PRODAVANJE SLOBODE

Piše: dr. sc. Nenad Raos

Foto: Muzej Reina Sofia Madrid

Sjećam se svoga djetinjstva, svoga školovanja od 1957. godine nadalje, u doba kada su ratne rane bile još svježe a socijalizam – barem u percepciji tadašnje vlasti i širokih narodnih masa – svakodnevna realnost i realna perspektiva u bliskoj i daljoj budućnosti („Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska…“). Svakodnevno se stupalo i pjevalo, pjevalo o čemu? O dostojanstvu rada i radnika, o pravdi, demokraciji, a nadasve o slobodi. Još su mi ostali u uhu stihovi popraćeni borbenom koračnicom „Padaj silo i nepravdo, narod ti je, narod ti je sudit zvan“ i – početak jednog, rekli bismo rekvijema, pjesme namijenene zborskom izvođenju „Sami smo stvorili tebe, žedni, gladni i bosi, grobovi silni govore kako se žrtve podnose“, nakon čega je slijedio refren koji je otkrivao objekt u navedenoj rečenici: „Sloobodo, sloobodo, sloobodoo“.

DEMOKRATSKE FRAZE

Kada bi se napravila analiza svega što se čitalo i slušalo u tim poratnim godinama, čovjek bi pomislio da je Narodna Republika Jugoslavija bila najslobodnija zemlja na svijetu. Zemlja u kojoj narod, radni narod vodi glavnu riječ. Poslovne odluke u poduzećima – pa i one kojima se određivalo tko će imati kakvu plaću – donosile su se na sjednicama radničkih savjeta. U njima su ravnatelji – poput onoga u mom institutu – bili samo prvi među jednakima te su trebali imati podosta diplomatske vještine da svoje ideje provedu u djelo. („Budimo elastični“, sjećam se fraze svoga ravnatelja, uz obavezno trzanje desnog ramena.)

No to je bio samo privid. Iza demokratskih fraza krio se jednostranački politički sustav i strah da te ne proglase „nebudnim“ ili, još gore, „reakcionarnim“ – ovaj su posljedni epitet prišili vođe Omladinske organizacije na fakultetu svome kolegi zato što je bio „sin sveučilišnog profesora“ (!). Nastradati si mogao zbog svega i ni zbog čega, zbog neznatnog propusta („nebudnosti“) koji je primijetio netko tko je bio „budniji“ („klasno svjesniji“) od tebe. Znam slučaj kada je glavnog urednika časopisa na tapet uzela mlada suradnica, tek stigla u uredništvo, zato što se – zbog loše grafičke pripreme – slogan „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ na nekoj slici mogao pročitati kao „fašizmu sloboda“. Svega je bilo, samo slobode i demokracije – u današnjem smislu – nije bilo.

No, ima li je danas?

Rekli bismo da ima, jer se stalno o njoj govori, a i može se slobodno pisati o čemu se hoće, nitko te zbog pisanja ne može poslati u zatvor (osim, razumije se, privatnom tužbom). Tako se barem čini. Kao što se činilo i u doba moje mladosti, u dobra samoupravnog socijalizma, u doba vlasti radnog naroda i radničke klase. Deklarirana sloboda je moneta kojom svaki vlastodržac kupuje svoje ostajanje na vlasti.

ZNAKOVI SLOBODE

Koliko smo mi istinski demokratko društvo otkriva više od svega ovaj nesretni rat u Ukrajini. Rat između Rusije i Ukrajine je rat za slobodu, to je rat za demokratske, zapadne, slobodarske vrijednosti (protiv istočnjačkog despotizma). I toga su pune novine, o tome sveudilj govore politički komentatori na televiziji, da predstavnike političkih stranaka, posebice onih lijevih, ne spominjemo. Rusi, krvoloci, ubijaju žene, djecu, civile općenito, a Ukrajinci su med i mlijeko. Skoro dvije godine nakon početka rata netko se usudio reći, a taj netko je glavom i bradom Predsjednik Republike, da su pozdravi „Slava Ukrajini“ i „Za dom spremni“ jedno te isto – oba su nastala za vrijeme kada su obje države, Ukrajina i Hrvatska, bile u orbiti nacističke Njemačke. Da, da, istinu treba reći: ratne 1941. godine Ukrajina se nije razlikovala od Hrvatske – osim što su zvjerstva Bandere i njegove klike bila veća od zvjerstava Pavelića i njegovih ustaša. Je li se što u Ukrajini promijenilo?

Ako je suditi po 50 spomenika Banderi na javnim mjestima u Ukrajini, Ukrajina je ostala fašistička zemlja, kakva je i bila. Je li to znak slobode da se miče spomenik Katarini Velikoj, osnivačici Odese, pa i Tolstoju, samo zato što je Rus? (Ili možda zato što je napisao Sevastopoljske priče u kojima se jasno vidi čiji je grad Sevastopolj i tko ga je od koga branio?) Je li to sloboda kada se zabranjuje djelovanje pravoslavne crkve, samo zato jer su je osnovali Rusi? Je li to sloboda kada se u jednoj zemlji zabranjuje govorenje ruskim jezikom, jezikom kojeg barem polovica stanovništva doživljava kao materinski?

O svemu tome se šuti. Šuti se i o neselektivnom granatiranju gradova koji su pod ruskom upravom, šuti se o upadima diverzanata na rusku teritoriju. Istina, iz SAD se čuju glasi kako „vlada takva djelovanja ne podržava“, premda se takva djelovanja obavljaju američkim oružjem i američkim novcem. Zemlja koja je nastala od europskih kolonista koji su bježali na novootkriveni kontinent da bi mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru, podržava režim koji zatvara crkve, progoni svećenike i policijom rastjeruje vjernike. No Ukrajina je demokratska zemlja jer je, kao što rekoh, deklarirana sloboda moneta kojom svaki vlastodržac kupuje svoje ostajanje na vlasti.

NIČIM IZAZVANA AGRESIJA

Iako Rusiji ne ide sve „po planu“, Rusija nije na vojnom polju poražena niti se u njoj dogodio politički prevrat, kako su se na zapadu nadali. Hoćemo ili nećemo, sviđalo se to nama ili ne, klizimo prema multipolarnom svijetu – i tu realnost ćemo morati prije ili kasnije prihvatiti. Svijet se više ne dijeli na razvijene zemlje Zapada (SAD, UK i Europska Unija) i „zemlje u razvoju“ koje ovima, najrazvijenima pribavljaju jeftine sirovine i još jeftiniju radnu snagu. Te (nekoć) nerazvijene zemlje ne žele više biti u polukolonijalnom statusu prema omima razvijenima, nego i one traže svoje mjesto pod suncem. Rusija je zemlja nepresušnog prirodnog bogatstva i ne želi, razumije se, biti američka kolonija, a još manje da joj se prijeti s njezinog bivšeg teritorija. Indija i Kina su se pak naužile britanskog kolonijalizma, pa ne žele – prirodno – sami sebi stavljati lance.

Kada se sve to uzme u obzir, vidimo da je „ničim izazvana agresija Rusije na Ukrajinu“ i te kako (svačim) izazvana. Nakon deset, dvadeset godina, kada se sve ovo smiri, a mi budemo živjeli u jednom drugačijem svijetu, čudit ćemo se kako su neki ljudi mogli zdravo za gotovo prihvaćati tu frazu („ničim izazvana agresija Rusije na Ukrajinu“), baš kao što se mi danas čudimo kako su ljudi prije pedeset godina mogli vjerovati u to da u Jugoslaviji ima više slobode nego na „trulom“ Zapadu.