POPULIZAM U POLITICI
Tekst: Robert Mikić
Foto: Povcast
U svojim razmišljanjima o političkim prilikama početkom prošlog stoljeća, Bogdan Radica, jedan od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca, ustvrdio je u svom kapitalnom autobiografskom djelu “Živjeti ne doživjeti”, kako institucije umiru kad se osuše ideje na kojima počivaju, odnosno kad ljudi najprije posumnjaju u njihovu svrsishodnost i ispravnost te ih se potom odriču u ime novih ideja. Radica kaže – ništa se u povijesti ne odigrava bez pojavljivanja novih ideja, pa ma kako one neodređene bile u svom začetku. Što su neodređenije i zamagljenije, one su privlačnije, jer u sebi nose nepoznate i nedefinirane snage mita. Radica je tako pisao uvidjevši kako mjesto poretka temeljenog na monarhijskom legitimitetu u svojoj posljednjoj fazi raspadanja zauzima mit nacionalizma koji svoj legitimitet hoće potvrditi demokracijom, vjerujući kako će tako biti riješena sva protuslovlja, odnosno čovjek i nacije bit će oslobođeni od svih veriga prošlosti.
Smjer povijesnog razvoja je poznat, ali stoljeće nakon razdoblja koje je opisivao Radica u javnom diskursu sve se intenzivnije u posljednje vrijeme diskutira pi tanje suši li se ideja i načelo demokratskog legitimiteta i može li je zamijeniti tzv. populizam jakih vođa i poštenog naroda, kao odgovor na postojeću krizu. Je li populizam danas neodređena i zamagljena ideja iz čije nejasnoće se crpi njezina privlačnost u kojoj nema političke i ekonomske vještine kako bi se u prvom redu riješile goleme socijalne nejednakosti nastale zadnjih desetljeća. Dakle, o čemu govorimo kad govorimo o populizmu?
Prof. dr. sc. Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti i koautor prve sustavne studije o suvremenom populizmu u Hrvatskoj (Dobar, loš ili zao – populizam u Hrvatskoj, Šalaj-Grbeša) ističe kako je riječ o jednom od najzastupljenijih pojmova u političkom diskursu. U medijskom i političkom narativu uglavnom se koristi u pejorativnom smislu za diskreditaciju političkih suparnika.
– Međutim, politolozi populizam razumijevaju kao političku ideologiju koja dijeli društvo na dobar i moralan narod i lošu i korumpiranu političku elitu te tvrdi da bi politika trebala izražavati volju naroda. Populizam je svojevrsna ‘tanka’ ideologija koja se lako kombinira s drugim ideologijama, to jest može imati različite sadržaje, pa tako može biti lijevi, desni ili centristički. Premda se čini kao jednostavna, pa čak i banalna ideologija, populizam je u suvremenim demokracijama postao važan, najviše zbog toga što odražava rastuće nezadovoljstvo građana ponašanjem etabliranih političkih elita, ekonomskim nejednakosti ma i percepcijom da institucije više ne služe interesima običnih ljudi – ističe profesor Šalaj.
No može li populizam voditi prema održivim rješenjima političkih i ekonomskih problema današnjih društava? Može li takozvani umjereni populizam imati pozitivnu ulogu, primjerice, kao korektiv nejednakosti prouzroče nih procesima globalizacije kao najvjerojatnije najznačaj nijeg problema današnjice. Profesor Šalaj smatra kako je teško jednoznačno odgovoriti na pitanje o tome koliko populizam može biti učinkovit u rješavanju političkih i ekonomskih problema suvremenih društva.
– Najprije treba istaknuti kako postoje vrlo različiti tipovi populizma, a to upućuje na to kako je bolje istraživati pojedini konkretni slučaj. Populizam je ojačao u proteklih dvadesetak godina, no još nemamo previše slučajeva u kojima su populisti obnašali vlast, kako bi mogli testirati tezu o dugoročnoj održivosti populizma. Ono što znamo je da populizam zaista može biti korektiv, osobito kad skreće pažnju na socijalne nepravde ili demokratski deficit – tvrdi Šalaj i dodaje kako umjereni populizam, koji ne negira temeljne demokratske vrijed nosti, može potaknuti reforme, ali dugoročna održivost ovisit će o sposobnosti da se emocije pretvore u konkretne politike.
– Problem nastaje kad populizam ostane na retorici bez provedivog programa ili kad destabilizira institucije – kaže profesor Šalaj.
Dakle, bez te supstance konkretnog programa mogli bismo reći kako populi zam zapravo može privremeno ublažiti političko nezadovoljstvo, ali dugoročno može dovesti do produbljivanja institucionalne i ekonomske krize. Je li onda populizam korektiv demokracije ili prijetnja liberalnim institucijama?
– Populizam svakako može privremeno ublažiti nezado voljstvo tako što stvara dojam slušanja i razumijevanja narodnih zahtjeva, no također može dugoročno produbiti institucionalne krize ako narušava vladavinu prava i pluralizam. Poznati teoretičar Cas Mudde tvrdi da je populizam prodemokratski, ali najčešće i antiliberalan. To zapravo znači da je populizam dvosjekli mač: može biti korektiv, ali ako obnaša vlast bez jasnih granica, postaje prijetnja liberalnim institucijama – kategoričan je profesor Šalaj.
Kad birači steknu dojam da ih netko napokon sluša, pri vremeno se povećava povjerenje ili barem smanjuje nepovjerenje u vladajuće političke elite. Privlačnost populističkih ideja mobilizira skupine nezadovoljnika koji su se osjećali isključenima: radnike, si romašnije slojeve, stanovnike manjih mjesta koji dobivaju dojam značajnijeg sudjelovanja u društvenim procesima? Profesor Šalaj kaže kako je dio objašnjenja uspjeha populizma sigurno upravo u tome što daje glas prethodno isključenima – radnicima, siromašnima itd. To stvara privremeni osjećaj političke zastupljenosti.
– Uspjeh populista vrlo često počiva na njihovoj sposobnosti da mobiliziraju i artikuliraju emocije, ljutnju, strah, ogorčenost itd., koje kod građana postoje jer smatraju da su izloženi nepravdi. Međutim, ako se taj osjećaj ne pretoči u sustavne javne politike, brzo nastupa razočaranje – kaže Šalaj.
Svakako je u tom kontekstu uputno nastojati označiti te meljne karakteristike lijevog populizma nasuprot desnom, ekonomskog u odno su na nacionalistički, karizmatski. Što danas zapravo podrazumijevamo pod alternativom populističkim ideologijama?
– Kao što sam naglasio, lijevi populizam kritizira postojanje velikih socioeko nomskih nejednakosti te je, osim prema političkim elitama, vrlo kritičan prema financijskoj i bankarskoj eliti. Najbolji primjer toga je ono što trenutačno radi američki senator Bernie Sanders, koji smatra da su mainstream političke elite u sprezi s bankarskim elitama oduzele američkim građanima demokraciju. Desni populizam naglašava nacionalni identitet i sigurnost, a kao najveću opasnost vidi imigraciju. Alternativa populizmu ne može, naravno, biti neki oblik autokracije, nego popravljanje i unapređivanje postojeće liberalne demokracije. Ona mora biti više inkluzivna, participativna, usmjerena na javno raspravljanje i zajedničko promišljanje određenih problema prije donošenja odluka. U suprotnom neće se moći uspostaviti obrana od populističkih i autoritarnih napada – kaže Šalaj. Prethodno smo ustvrdili kako svjedočimo porastu populizma, njegovoj globalnoj zavodljivosti što nas dovodi do potrebe osvrta na fenomen porasta i neke razlike, kao i sličnosti populističkih pokreta u Europi, SAD-u i Latinskoj Americi?
Govoreći o tome kako su u proteklih dvadesetak godina populistički pokreti ojačali gotovo u svim dijelovima svijeta, profesor Šalaj kaže:
– U Europi je došlo do jačanja desnog populizma – od Alternative za Njemačku (AfD) u Njemačkoj, preko Nacionalnog okupljanja u Francuskoj, do Prava i pra vednosti u Poljskoj, koji spaja nacionalizam, antiimigrantske stavove i kritiku Europske unije. U Sjedinjenim Američkim Državama izbor Donalda Trumpa pokazao je da populizam može jačati i u društvu koje smo smatrali stožerom liberalne demokracije. Za razliku od Europe, u Latinskoj Americi imamo jaku tradiciju lijevog populizma koji promovira ekonomsku jednakost i antiimperijalizam. Svi ovi tipovi dijele opća obilježja, posebice antielitističku retoriku, no upućuju na različita rješenja.
