PREDSJEDNIČKI IZBORI U DIMU VELIKOG PRASKA

Tekst: Zdenko Lozo

Foto: HRT

Samo približavanje bilo kojih izbora nosi sa sobom niz zanimljivih pojava, koincidirajućih ili tempiranih afera i još puno toga. Uljuljan vlastitim postignućima Andrej je Plenković i ove izbore držao tek rutinom koju formalno valja odraditi. Balon koji je obilato pumpan i njegovom zaslugom, ponajprije u odabiru prvih suradnika – pukao je, a prasak vrlo lako može pomesti i njega iz hrvatskog političkog života. Maleni mu je tik pod nogama zapalio topovski udar, a stvarni Dragan Primorac – nova akvizicija za stranku od 200 tisuća članova, dogurao gromadu od problema. Ako neznaš što je bilo upitaj heroje, velika je mudrost jednog kratkog versa. Dakle, sigurnosne temeljite, a ne frizirane i diletantske provjere pomažu mudrim državnicima u mnogo čemu, a dnevna događanja i moguće ugroze su predmetom brifiranja uz jutarnji doručak ili kavu. Naravno, tu su i redovna i izvanredna izviješća. Mudre glave to pišu i valja vjerovati da je tome tako. Tko ovo ne respektira žanje buru! Iz dima i eksplozije balona za sad je evidentirana prva ozbiljnija prijeteća opasnost za Plenkovića. Od ranije udružena lijeva falanga ovaj puta mogla bi se lako osnažiti s oba krila Domovinskog pokreta i evo ti šejtana, kojeg ni moći pajde Pupija neće otjerati. Istovremeno ulazimo u sam finiš borbe za Pantovčak. Podupre li HDZ značajnije nametnutog „domoljuba i znanstvenika“, može računati i na veći prasak od unutarstranačkih izbora. Kako vrijeme odmiče sve ozbiljnije postaje predstavljanje Branke Lozo, kao nove Ruže Hrvatske. Bude li sloge i jedinstva te obilatog otvaranja očiju zaslijepljenih HDZ-ovaca, čudo bi se moglo dogoditi i blažene kiše bi opet mogle padati, a polja naša rađati. Nedavno doživljeno u Škabrnji i viđeno u Vukovaru, govore kako Nada još nije umrla…

Mjesec studeni 2024. upamćen je u Hrvatskoj u klimatološkom smislu, kao kasno ljetni ili rano jesenski s malo oborine i prilično suhim razdobljem s dnevnom temperaturom prihvatljivom za morsko kupanje, uglavnom kao onaj koji bi se mogao poželjeti za svaku godinu unaprijed, poglavito za ovu nakon iznimno vrućega ljeta.

Vode potopne prodiru u ruzinavi brod

Na političkoj pozornici početak i sama sredina studenog obilježili su dva iznimno krupna događaja, koja će političku karijeru hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i njen daljnji tijek učiniti prilično burnom i naglašeno upitnom. Ovaj put su se na niz njegovih  loših kadrovskih odluka nadogradile još dvije kapitalne. Plenković je osoba koja ne voli slušati tuđa mišljenja i savjete te prilično autoritarno vlada svojom strankom pa time i državom. Osokoljen dobrim izbornim rezultatima i solidnim postignućima na vanjskopolitičkom pa i gospodarskom planu, njegov je ego dobio na težini, ali na krivi način – jačajući još više svoju taštinu i autoritarnost.

Dakle, nakon produljenog vikenda na samom početku studenog, koji su obilježili veliki dani Svih Svetih i Dušnog dana stvar se zahuktala jednom u nizu iznimno bijednih odluka tzv. generala u prilično problematičnoj udruzi imena Generalski zbor, a uvjetovana još problematičnijom odlukom Plenkovića da izvanstranačku osobu u liku prof. dr. Dragana Primorca sunarodnjacima preporuči kao najbolji izbor za predsjednika ove države.

O ideji takvog problematičnog odabira od samog početka zaredalo je niz kritika sa svih strana političkog spektra, a i sam potpisnik ovih redaka je jasno propagirao prst dolje za osobu bez ikakvih političkih znanja i sposobnosti. Kako su greške u hodu „sveznadara“ generirale niz novih upita i više od suspektnih činjenica iz jedne biografije koja je i na onom drugom, znanstvenom i moralnom, planu danomice postajala sve bljeđom. Riječju svedena je na bildanje onih središta moći koja su pokazivala interes upravo za njegov izbor. Budimo posve otvoreni.

Prvoborac i domoljub koji to nije

Nedvojbeno su, uz Plenkovića i neki židovski, ali i američki moćnici htjeli vidjeti konkretan rezultat svojih potpora ovom  nesumnjivom „projektu“. Plenković je u tom vidio svoj čisti dobitak uz istovremeno evidentnu činjenicu kako na istinskom desnom spektru još uvijek nema ni „c“ od concordije te je počeo trljati dlanove. Ništa u svemu ovome ne bi bilo problematično kada bi sam kandidat priličio za veoma važnu kariku u političkom sustavu RH. On nema baš nikakve veze s onim kakvim se izdaje – po podrijetlu, činima, političkim i životnim uzorima on nije nimalo manji ljevičar od Dritana od Mostara grada. Dakle, kandidat, a posebice njegov izbornik se sudariše sa stvarnim, a ne nabildanim atribucijama i akcijama Plenkovićeva pulena, koje su na političkoj burzi pale brže od Gazpromovih na onoj financijskoj, kad je Putin pokrenuo„specijalnu operaciju“.

Kako se ne bi krivo razumjeli u zauzimanju autora teksta glede šire suradnje s USA i Izraelom, dodajem da je za takvo poimanje politike i nacionalnih interesa Hrvatska imala respektabilan broj potencijalno doličnih predsjedničkih kandidata – koji među inim imaju i široka znanja o međunarodnim odnosima i savezima.

Iz najviših krugova spomenutog Generalskog zbora me uvjeravaju kako nikakva utjecaja na njihov izbor, Dragana Primorca za počasnog člana te družine, nije bilo od njihovih sponzora i promicatelja. Ma čija to bila ideja, promocija je izazvala strašnu lavinu ponajprije žestokom reakcijom branitelja, potom potencijalnih predsjedničkih kandidata, novinara, hrabro mislećih intelektualaca i na kraju jalove oporbe, koja ionako ništa ne čini već petu godinu do li bezbroj jalovih traženja premijerove glave.

Glavašu je suđeno za ratni kaos, a Primorac je kao pripadnik paravojne postrojbe čistio srpske stanove prije 1. izbora

Kako bi donekle popravio štetu u triler se upetljao stanoviti Vlada Bužančić dajući svojim vrhunaravnim autoritetom alibi o nesumnjivom doprinosu Dragana Primorca ratnom djelovanju, njihove Domovine. Kažem njihove, jer bi to bilo posve točno, nitko se ne obradova ovom interventnu Bužančića kao Aleksandar Vasiljević,čiji je rukopis više od prepoznatljivog diktata čovjeku iz rupe tj. onoga što Dubrovčani zovu Bužom.

U vječito nemirnim snovima o reinkarnaciji Velike Srbije, velikosrpski stratezi ovaj put iz Srpskog sveta, hibridnim metodama u osvit samih predsjedničkih izbora u RH uvališe kroz sitne buže vrlo obilat balon. Tak se to dela! Tko je taj Bužančić i kakva kaznena dijela on čini osim onih pljački   PŠD Zenta iz Splita – za koje su podnesene i kaznene prijave, ali Bužin anđeo čuvar, zloglasni Baja, niti ni malo ne haje.

Ovaj vitez ni manje ni više, tvrdi – kako je on, kao šef Paravojne postrojbe „od samog početka 1990. (hej, promjena vlasti u RH 30. svibnja te iste godine – podvukao ZL) zajedno s našim budućim prešidentom upao u ne manje od tri tisuće srpskih stanova (od onih splitskih 8.500 u bivšem portfelju SSNO!)  s ciljem uhidbe JNA snajperista zabarikadiranih u te tri tisuće stambenih jedinica.

Zli jezici govore kako je Sova izgovorila po prvi puta baš tada onu famoznu izreku: „Locirati, uhititi, transferirati“. Ista SOVA je tek kod Gotovine dodala OSUDITI! Još postoje prijepori oko transfera, je li SOVA mislila na Loru, ili niške i pančevačke poligone! Hm…

Iznimno ozbiljan i prilično riskantan tekst po vlastito disanje obznanio je briljantni i ludo hrabri Ivica Šola, ovih dana u Slobodnoj Dalmaciji ili ti Mosorki. Da je Marača živ to ne bi gledalo svijetlo dana! Preporučam pročitati „Bužančićeva priča nastavak je velikosrpske propagande iz 90-tih“. SD 17. 11. 24.

Pamtit ću, dok god to moj izmoreni mozak bude mogao, u tom tekstu napisane fragmente iz Šolina puta u Zenicu na debrifiranje časnog generala Mustafe Čandića. Šola mi je bio jednim od krupnijih, među vrlo krupnim suradnicima u 7/Dnevnom, čijim sam urednikom tada bio. Povjerio mi je taj put i itinerar, onako „ako mi se nešto dogoditi“. Žestoko sam se protivio tome putu, nudeći neke optimalnije i južnoj granici bliže lokacije od Zenice. Međutim, nije više bilo tehnički moguće odgoditi taj sastanak. U ispisanom tekstu on ne navodi sve detalje tih putešestvija, ali vjerujte mi kako me i danas trnci prođu po čitavu tijelu kad se prisjetim kako je sve to teklo i kako je moglo završiti. Samo ga je Bog, po tko zna koji put u Život izveo na put spasa inače ne bi bilo ovog teksta i još puno toga što je, ili će biti,  iz njegova pera obznanjeno. Raščlanjujući, pri kraju teksta Čandićevo mišljenje o Bužančićevu „interviewu“, Šola navodi ekspertov zaključak: „Primorca i tog tipa Bužančića hapsiti zbog istih „zločina“ ili upada nad srpskom nejači u Splitu, kao Glavaša i Merćepa, žrtve Vasiljevićevih Proboja ili ih proglasiti dijelom akcija Proboj 1 i 2, koje su očito na djelu“. Naravno Šola dodaje -za Vučića, Vulina i sl. u kontekstu jačanja Srpskog sveta, ove izjave o Splitu tj. upadu u stanove jamačno su itekako dragocjene. Meni, koji sam imao sreće „družiti se“ s đeneralom, tada pukovnikom Vasiljevićem, 40-tak dana u prostorijama Vojno istražnog zatvora Sarajevo, među njima i u mojoj samici itekako je jasno što je sve Vasiljević učinio i što rade njegove kohorte, itekako uspješno i danas u RH. Pročitajte primjerice samo jedan broj Pupovčevih  „Novosti“ pa ukoliko imate volje i smisla za tako štivo puno toga će vam biti jasnije. Stoga, slažući se u potpunosti sa čitavim tekstom, upućujem i apel g. Turudiću da krene konačno sa riječi na djela. Ako se moglo na Glavaša i Merćepa koji su nijekali zločin, što bi se štitio dvojac s kormilarom, koji se ponosi svojim ratnim putem?

Bužančić i taekwondo meštar Primorac – s dna hranidbenog komunističkog lanca  i čudesnih postignuća,  morali bi barem odgovoriti što su oni to činili i zašto su u nepronalasku „snajperista“ itekako pronašli stanove. Bilo bi krajnje vrijeme da se i tabu „dodijele“ stanova u Splitu tzv. braniteljima već jednom otvori do kosti i potpuno demistificira. Nadam se kako bi se i drug Miro Bulj, pranećak slavnoga Brne Penze iz Brnaza, intimusa zlom optočenog Vice Buljana, sa mnom složio glede inventure stanova i njihove daljnje sudbine. I ovaj je sinjski „desničar“, itekako potrčko zeme iz Glavica, uvještio igrati kolo kozaračko, izbjegavajući pričuo Ređiji i drugim drpilovama za što mu Sinjani sve ozbiljnije proriču skori odlazak Uskoku u pohode. Ne manjka mu ni davanja lažnih obećanja o podizanju spomen obilježja u Sinju, časnom hrvatskom bojovniku i mučeniku vukovarskom, drage nam uspomene, Marku Babiću.

Što li je sve isplivalo na svijetlo dana i što se krupnog čuva za sam finiš izbora ni najbujnija mašta ili najbolji znanci lika i djela „svjetskog znanstvenika“ inače studenta zagrebačkog Medicinskog fakulteta  s veoma tankom prosječnom ocjenom manjom od trice. Javke javljaju kad ga je onomad patolog Šimun Angjelinović prvi put  doveo na forenzičko testiranje jednog leša, čovjek se ponašao kao brucošica na prvim vježbama  anatomije i gotovo, rekli bi Splićani, afana.

Kao jedan o boljih Ćaćinih sinova, uz Ivicu Cipcija i slične gorostase, stasite momke vrlo blizak i intiman s Ćaćom, Dragan je Primorac ostvario puno toga u životu, uključujući mjesto ministra tog po zlu kukavog zdravstava – uz vječiti bok, još važnijim pa time i problematičnijim hrvatskim institucijama. Ovaj čovjek očito ima velikih  problema s uvlačenjem „značajnicima“, do te mjere da poneke i kopira. Zamislite čovjeka koji moli notornoga Meska za photo-session kroz nedjeljno jutro u Ivanić Gradu, kako bi podebljao vlastitu kolekciju sličnih albuma s YU-sipovićem, Šerbedžijom, dešnjakom Antom Nobilom – s kojim ga puno toga veže, čak i sitnica tipa bavljenja borilačkim športovimaili primjerice premlaćivanja partnerica.

Dakle, kako sam ranije napisao čovjeku nije jasno koja je ovo zemlja i koje je ovo doba.

Ukoliko ima ijedan iskreni HDZ-ovac, od bakica do akademika, da svoj glas daruje tome Plenkovićevu „otkriću“, za dohodeće predsjedničke izbore, neka to javno nikome ne iznosi – mišlju, riječju i fotografijom, jer će mu do devetog koljena biti okuženo potomstvo.Kao da je malo Ćaćinih sinova na Plenkovićevoj pred potopnoj arci, opterećenoj i drugim balastnim teretima primjerice veleučene Jadranke K-a.

Mali zakotrljao veliku grudu, a ona čudesnu lavinu

Ovaj dio priče apsolutno valja započeti storijom o Andreju Plenkoviću, čovjeku koji se od osobe respektabilnih mogućnosti sve više urušava, poput sličnog karaktera Sany boya (osim u osobnom kriminalu – ovom potonjem je to generirao socijalni status u ranoj mladosti). To je ona priča o Narcisu koji zagledan u osobni odraz vlastita lica u vodi postaje žrtvom baš te vode koja ga odvede ravno u ponor predubok. Ponesen stanovitim postignućima i ne malom ambicijom pred njim, Plenković je upravljajući strankom i državom kao svojom djedovinom došao pred sam ulazak u ambis, koji će se sve obilatije otvarati ispred njega. Ruzinavi i dotrajali brod, poput Jadrolinijine flote, kojim je Plenković upravljao od samog preuzimanja kormila plovi po olujnom moru. Želeći mu iskreno svekoliki uspjeh od samom početku sam ga opominjao što bi mu se moglo desiti ukoliko hitno ne promjeni posadu, ali kako bi Zoky rekao tko će to sve čitati i slušati  – još kad te ponese vlast. Kad se ovog alata dokopa, onaj njemu nevičan, igra pred Nebom takve groteske da bi i anđele mogao rasplakati. Zaludu su opomene kako Bog ne plaća, po ingliški, svake subote, ali kad naplati jednom  grdo to izgleda. Ne daj Bože da mu se ipak desi onaj pesimistički scenarij, koji mi se već dulje vremena vrti po glavi. Mi, katolici inače volimo praštati i zaboravljati, pa je moguće i u tom dio našeg osobnog i građanskog usuda. Nu, žeti ćeš kako si sijao i to je naprosto tako.

Odmah po čuvenju vijesti o hapsu jedne od mnogih Plenkovićevih uzdanica i to baš one s pozicije najosjetljivijeg ministarskog resora RH, u užem sam društvu na jednoj večeri kazao, kako će ovaj dan biti obilježen kao početak Plenkovićeva kraja…

Uz Primorčev odabir za predsjednika, Vili Beroš, hvarski mu sumještanin i njegove rabote zajedno će biti uteg koji načeti Plenković više neće moći nositi bez obzira na njegovu, visoko zacrtanu životnu agendu i veze na tom putu. Ovo se toliko zrcalilo iz njegova prvog obraćanja javnosti po obznani kako je birani ministar „uhićen jutros rano u svojem domu“.

Naravno, mišljenje sam temeljio na sve ozbiljnijim šaputanjima o tome što i zašto će se dogoditi ministru Berošu u olovnim danima (ne tako davnim) krupnih potresa u zdravstvenom sustavu RH. Vjerujem da je ovo tek početak jedne složenije i fatalnije sage i vjerujem da će to događaji malo po malo složiti u jedan triler mozaik.

Hrvatsko je zdravstvo od obnove države nalik Bolesniku s Bospora, unatoč tome što se u njega utrošio silno veliki novac.Istini za volju napravio se ne baš mali iskorak u obnovi postojećih bolničkih kapaciteta, nabavci opreme, školovanja kadrova i još ponekih postignuća. Upravljati tim konglomeratom, još kroz tranziciju i put prema kapitalizmu i jačanju privatnog, sve ozbiljnijeg, udjela u tom socijalno najosjetljivijem Sektoru, iznimno je teško i redovito nezahvalno. Pomažući mojem školskom kolegi prof. dr. Milanu Kujundžiću u njegovu značajnom povratku u HDZ, u noći trijumfa i to u Središnjici HDZ-a dobacio sam mu – sad možeš kud god hoćeš, samo nemoj da te „đava odnese u ministarsku fotelju“.

Nažalost, moje zloguke prognoze postale su stvarnost. Uvjeren sam kako je spomenuti više puta čuo moje riječi, ali to nije umanjilo njegovu nimalo ugodnu svakodnevicu u vremenu njegove smjene i njenoj pripremi. Hoću reći svi su ministri zdravstava bili izloženi složenim kušnjama, izostanku političke volje za bilo kakvu ozbiljniju terapiju i liječenje bosporskog bolesnika pred izdisajem (čitaj reformu!), a uz to su nadošli nezajažljivi apetiti novo rađajućeg privatnog kapitala, nerijetko suspektnog podrijetla i još suspektnijih namjera. Kako je taj prostor u desecima tema složeno bojno polje rezultat je stizao i gomilao se napose u Plenkovićevih osam godina ili kako on voli kazati, trećeg uzastopnog mandata. U tom vremenu osim što nije izgrađena niti jedna nova jedinica (tek je dovršena Pulska bolnica i nekoliko davno započetih manje zamašnih investicija). Primjerice bolnica Blato, kako joj sam nazivi govori, ostala je tamo u nekoliko mandata koji su naviještali njeno dovršenje tijekom predstojećeg mandata i to baš u pred izbornom vremenu! Što je pak s opremom i sličnim poslovima u hrvatskom zdravstvu, o tome bi se mogla napisati najdeblja crna knjiga. Nitko normalan ne bi trebao imati ništa protiv preuzimanja mnogih dijelova zdravstvenog  sustava od  strane realnog sektora te udjela osiguravateljskih kuća u zdravstvenom osiguranju.

Poroci javni, vrline tajne

Problem nastaje kad se stvori „javno-privatno partnerstvo“ u kojem je premreženo podzemlje, nadzemlje, sumnjivi dobavljači i elita iz krovne moći sustava u liku sličnih Malih i velikih. Malog je bogme obilato stavilo u kliješta, a što je bilo s ne manje namazanim  Korolijom, o kojem sam objavio materijale kao urednik 7/Dnevnog, a koje su mi krišom i s nemalim rizikom dostavljali moralni i domoljubni doktori i drugi ljudi iz same kuće KB Dubrava? Tko se toga još sjeća!?  Bez pretenzije upuštanja u meritum problema, nekoliko retoričkih pitanja kako bi stekli okvir za sliku u koju bespomoćno gledamo već barem tri desetljeća. Kako je moguće da privatna tvrtka kupi složeni medicinski uređaj za deset mil. €, a samo tijekom jedne godine naplati više od 22 mil. € za uslugu od HZZO i korisnika koji plaćaju iz osobnog novčanika tu uslugu jer ju ne mogu dočekati u državnim ustanovama godinama,a ne danima. Znaju li donositelji odluka brojno stanje ili manjak liječnika u RH po pojedinim specijalizacijama. Znaju li da će po nekim projekcijama u slijedeće četiri godine manjkati 40% djelatnika u gotovo svim granama primarne medicine. Znaju li da smo drugi od začelja u smrtnosti od onkoloških bolesti, da nam je prosječna dob življenja već manja  tri godine od prosjeka EU i tako dalje i tako redom.

Dotle oni bez problema biraju ministre, visoke državne činovnike, lokalne šerife – tipa Malog ili pak ljepuškaste seljančice. Malog je, možda i selektor s onu stranu rijeke Krivudave umrežio s Podzemljem i prizemljem i s biznismenom rodom iz Plastova seoca podno Velike Glave, tog četničkog južnog hrvatskog Busija. Upravo u tom seocu Pozderi su tijekom zadnjeg rata ukopali tenk čija je cijev sijala smrt po Šibeniku i razarala njegovu svjetski relevantnu kulturnu baštinu. Kad bi se nalokali brlje onda bi rokali po Šibeniku. Drži se kako je puno više od polovice šibenskih ratnih uzbuno plod baš tih Pozdera. Izdanak te slavom ovenčane porodice, Saša ili po srpski Aleksandar kleo se Hrvoju kako je 10% od proračuna pod kontrolom Malog; Aman – taman njima.

Srpski su se mediji raspisali o Malom i bratskoj mu družini, a tek se uzgred spominje i uloga BIA-e u tom metežu. Dakle, jedna je afera rodila i prvorazredni sigurnosni problem. Unatoč svemu siguran sam da su savjesniji dio ljudi iz SOA-e znali puno toga o ovoj priči, a kako i kome je „menadžment“ dijelio njihova mukom stečena saznanja, drugi je par opanaka. Pogotovu ona iz Milanović – Pozderova doba. Indikativno je kako je  USKOK, jedva desetak dana prije uhićenja, otkrio lovinu. Nu, ta je priča, ako nije plod malo veće kombinatorike s gospođom Laurom Kövesi, prvom EU tužiteljicom priča za malu djecu, a ne ozbiljne istražitelje. Kao legalist uvažavam tumačenje šefa DORH-a Ivana Turudića o nadležnosti tijela progona, u konkretnom slučaju  s prvenstvom USKOK-a. Za visoko koruptivnu državu, kakva je RH ne bi bilo na odmet da obadva tijela progona i ono EU i ono RH puno bolje zajednički djeluju pri liječenju hrvatske rak rane – korupcije, a ne da se nadmudruju i osobnim prijeporima još više potiču to zlo da nastavi utabanim stopama sviju dosadašnjih vlada, napose od Tuđmanove smrti do danas. Pri tome im i druga tijela progona te sami sudovi moraju itekako asistirati.

Inače, kada bi se jednom uistinu sazvala ozbiljnija sesija Vijeća za nacionalnu sigurnost RH s jedinom točkom dnevnog reda: Djelovanje SOA-e i njenih prednika u kontekstu zaštite nacionalne sigurnosti, puno toga bi se tamo naučilo na temu kriminala i borbe s njim. Siguran sam da bi se tamo pronašlo puno zanimljivih otkrića o tome kako su i koji su stvoreni materijali uistinu dolazili temeljem zakona, na adrese  donositelja odluka, a  kome  su oni u zbilji dostavljani ili provaljivani.

Aktualni događaji zorno govore o tome kakvi su nam ljudi potrebni, a ne oni čiji je pijesak davno iscurio

Pitali se itko u ovoj zemlji od tih novinarskih karikatura, napose onih TV lica, kojima ljudi iza kamera pišu tekstove: Gdje su u priči pa i danas ti zakašnjeli biznismeni sigurnosnih agencija (top menadžment) kolikim desetinama milijuna eura raspolažu uz prosječnu plaću u minulim vremenima, redovito ne veću od tri tisuće eura neto. Ako premijer iznosi nedvojbene činjenice o antidržavnom djelovanju Zorana Milanovića (osobe s imenom i prezimenom, kompića raznih pozdera) zašto ne problematizira poziciju Dragana Lozančića, Milanovićeva savjetnika za nacionalnu sigurnost? Za onoga što je samo Bog zna što radio u SOA-i, a u naravi se trebao baviti MF i tobože kadrovskim poslovima – šire općinstvo zna kako je vlasnikom vrlo vrijednih dovršenih turističkih objekata i udjeličar u neprocjenjivo vrijednom zemljištu Baško polje i tako redom i tako dalje, dok kolektivno kao narod ne padnemo u nesvijest. E, moj narode slušaj ti mainstream perilice mozgova i napuštaj djedovska ognjišta, ne shvaćajući kako je olovka najmoćnije oružje demokracije.

Hoćeš li u božićnim blagdanima odvojiti barem sat vremena za vrijednu gospođu Branku Lozo, koja svim dosada javnim istupima u političkom prostoru dokazuje da je baš ona nepatvoreni i neupitni izdanak, barem 70% vas i vaših sudbina u Domovini i milijuna Hrvata razasutih po kugli zemaljskoj. O ovim potonjim skrbili su svi dosadašnji tzv. hrvatski vladari kao Turci o kurdskoj državi – naravno ne računajući ona tezgarenja i ne mala prelijevanja u vlastite džepove – vašeg teško stečenog novca za obranu ranjene Države.

Prof. dr. Branaka Lozo u svojim je životnim naporima postvarila sve one vrijednosti koje mi domoljubi želimo Lijepoj našoj. Izdanak je stradalničke obitelji nakon II. rata, peto je od šestero djece sveučilišnog profesora dr. Ivana Janka i dr. ŽeljkeVodopija. Rođena je i sve u životu postigla uglavnom u Zagrebu. Majka je petero djece i sama je sveučilišna profesorica na Zagrebačkom sveučilištu. U svoj je struci prepoznata i priznata diljem Europe i šire. Gorljiva je katolkinja i Hrvatica, a te je zasade ponijela iz vlastite obitelji. Ne pita za plaću nego ističe kako ovaj mukotrpni rad i nastojanja prinosi Domovini, kao dug koji je od nje uzela. Makar se nije ozbiljnije bavila politikom pokazuje koliko napreduje i u ovom prostoru, jer je vrijedna radnica, a o njenim naporima svjedoči i uočljiv umor na licu, ali ona ide naprijed, svoj Križ noseći. Od same pojave u dvorani Vatroslava Lisinskog plijeni svojom mirnoćom, jednostavnošću, odgojem i šarmom – dostojna je nositi titulu Prve ruže obnovljene države Hrvatske. Združenom snagom i svesrdnom pomoći krenimo konačno naprijed u Novo vrijeme, s Brankom Lozom kao našom predsjednicom!