POVIJEST POTRESA U ZAGREBU (1880. – 2020.)
Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac
Foto: PMF/Grad Zagreb
Premda smo svi očekivali (po onoj “jednog dana a možda niti tada“) razoran potres koji će teško oštetiti starogradsku jezgru, ipak nas je ovaj potres u Zagrebu iznenadio i dobrano prodrmao. Nažalost, slutnje koje su bile potisnute negdje duboko u podsvijest su se ostvarile. Za sada ne po najgorem mogućem scenariju kojeg sam dao naslutiti u jednom od ranijih članaka, ali ipak dovoljno dramatičnom da nam ništa goreg niti ne treba.
MARKIZ DE POMBAL
Ponovno se obistinila istina da razliku između neprospavane noći u toplom domu i besane noći na hladnoj ulici ili trgu čini kvaliteta gradnje zgrada u kojima živimo. Odavno znamo za protupotresnu gradnju koju je prvi počeo primjenjivati Markiz de Pombal nakon potresa u Lisabonu 1755. godine (koji je vodio obnovu porušenog grada), a koja je u našim prostorima doživjela pravi zamah tek nakon katastrofalnog potresa u Skopju 1964. godine uvođenjem standarda koji su trebali osigurati sigurnost pri potresima do IXº MCS skale. Odonda su se propisi i standardi dorađivali, možemo reći na sreću svih onih koji žive u zgradama koje su napravljene od tada do danas. Međutim, dio grada je sagrađen početkom 20. stoljeća, a najstariji dio i znatno ranije, kada su standardi gradnje bili drukčiji ili ih uopće nije ni bilo. Stare zgrade su mahom bile porušene ili teško oštećene u potresu 1880. godine, a sada su teško oštećene i brojne zgrade sagrađene neposredno nakon potresa i u kasnijim desetljećima. Više na poveznici: MERDIJANI
MANJE BODE OČI
Pogled na trošne fasade redovito je izazivao jezu i postavljalo se pitanje što će s njima biti prilikom novog jakog potresa? Danas znamo, nastupit će teška oštećenja. Ali, znali smo to i prije, pa zašto nismo ništa poduzeli? Pogled na trošnu fasadu može se prikriti na dva načina; popravkom fasade ili zatvaranjem iza skela s reklamnom porukom. Niti u jednom od ta dva slučaja nećemo loše zidove učiniti boljima, čvršćima, elastičnijima, nego ćemo samo postići da trošno manje „bode oči“.
MODERNI “ARHITEKTI” BEZ ZNANJA O STATICI
Današnji stil urbanog života neminovno se razlikuje od stila života prije 100 godina. Mnogi stanovnici su poželjeli svoje stanove prekrojiti prema svojoj volji. Tako je učestala pojava rušenje “nepotrebnih” zidova u starim kućama, pa i ne u tako starima. Ono što je neki arhitekt zamislio, i što je statički bilo ispravno više nije. Na zidovima tako preuređenih stanova pojavljivale bi se pukotine, no češće u stanovima iznad proširenih prostorija. Neke su trgovine također proširile prodajni prostor rušenjem “nepotrebnih” zidova. Nisam siguran da je nakon takve adaptacije zgrada postala išta otpornija na potres.
I 1880. GODINE U ZAGREBU JE PADAO SNIJEG
Mnoge zgrade koje su nakon potresa 1880. godine bile popravljene dobile su pritegače koji su imali zadatak da zidove drže skupa. Nakon nedavne obnove tih fasada ti su pritegači uklonjeni, pitam se što je napravljeno da se zidovi ne raspadnu? Na mnoga od ovih pitanja ubrzo ćemo dobiti odgovore, jer Zagreb se i dalje trese. Dok ovo pišem misli su mi sa svim onim sugrađanima čiji su stanovi oštećeni, kuće nepodobne za stanovanje, a vani pršti snijeg. Baš kao i 1880. godine!
LETAK O POTRESIMA
Svi se pitamo dokle će trajati opasnost? Na to ne može nitko odgovoriti. Trajat će dok se seizmička aktivnost ne smiri. Do tada ćemo protrnuti na svaku trešnju i osluškivati padaju li crjepovi ili pročelja zgrada. I u tim trenutcima treba zadržati prisebnost duha i djelovati racionalno, samozaštitno. Svakako treba slijediti upute Kriznog stožera i drugih službi. Trebalo je već ranije proučiti letak o potresima koji je bio dostavljen svima u gradu, a koji je često završio u smeću zajedno s neželjenim reklamama. Trebalo je proučiti i karte s označenim smjerovima i lokacijama za evakuaciju u slučaju potresa koje su bile postavljene na svim stajalištima javnog prijevoza, a koje su ubrzo nakon postavljanja dežurni vandali uništavali. Valjda da potisnu frustraciju zbog vlastitog neznanja.
Sad smo suočeni s pravom krizom. Suočeni smo sa zbivanjima koja smo do nedavno gledali na televiziji, samo s tom razlikom što smo sada mi u glavnoj ulozi, a promatrači su neki drugi.
