POTRES NAS JE ZATEKAO NA SPAVANJU, ZAR NE?

Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac

Foto: RTL/HRT/UHS

Geološke hazarde je kao posebnu vrstu prirodnih nepogoda teško, a ponekad i nemoguće prognozirati. Znamo da su se događali u prošlosti, o čemu govore povijesni dokumenti, pa ih možemo i moramo očekivati i u budućnosti, jer – povijest se ponavlja.

NITKO NIJE MARIO

Prošle i ove godine smo zaokupljeni potresima, i to s pravom, je su se s razmakom od 9 mjeseci dogodila dva jaka, razorna potresa u dva obližnja područja; u Zagrebu i na Banovini. Potresi u našim krajevima nisu rijetkost, pa ipak su nas zatekli doslovce na spavanju! Unatoč spoznaji da su Zagreb pogodili razorni potresi 1880. i 1905./1906. g., a Banovinu 1909. g. čini se da skoro nitko nije mario za njih, niti za opasnost koju oni predstavljaju. Čak se ne jednom moglo čuti izjavu “… ma neće se dogoditi za našeg (mojeg) života“. Nije prošlo puno vremena od kada sam to zadnji puta čuo, i dogodio se – ali ne jedan nego čak dva, to jest dvije serije što jačih što slabijih udara koji su prouzročili ljudske žrtve i goleme štete. Priroda je, izgleda, gadno zlopamtilo.

KAO U FILMU

Sad kad nas je nesreća pogodila, trčimo uokolo tražeći zidare, statičare, dimnjačare, sve i svakoga, jer su nam popadali dimnjaci, crjepovi, urušila se krovišta, tavani, cijele kuće. U tom kaosu situaciju spašavaju vatrogasci, alpinisti, HGSS, navijači, volonteri. No ožiljci se i dalje vide, još uvijek nas plaši pogled na oštećene fasade, još uvijek ne spavamo spokojno jer svako malo osjetimo poneki slabiji udar ili nam se samo tako čini.

Bilo kako bilo, s potresima ćemo morati naučiti živjeti, kad već do sada nismo. Do nedavno smo se brinuli za doista nebitne stvari, a sada usred zime nas brinu znatno važnije brige, kao na primjer grijanje u kućama bez dimnjaka, kiša i snijeg u kućama bez krovova, preživljavanje bez krova nad glavom. Ljudi koji su ostali bez svoje cjelokupne imovine trebaju pomoć, hranu, krov nad glavom. Kao u nekom filmu katastrofa.

Sve nalikuje na neki mnogo puta reprizirani film o velikom potresu, samo u našoj verziji nedostaje glavni lik, junak u prepoznatljivoj kratkoj vjetrovci s natpisom “FEMA” na leđima. To je junak koji sve zna, svuda stiže makar u zadnji čas, spašava cijeli grad, doslovce upravlja svim spašavateljima na terenu i ima na raspolaganju sve raspoložive resurse. Gdje je taj lik kod nas? Ili je toliko samozatajan da ga nitko još nije uspio fotografirati, ili ga uopće nema? Poznavajući radnju filma i dinamiku geoloških hazarda, morao bi biti tu negdje, u prvim redovima. Pa zar mi u Hrvatskoj nemamo odgovarajuću službu za krizna stanja? Sjećam se prije nekoliko godina je održana pokazna akcija spašavanja iz neke zgrade, pa smo svi povjerovali da se o našoj sigurnosti brine tim stručnjaka.

IZLAZIMO LI S POUKOM IZ KAOSA?

Nažalost, slike iz porušenih gradova u Turskoj, Iranu, Novom Zelandu pokazuju kako ruševine uz vatrogasce raščišćavaju goloruki volonteri. Čini se da od medijskih priloga i filmova o katastrofama (da ne spominjem nastavu iz Geoloških hazarda na studiju Geologije na Zagrebačkom PMF-u) nismo mnogo naučili, ni mi koji činimo javnost, pučanstvo, niti državne službe. Svi se trudimo djelovati najbolje što znamo, ali se čini da smo ipak ovu katastrofu dočekali nespremni i neopremljeni. Planove postupanja u kriznim situacijama trebale su imati i lokalne vlasti i državne službe i resorna ministarstva. Da li je napravljen ijedan takav plan po najgorem mogućem scenariju – ne znam. Nadam se da ćemo iz ovog kaosa izvući pouku.

NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI

Potres nije jedini geološki hazard koji nas može pogoditi, pa je nužno da se i za njih pripremimo kako nas ništa ne bi iznenadilo i ponovo zateklo na spavanju. Ovdje ne mislim na klimatske promjene nego na brze hazarde kao što su na primjer poplave gradova, vulkanske erupcije (u susjedstvu), tsunamiji, geomagnetske oluje (izazvane jakom erupcijom na Suncu, tipa Carington-event), da ne nabrajam one egzotičnije.

NNI (akronim od “Ništa nas ne smije iznenaditi“) je bio sustav nadzora nad kriznim stanjima i sustav civilnog odgovora. Svojevremeno su se ljudi tome smijali, a danas bi nas mogao spasiti veće nedaće. Sličan sustav i dan-danas imaju neke razvijene države, pa nije na odmet pogledati kako to oni rade. Evakuacija iz škola, tvrtki, velikih trgovina i sredstava javnog prijevoza se treba uvježbati, i to višekratno. Treba educirati školsku djecu i studente u pružanju prve pomoći, uvježbati podizanje i organiziranje šator-naselja. Sve strukture i službe Civilne zaštite, Crvenog križa, HGSS-a i vatrogasnih postrojbi treba uskladiti u djelovanju i zapovijedanju. Treba se nabaviti adekvatna oprema za sve službe i organizacije koji djeluju u kriznim situacijama, a ne da primjerice alpinisti i speleolozi rade na spašavanju s opremom koji su sami nabavili.