MILKA BABOVIĆ: POSLJEDNJI INTERVJU

Razgovarao: Karlo Bermanec

Foto: HRT

U smiraj života velikih ljudi počesto se vjeruje da će oni poživjeti gotovo vječno. Njihova sjećanja, toliko živopisna ali ponekad i neorganizirana su zadnji odjeci prošlog vremena koje treba otkinuti zaboravu. U želji da zaboravu otmemo dio sjećanja naše pionirke atletike i sportskog novinarstva zamolili smo ju da s nama podijeli dio svojih sjećanja u razgovoru uz kavu u njenom stanu. Ovdje donosimo transkript tog razgovora vođenog jedne večeri u vrijeme pandemije, kad je zbog slabog vida već ovisila o dobroti susjeda, ali za kojega nismo mogli vjerovati de će biti i zadnji. Milka nam je ostala u živoj uspomeni i iz poštovanja prema njoj tekst nismo uređivali niti uljepšavali. Njen izvorni izričaj je u potpunosti sačuvan kako bi se očuvalo sjećanje na njenu osobnost.

Sjećate li se anegdote o tome kada ste nosili Titovu štafetu? Jedan kolega mi je spomenuo da je ta štafeta nekome prije vas bila ispala i oštetila se.

Neee, ona se nije oštetila, to vam piše tamo u knjizi. Znam o čemu govorite. Ja sam predavala ’64.-te, štafetnu palicu naroda Hrvatske. I tamo imate sve napisano, detalje, u ovoj knjizi, redom da idem, radilo se o tome da se gore u Bijelom dvoru…, nisu to luksuzni dvori, to je jedna beogradska vila i tamo su oni stanovali. Dobro, nije to sad važno, pred Bijelim dvorom gore na brijegu je bio mikrofon, stol, Tito, dežurni oficir, novinari, vidim Radivoja Markovića, znate, zatvorim oči i gledam film. I puno ljudi. Predzadnji trkač, jer tamo na ulazu, kad uđete u to dvorište, u taj vrt, onda je jedna kapija pa se polako spušta prema kući tako da vidite ljude koji su tamo pred kućom, on mi daje i upozorava me, jer štafeta je bila kao baklja. Dolje je bilo drvo, na tom je glava jednog plamena, okolo su igrali „Druže Tito mi ti se kunemo“ ono kolo. To je bilo teško od bronce, šrilajka koja ona putovala skroz od Kragujevca do odredišta, znači Bijelog dvora u Beogradu, to se izlizalo, ono drvo. I on je morao, ceremoniju držite za onaj donji dio baklje, ona gori gore i vi to predajete. A nema dvije ruke. Ali, on je rekao – „držite ovo gore jer će vam pasti, to je jako teško“ – i ja sam to tako napravila. A ceremonija kod stola je bila, Tito stoji naprijed, to smo sve vježbali, ima jedan tepih gdje je moje mjesto, određeni cvijet, ja tamo stanem, kad dođe moj red, ja dođem korak-dva, koliko mi je rečeno, bliže Titu, i treba da mu dam pozdrav. To je bilo jako smiješno meni tada, i čudno, rekla sam – pa dajte mi nešto da naučim – Milka, tebe da naučimo pozdrav Titu ili nekome za rođendanski ?, to mi je najbolje smiješno! Nitko nije htio u Zagrebu da o tome govorim. I ja sam tako, dok Sarajlija, jedan radnik koji je predstavljao Bosnu i Hercegovinu, cijelu noć siromah nije spavao nego je napamet učio u svojoj sobi. Čuli su tamo u konačištu gdje smo bili kako on to uči napamet. Ja sam predavajući Titu napravila nešto, zato se to pamti. Ja nesmijem doći ispred mikrofona, on mora ostati. Zna se, samo jedan korak ispred mikrofona, s one strane je Tito, tamo je stol, on će njemu predati palicu, on će je tamo staviti i tako će biti. I na to sam ja išla još korak naprijed! Taj tajac! To je bila grmljavina kako se taj tajac čuo!! Svi su zanijemili, poslije je radio rekao, na Beogradskoj radio stanici koji su snimali događaj tamo, svi su bili na poslu i slušali što se tamo događa, nastala je pometnja – nitko ništa im ne javlja a ništa se ne čuje, nitko ne govori, radio ništa ne prenosi, radio je Marković. Nema panike, ali ne snalaze se, ja mirno kažem: „Druže maršale, molim vas, uzmite sa obje ruke, to vam je od grada do grada i u svakome je otvarano, zatvarano pa se donji drveni urez istupio, da vam ne padne na nogu“. I nastane aplauz ko’ zemljotres, možete si misliti!

Pa da, nitko to nije očekivao!

Nitko, ali tako kao da smo jučer, danas popili zajedno kavu! On to napravi, nasmije se i to se sve završi, i sad ulazimo unutra, u zgradu, bit će mala zakuska. Ja vam moram reći da bi to danas bila siromašna, pa svagdje se tako nađe u dobroj kavani. Ušli smo i ulazimo, i sad se svi dečki koji su tamo bili, bilo je od armije predstavnik i od svih republika i pokrajina, svi se guraju, a Tito stane na samom ulazu i kaže: „A moja žena, što je s njom? kakvi ste to kavaliri? svi se gurate oko mene a nju nitko ne gleda!“. Tako je govorio, nije on ništa cifrao. Onda se nasmijao, tako su sjeli, sjeli su za jedan stol. Tito… ja imam sve te slike ako trebate. Ja sjedim Titu desno, beogradska za Srbiju lijevo, onda Tito, Milka, Moša Pijade. A preko puta Tita sjedi Jovanka sa dva muškarca. I tamo jedan jastog krasan, on je već skuhan, crven, oljušten, izrezan a kako ja nikad nisam jela jastoga, ja sam ga se zaželjela, ja bi to jela, ali ne znam kako se to jede!  I pita me Moša… ima, sira, svega… – što bi vi, drugarice Babović? A ja kažem – malo sira i salame, Gavrilovićeve salame! – jer to znam kako se jede! Čak nisam ni salamu spomenula, to nisam jela dok nisam došla u Zagreb. To je jako skupo čak za oficirsku djecu, do pukovnika, valjda. Onda on ima sliku gdje drži taj pladanj sa sirevima i kaže: „Izvinite, ne izgleda primamljivo ali to vam je pravo!“. I sad, razgovor počne, i najedanput mene u Zagrebu pitaju – onda, što je pitao? za tvoje rezultate, što je rekao? Ja sam rekla da nije imao pojma ni da sam atletičarka! A to sam uzela jako za dobro! Državniku nije posao da ide od sportske priredbe, do sportske priredbe, ima on ozbiljnijih poslova! Počne razgovor i Jovanka kaže: „Sjećaš se ti prošle godine Konogaja…“ – „Kako se ne bi sjećao, to je bio veslač taj i taj, bio je iz Vela Luke i služio je normalnu vojsku, kao i drugi. To je u Splitu bilo. I kao mornar, kaže – „kako da ne“! Ja ga pitam – „a ti druže, s kojim se ti sportom baviš?“ A on kaže: „As ti Gospe, ća ne znaš da ja veslam!“. A onda Tito preuzme i kaže: „A sjećaš se onog Slovenca, koji je za Sloveniju skakao?“ To je Janez Polda bio, skakač, skijaš. On je za Sloveniju predavao i kaže – on se tako uplašio da je rekao „tovariš Maršal“… i kad je četvrti put rekao, ja sam ga potapšao po ramenu, to se Jovanka sjetila: „Ti si ga potapšao po ramenu i rekao si – dalje već znamo“. Dobro, sve je u redu bilo, nije od straha uopće mogao reći ime ni Slovenije i tako dalje, sve skupa Janez Polda. I sljedeće, a to je zadnje bilo kod dvora, tada se na stadionu Crvene Zvezde, Tito je gore bio u loži, dolje je bio Mika Tripalo. Sjećam se da je došao, on je bio zadnji, ja sam bila predzadnja, i dolje mu predam palicu, a on meni kaže: „Skoro mi je lisnica ispala iz ovog tijesnog džepa! daj molim te dok ne završim gore, uzmi moju lisnicu“… i tako smo mirno sve završavali. A sama gozba, uopće nije bila raskošna, niti za tadašnje prilike. Isto kao što su pričali za Titovu lađu, ja sam nekoliko puta bila snimati o toj lađi. To je jedna švedska, 30 i više godina stara, sasvim uredna, čista, ali ništa od raskoši. Ali to nisam htjela naglašavati. Imali smo sastanke, bio je jedan komandant. Kako se kaže, školski brod. Na njemu smo često imali, dolje u luci Lora, nismo isplovljavali, kapetan nije dozvoljavao alkohol nikakve vrste. Imam slike, kad smo došli u Podgoru, tamo sam imala slavlje, slike i sve, kraj spomenika i tako dalje… to sve postoji. Ovdje ljudi nisu ni znali tko sam, nisam to govorila sve do nedavno kad su Zagrebčanke na moj 90-ti rođendan, ima neki program koji je poslije Dnevnika, prije nastavka… deal… jel’ da se zove deal?

Nešto slično…

Nešto takvo, deal, nečim se nešto radi. Ono što su izbacili onog divnog našeg povjesničara, to je šteta. Uglavnom me nazove urednica i vlasnica onog časopisa Zagreb moj grad, kojoj sam više nego zahvalna jer me održao na životu ovakva kakva jesam, i dala mi posao. I jako dobro sam to radila zato što nisam pisala Mipa Mil nego Abaooo! Kad je prvi netko bacio koplje, ili znao da ga baci… što god sam dalje išla zato ja mogu sa 16 jezika se služiti, jer ja ne moram znati jezik govoriti da ja znam što je koplje ako čitam na francuskom, ili ne znam, na nekom drugom jeziku. Isto ko’ s tekstom. Morali smo naučiti dva strana jezika – latinski, slavenski i u čitanci već od drugog razreda, ne znam dal’ ste to znali – ovdje je bio original. Recimo, Župančić i njegov Crveni mak. Mak, mak, mak, crven kapu ima, mak, mak, mak…

Čitanke su se promijenile od tada…

A znam, ali tu je bilo napisano o Župančiću, nešto lijepo o njemu, a na lijevoj stani je bio original. Makedonski, sve je bilo. Naučili smo staroslavenski, ne kao što je sada uče goticu. Nikada, nikada ne goticu, danas čitam goticu da uopće ne znam da čitam goticu. A pisati više ne mogu.

A sada kada već pričamo o edukaciji i učenju, da li se možda sjećate onih dana, tamo 1950.-tih, kada ste radili prvi obrazovni televizijski program u Jugoslaviji. Da li se možete prisjetiti nečega?
Pazite, 50.-te godine smo radili, to nije bio program nego učenje. To se zaboravlja sada kada se piše, mi nismo mogli postati članovi Eurovizije a da nismo imali tri kuće, u tri republike. Znači, Slovenija, Zagreb je bio centar svega, daleko najzaposleniji i najvažniji za to, ali smo morali imati još Sloveniju i vezu s njom, linkovsku, i od Zagreba opet do Avale, neke svari vas iznenađuju, ne?

Da, nisam znao za više od pola toga. Premlad sam, kriva generacija.

Avala je bila prijenosnik za Jugoslaviju, tada nije bilo Intervizije. Kada sam prenosila iz Petrograda, tadašnjeg Lenjingrada, imala sam pod stolom onu vojnu vezu, i ta je išla Lenjingrad – Beograd, i onda se vraćala jer nije bilo nikakve druge veze.

Da, nije bilo umreženo ko’ sada.

Jedanput sam komentirala iz Bugarske Svjetsko prvenstvo gimnastičarki, i kad god su me pitali koji mi je bio, što mislite, najbolji prijenos, ja kažem – onaj kojega nitko nije čuo. A to je bio taj, četiri sata sam govorila, i veza je trebala, najlogičnije, ići preko Rumunjske. Jer smo bili u Varni. Al nismo, moralo se okolo – naokolo, Beograd, pa se vraćalo dok smo mogli dobiti u Zagrebu ili za Hrvatsku, svugdje u Jugoslaviji.

Da li se možda sjećate jedne emisije, zapravo televizijskog učenja, gdje ste komentirali o bacilima, bakterijama, i slično. Jer, imam jednog kolegu koji je tad imao jedno jedanaest, dvanaest godina kada je to promatrao, dakle to je bilo jako davno za mene, koji se sjeća tog programa. Ne znam da li vam zvuči poznato.

Ovoga časa ne mogu se sjetiti… jesam, evo odmah vam mogu reći, ja sam bila jedini novinar, to me Macanović naučio – ti radiš sa živim ljudima. Ti moraš o njima nešto znati. Oni nisu samo lijepi ili ružni, nego moraju u svojoj glavi još puno toga da imaju. Jer Njegoš vam je rekao, „ono brdo ako i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom“, to ne znači kad si se iz jame izvukao na bundevu, da si sad učen. Sad si tek oem jame, i moraš to naučiti. Ja jesam, jer sam ja bila na svakom liječničkom sastanku sa doktorom Milošem, sa svima, kad su imali jedanput godišnje sastanak. Bila sam u Novom Sadu, raspravljalo se te godine, netko je tvrdio da sportašice imaju cijeli donji dio mišića pretvrdi i zato teško rađaju, i onda sam uzela statistiku sa još jednim liječnikom, sa svojim ujakom. Sve sam pregledala, pokazalo se da brže nego ostale, ko’ top. Olga Šikovec, moja nasljednica, brza atletičarka. Sve rekorde je napravila, moje srušila. Osim prepone, ja sam prepone zadržala, ali 80 metara, 100 metara nisam trčala, već tada sam prestala kad su uveli 100 metara. Prema tome se mora voditi računa o tome. Da sa živim ljudima radiš, da ti moraš znati što njima treba. Ne možeš samo tako lupiti šta bilo tu, i ja sam to naučila. Jer gledajte, kad sam došla u Zagreb imala sam svega nepunih 20 godina. Gledajte, ’48.-godine, došla sam u rano ljeto, i u devetom mjesecu u kojem ću stanovati, došli su oficiri, morali do potpukovnika, pukovnika svake tri godine mijenjati mjesto stanovanja. Što je logično, oficir tu uči, ne može samo čekati neku udavaču slavonsku da dobiju sa dukatima. To nije njegov zadatak nego da zna napraviti… ja imam vrlo čudnu i nevjerojatnu svoju povijest. Znate što sam ja uvela? ’47. ili ’48. smo dolje na Mladosti…    (nije se mogla sjetiti o čemu je htjela govoriti)
Moram priznati, da me je Zagreb najteže primio. Jer moj ujak, kad je došao iz rata, on je zamolio da se… nije on istjeran iz vojske, niti je itko dobio otpremninu i sve, samo im se dalo pravo i prilika da se upišu na fakultet, on je farmaciju upisao. Farmacija, to su apotekari, jel’ tako? Farmaciju je upisao i noću je radio kao ložač u kupalištu Dijana. Danju je studirao, a meni je našao mjesto u Palmotićevoj ulici. Bio je to magazin mislim da se zvao Biljana na desnoj, na zapadnoj strani ulice, iz Dubrovnika, jedna biljna dogerija za lijekove, spakovane čajeve. I ja sam to primala, sortirala i prodavala. Prije toga sam na Trgu svašta prodavala, ljekovito bilje. Jednog dana je moj ujak, koji je bio nadasve, vidjet ćete. Vi ćete ovo sve probrati, zar ne?

Ovo radim za svog kolegu koji me opomenuo da – kada ti je već Milka Babović susjeda, zašto ju ne pitaš za njezine anegdote iz života. Jer kao mlađa generacija trebao bi znati što se dešavalo ranije.

Ja ću vam reći prvu anegdotu koju se jače sjećam da bi tako trebalo biti, da smo bili poslije rata, da smo živjeli, i za vrijeme rata je to bilo još al’ poslije rata iz Crne Gore, gdje smo bili, ustaše su nas preselili u Crnu Goru kad je tata odveden u zarobljeništvo u Njemačku gdje je i umro, i sahranjen je gore. A onda su nas ustaše prebacili u Crnu Goru, to je bilo pod vidom da zato što su tamo Talijani, okupacioni i tako dalje, da je to kraljica Jelena i sve… Nije, Hitler se oslobađao previše gladnih ustiju. Jer ako je on sve zarobljenike i njihove obitelji primio k sebi, onda njegovi nisu imali što jesti. Mi smo to rješavali na svoj način, kako se već rješavalo, ali smo rješavali tako da smo pazili da li nešto znademo, da li smo naučili ali drukčije sam vam nešto počela govoriti, to je interesantno što sam vam htjela reći… Ujak je bio u partizanima i bio je teško ranjen gore u Batinoj Skeli, tako da sad o njemu ne govorimo. Baba je interesirala da idemo u crkvu svake nedjelje. Ja sam išla u crkvu ali kad bi došlo, poslije crkve, da bi u podne točno došli na ručak. To je bilo malo mjesto Ruma, jedno 32 kilometara dalje od Fruške gore, vinogradi su po samoj Fruškoj gori… a djevojke su otišle još malo na korzo. A ja sam na to rekla – to je moja prva anegdota koju su svi spominjali poslije, – nisam ja za prodaju! da hodam tamo da me dečki gledaju i da biraju ljepotice ko’ da sam u Uuru, to se spominje jedno od najstarijih gradova i žensko roblje, ja ću birati vjerojatno u životu. I pravo sam išla kući. A ako sam namrgođeno za ručkom jedan puta … probaj reći da nećeš pojesti nešto! ha ha ha! ja ne bi danas ovu juhu od rajčice, a obožavala sam uvijek, mama je malo promijenila recept ili došla sam iz crkve, mama je rekla: „kaj je sad, kakvo je to lice! jedi“… – aaaa ne bi ja to jela! A ona je rekla „svima kvariš apetit sa svojim ružnim, namrgođenim licem. Ustani, u svoju sobu, i nema ništa do večere”. Nisam dobila užinu, a znate što sam uveče dobila? Samo čisti tanjur i čistu žlicu, ali podgrijanu juhu, onu istu. Ništa drugo.

Kada bi ja izvodio tako nešto svojima, oni bi mi okrenuli tanjur prema dolje. I ništa, ako je tanjur poklopljen, ništa, ti ne jedeš za stolom!

Znači okrenuti, up to you…

Exactly!

Nema tu milosti. Baka je samo rekla – neće joj ništa biti ako jedan dan ne jede! Kad se guščići, koji su do tad bili hranjeni koprivom kuhanom, i šrotanim, znate, šrotani kukuruz, kad ih šopaju, kad neće da jedu oni ne poumiru. Poslije jedu, moraš ih odgurati da ne pojedu sve. Nisam bila nikad prosta, i nisam se svađala. Jer u kući, moj otac se nikad nije svađao. Moj otac, on je bio izuzetan čovjek, seoski sin sa granice Jugoslavije i Crne Gore, gornji dio, sjeverni sa Albanijom, a na onoj strani su bili albansko pleme, katolici, kršćani su bili, mallosori, poznati po jako lijepim djevojkama i moj djed bi uvijek rekao, ja sam bila prva unuka u tom svom velikom, ne plemenu, nego manji jedan dio plemena, i on je uvijek rekao – moja mallesorka! I onda sam se uvijek ljutila na to što ljudi nisu razumjeli – Džekna još nije umrla, a ne znamo kad će! Malo je naroda koji se sam sebi ruga. A to je vrlo interesantno, oni se vesele sinu jer je sin puška, žena ne nosi a ne smiješ ubiti ženu. Moje najzadnje ime, Vasovići smo, pa smo Radojevići, to je bratstvo, onda dolazi obitelji Babovići koji dolazi sa Žunića, Ravnog, itd. Onda sam saznala da mi se otac zove Divljan. Zašto su ga nazvali Divljan? Zato što je svojoj maćehi, jer majka je rano na porodu umrla, kad se sa sirom u srdžbi i svađi bacio niz Osanac. Osanac je vrh Prokletinja, jer selo je na 900 metara. Imala sam jednu divnu sestru, ona je umrla mlada, prevarila je i mamu i tetu, kamo su ju poslali na Savu u Jarak u jedno selo kojega zovu Maču sa Srijemom da idu u crkvu, bile su svečano obučene, ispod toga su obukle kupaći kostim. A nisu znale da je obala odrzana, da bi se u jesen mogao urod s polja lakše istovariti na kopno. I propala je, izgubila je prisebnost. A bio je jedan stari Rom, jedan ciganin, plakao je i vikao, nikoga nije bilo da pomogne, tako je stradala ona, a prijateljica je ostala. I tek u petak, to je bila nedjelja, u petak su ju našli nizvodno i tako je bila sahranjena.

Žao mi je.

Naučilo se. Moj tata nikada nije rekao meni – ajde da učimo. Nego bi rekao – ajde da se nas dvoje malo prošetamo. To je za mene značilo – mi ćemo razgovarat. Kad me uhvatio u drugom razredu osnovne škole da čitam biografiju Kemal Paše. Ali ju je zato namjerno, ne govorim zato ata turk jer je ata – otac. Ja sam se uvijek pitala, što sam ja iz njegove biblioteke, ogromne biblioteke, privatne, birala baš tu knjigu. A poslije mi je bilo jasno. Na koricama je bio oficir na konju, iza njega crveno nebo. Ja sam si razbijala glavu da li je to požar ili zalazak sunca, recimo. I dolje je bio usjek, nisam ja znala da je ona voda Bosor, da je ovo ona Dolija, to sve ja nisam znala ali mi je bila slika blizu. Ja sam čitala i on mi je rekao – šta čitaš? ja sam ovako rekla – ovo! nisam ja to mogla ni izgovoriti sve tada. A on je, drugi razred osnovne škole u Sarajevu, na to rekao – čitaj, čitaj samo. A mama je, to je bilo u dnevnom boravku jednoga lijepoga stana u Sarajevu, gdje je mama imala svoj kut, svoj ormarić, svoje sve za ručni rad… to je bilo štopanje čarapa. Dečki su imali mali bicikl i ja sam dobila da vozim… došli su, pa sam im zadaću pomogla ili nešto, i onda sam poderala uvijek koljena na onom šarafu od zvona. Mama je tamo imala svoj posao i rekla je – „Nemoj tako, Vidače. To nije za nju, to je za odrasle. Ona to ne razumije“. On joj je rekao – „Jasno da ne razumije, al’ nešto i razumije, ja ću ti objasnit, Katarina. Samo sjedni mirno pa ću ti objasnit, pa ćemo porazgovarat. Ona čita i zapamtit će što je pročitala iako što ne razumije. A onda će kao svi mi u životu, kako smo odrastali, kako je rasla, iskustvom ispunjavati“, objašnjeno joj je bilo. „A osim toga, nemoj zaboraviti da ona živi među odraslima, to smo mi. Njeni roditelji, koji nismo baš uvijek pristojni, ja ne psujem ali se posvadimo nas dvoje, ne pokoškamo, i ona čuje to što ne bi u knjizi našla...“.

Da, ali kao dijete, ne može staviti u kontekst…

Kao dijete, i to nije shvaćala. Al ipak, slušala je i poslužilo joj da odraste sasvim pristojna djevojka. On je famozan, ja sam ga obožavala! I onda sam ga vidjela, bio je zarobljen u komandi grada, već je stariji oficir bio, nije bio komandir, inače prije toga je bio komandant vojne bolnice, i on je lijepo naučio, kad smo bili u Nevesinju. Evo jedna anegdota. Nevesinje je jedno malo hercegovačko mjesto, ja sam rođena u Skopju kako smo se selili svake treće godine. I onda u trećem mjestu je bilo Nevesinje, oficirska zgrada je bila jedno šest stanova, dok je bila Austro-Ugarska još dolje u Bosni, i onda u Hercegovini, mi smo tamo stanovali. Zajednički je bio zahod, nije bilo današnje komocije, to je jasno. Ali je bilo ugodno dvorište i sve što je tamo postojalo. A preko puta, točno preko puta te ulice gdje je tata išao svako jutro na vježbe, mi smo svi na onu prašinu izašli van i marširali uz vojsku, i onda bi brže-bolje žurili se na sat, kod časne sestre, preko puta. Bile su sestre Sv. Josipa. Najbolje mi je bilo što me zavolila sestra kuharica! Znate kako su u samostanima ogromni stolovi, posebno tamo gdje se guli i ono radi. U jedan kut su stavili kuhinjsku stolicu, onu ravnu, malu, za sjedenje, i stavili su salvetu na to. I onda bi došla dežurna sestra u kuhinji i rekla – „Sestra Marija želi da Milka dođe, krompir je kuhan“. Jer ja sam jedanput rekla, voljeli su me jer sam bila komunikativna, da jedem kuhani krumpir da ga sama ogulim i da dobijem komadić sira i to mi je bilo divno. A sve, to tako ispada zgodno, kada pomisliš što sve možeš tamo naučiti, evo moga dobacivanja ili anegdote! Sveti Nikola je! U svečanoj dvorani, učionica lijepo uređena, na maloj pozornici sveti Nikola, i Krampus, on je u crveno bio obučen. A naprijed sjede, tri-četiri stepenice niže, gosti. Znam da je tata sjedio u crnom odijelu sa lampasima zlatnim, što nikad nije volio to svečano odijelo, sjedio je mama i svi oni, ja sam do njih sjedila na maloj stoličici. I ta to je, kad sam došla na red sestra me samo dirnula i ja sam ušla gore, i sveti Nikola je pitao – „djevojčice, jesi bila dobra?“ – „Pa razumije se da sam bila dobra!“ – a na to je zazvonio Krampus svojim zvonima, a ja sam se okrenula i rekla: „Tebe, tebe se ne bojim!“ I tata moj, kad smo došli kući rekao je – „Dijete, ti si skoro dovela me da se osramotim, da padnem sa stolice, toliko je bilo smiješno, kako si govorila!“

Neustrašivi ste!

Nitko me nije učio da budem strašiva, jer su mi rekli – imaš braniti mlađe, kad netko stariji od djece napadne mlađe – ko’ tebe napadne – kamen pa u glavu i bježi! Nisam bacala nikad kamenje, ali sam mogla pobjeći od svakoga.

Atletika!

Ali nisam ja bila anđeo! Taj divni park, gdje smo stanovali u Nevesinju je bio samo jednom ulicom odijeljen; na jednoj strani je bila Miljacka, a na drugoj strani je bilo dužinom tog divnoga igrališta – polja, sve polje žita, a sa strane smo imali jako lijepe ograde.  I baš je bilo lijepo, imali smo i konja za igru! Nije to bio naš konj, vjerojatno je bila kobila, Zorka, smeđa, to se kaže dorat. Ona je dozvoljavala djeci da se igraju među njenim nogama! Bilo je onih što su imali pelene, te bi uvijek bile zadnje, kad bi joj bilo dosta. A mi kao malo stariji, mi smo je gnjavili. Ali ona je bila mirna. Kad bi joj dosadilo samo je rđala tri puta. To je znak bio – razlaz! Mi smo se smijali, kao djeca kako to sad rade, a ona je s njuškom svojom svako dijete tako blago gurnula da je pao na tapeciranu stražnjicu i kotrljala ga na odstojanje koje je ona odredila još prije, i do svakog je došla i zarzala je. Kao da je rekla – ostani tu! To se sjećam kao danas, ja oduvijek – jahala sam dosta, ali nisam bila sportaš jahač. Nisam nikada mirovala i mama je imala jedan vrlo lijepi odgoj. Dok smo bili sasvim maleni, onda smo se skupljali kod mame. Mama je volila da djeca dođu iz susjedstva k nama, da nas ima pod svojim okom. Imali smo veliki stan. Znate što sam ja smislila da se igramo? Kuhinja je bila velika, dio u kuhinji i blagovaona, to su bili veliki stanovi, i vezana je bila za djevojačku sobu. Mi nismo imali djevojku, ali je tamo tata, kako je spremao majorski ispit kupio školsku tablu crnu, i kreda je tamo bila. Kad tata nije učio, postavili smo jedan stol tako da smo sjedili naizmjenice; imali smo svoju učionicu, a meni molim te padne napamet da to nama bude svlačionica, a u kuhinji da nam bude kad se sve završi poslijepodne gledalište, a mi ćemo izlaziti na pozornicu kraj prozora u kuhinju. I ja bi njih učila ulogu usput, i tako smo imali svoj teatar! Penjala sam se na svako drvo, jednom sam pala u ruke tati, jer je bilo zabranjeno penjati se po drveću, posebno po orahovom koje je krto, padneš pa se razbiješ. I nekada je bilo rečeno kao što smo vam zatvorili bazen koji ste imali u tom velikom dvorištu, a to u Sarajevu nije bila samo jedna kuća kao u Nevesinju nego je bilo pet kuća kod Willsonovog šetališta, tako ćemo vas isto kazniti i mi smo to primili k srcu, svakako. Ali smo ipak preko odlazili krišom.

Kao i sva djeca, ona se išuljaju…

I to znate šta? Ono što tada nisam voljela, ali samo da pokažem dečkima, jedina curica među dečkima,  o što sam ih mlatila! Skidao mi je prvi dan u školi, imam i tu sliku, ja sam se namrštila, bijelu beretku, kratko ošišana, crna kuta koja je obavezna za školu,  i veliku krasnu bijelu kragnu koju je mama napravila, nekim vezom posebnim. Još dvije kreću samnom u osnovnu školu, sestre su nešto starije, i slikaju nas. I ja dođem u školu, pojave se dva potpuno jednaka blizanca, bili su Petar i Tomislav, sinovi nekog žandarmerijskog oficira, taj je bio za glavu viši od mene. Ja imam kapu, on skine kapu, lupi me po tjemenu i kaže: „Sefte prve hefte“!  to znači sefte je nek ti bude sretno, dobro, a hefte je tjedan dana! Prvi tjedan u školi, ali ja to ne znam još! Ja sam novopečena Sarajka. I kažem – vrati mi kapu i ne diraj moju kapu! Ja si nataknem kapu i on ponovi, a ja imam zimske cipele, jer jesen je, tada se ne nose kojekakve cipele, gležnjače ili mekane, nego prave, dvostruki džon, napred oni zaštitni željezni komadički i na peti, i ja njega svom snagom u cjevanicu. Bila sam mala, ali sam svejedno tresnula. Dok se on ispravio da vidi gdje sam, ja sam već bila u trećoj ulici. Kad je tata došao, nas dvoje smo imali apsolutno povjerenje i to je dogovoreno, nema laži. Ili reci cijelu istinu ili cijelu laž, ali djeliće po malo laži to nikako, jer draga moja, nema toga genija koji može zapamtiti koje je što rekao od jedne cjeline. Bolje provjeri kod mame da ne govoriš slučajno noću u snu, jer onda više nema tajni! Priznali su mi da sam odrasla, ali ja sam tati prije ispričala, znam bili su već žandari tu, oficirska djeca su opet harala po Botaničkom vrtu, ja kažem – ja nisam harala po vrtu, ja sam htjela dečkima pokazati da mogu. A kad su se pojavili, reko’ neko sigurno s prozora, iz dvorana vidio da sam po zeleno voće, tu smo imali iznad pojasa što smo trpali, ja mislim da sam svjetski rekord za svoj uzrast postigla kad sam preskočila jednu kapiju na obali na Willsonovu šetalištu u Sarajevu, trk do željezničke stanice tadašnje, onda preko pa uzbrdo do magazina vojnoga pa ne znam gdje sve nismo jurcali. I kad sam došla popodne tata je rekao – „ne moraš ništa pričati, ja sve znam. Sjedni. To što radiš, razumijem, jer dečki gnjave. To sam radio i ja, kad sam imao vremena. Mene su zaposlili pa nisam imao baš na selu vremena. Ali, to nije lijepo što radiš, uništavaš drveće, mamu ljutiš zato što se ne ponašaš ko’ curica“… kad god je tata u Nevesinju, ja sam jedno tek četvrtu godinu počela da grickam, kad god je bio dežuran a bio je mali garnizon i to svaki čas, onda bi ja išla u kasarnu i stala u red, a imala sam onu aluminijsku porciju svoju i mjesto za onim stolovima sa križ nogama i sa klupom, na kraju sam uvijek sjedila ja, i jela sam što jedu vojnici. Došla sam kući, mama kaže – operi ruke i idemo ručati. – Mama, ja sam već ručala. – Gdje si ručala? – Pa tata je danas dežurni u kasarni! Mama kaže – dobro, šta si jela? – Mama, kakav je grah divan! Za svakog vojnika je tamo jedan komad mesa, ja nisam jela meso. Ti znaš da ga baš puno ne volim, ali juhu i grah obožavam, ja bi svaki dan mogla jesti grah. Ali kruh!! Kruh je tako divan, mama! Tako je divno kisel! Uvijek sam sve stavljala na glavu. Skoro sam sanjala oca. Jako sam bila vezana za njega, on je bio interesantan čovjek. Sad kad sam čitala, ima jedna divna knjiga… ja pročitam knjigu a da već znam, ne, ne to je prevedeno na Hrvatski, izdato je treće izdanje i zove se “Njegoš i Hrvati”. To je fenomenalna knjiga. Nema, mislim, dve. Ako je nađem dobit ćeš jednu. On je inače iz Kotora. Ti znaš da je Kotor imao sveti Trifun, on je zaštitnik grada Kotora. Ima dva oltara, dva bogosluženja. I pravoslavno i katoličko. Oni imaju svoje crkve ali ovo stoji, i sve u toj knjizi su originalni dopisi. Recimo, on je bio veliki prijatelj, baš prijatelj s … kako se zove… Ivo, osnivač Iliraca.

 Uh, to ne znam.

Meni se sad pojavljuje knjiga, slika njegova je tu i dolje je Ivo, još kratko ime jer je osnivač. Uglavnom, kad je on trebao, a to su Ilirci bili, a jedan drugi po rangu je bio inače slovenskog podrijetla, predložio je i stvarao je nered, time što je, misleći dobronamjerno, da bi trebali da svi imaju svoje skupljanje, a to pošto je trojedno, on je rekao – nemojte to činit. Jer ako to napravite svi, onda će svaka pokrajina isto trebat da se osamostali. A to je propast. Jer vi se borite protiv istog neprijatelja. On nije imenom isti. Mi imamo Turke, a vi imate druge. Tako su svi originalni dopisi… i njemu se obraćalo sa „ti“. Dragi prijatelju.

Čitatelju?

Ne, ne, kako se zove kada se totalni original prenese u jedan tekst?

Transkript?

Transkript, to se zove malo drukčije, to se na k nešto kaže. Uglavnom, to je onako kako su oni pisali. Kad se ban Jelačić spremao protiv Madžara, ti znaš koliko dugo, to mladi ne znaju toliko, kako je rep na Trgu, na spomeniku okrenut…

Guzicom prema Madžarskoj strani, a prije je bio sabljom…

Tako, to se znalo. Ali oni se nisu time bavili, nego je on, javio se banu Jelačiću, njemu je na TI. Crnogorci svakome govore, oni su svome kralju govorili: „O, Nikola, ne može tako!“ Gotovo.
Znao se točan raspored kad sabor zasjeda i sabornici su dolazili, kad bi nešto protestirali „E moram da ti rečem…“… „Ne može tako“. I gotovo, to je tak. To je bilo sve vrlo interesantno u toj knjizi, ja sam je kupovala na masi i dijelila prijateljima da pročitaju, da vide kako je to sve, jer je Crna Gora bila pismena. Ona je imala vladare crkvene, to su vladike bili, i u isto vrijeme taj vladika je bio i zemaljski vladar. I prema tome oni su bili vrlo, vrlo zaslužni za mnogo štošta, i kad je Berlinski kongres bio 1885., to je poslije Napoleonovog vremena, nije to onaj Bečki, onda se gore rješavalo pitanje kome će pripasti Boka Kotorska. Do tada su Austrijanci i Austrougarska imali svoga, koji je predstavljao zemlju kao administrativnu i vodio red, Nikola Njegoš je ustao i rekao je: „Mi znademo i vi znadete da je Boka naša. Ali mi smo zadovoljni kako vi njome upravljate, časno i pošteno, a mi ne bi mogli tako jer mi nemamo mornara ni lađa i nismo tako odgajani, prema tome nastavite kako ste radili odprilike tako“. Fenomenalan stav. Ili recimo tamo svaka škola, uopće nije bilo nepismenih. Svako selo je imalo i malu knjižnicu.

To je super, susjeda Babović, hvala vam puno.