnjeg pucnja u lešinu zloglasnog Karađorđevića. Svinjarskoga kralja, tek kao trunčić naplate njegovih zlodjela, ne samo nad Hrvatima u njegovoj satrapiji.