POGLAVAR HPC O PREDSJEDNIKU SANU
Tekst: Hrvatski arhiepiskop Aleksandar
Foto: SNV
Zadnjih dana je u fokus šire javnosti u Hrvatskoj zahvaljujući Milorada Pupovca upao Dejan Medaković – Srbin rođen u Zagrebu, koji je jedan od koautora Memoranduma SANU i jedan od onih, koji su njega izglasali – nije jasno je li to bilo kad je bio glavni tajnik SANU ili predsjednik SANU.
Moramo biti zahvalni gosp. Pupovcu jer da njega nije bilo nikad se u RH ne bi znalo tko je Dejan Medaković. Nekako su svi zaboravili da je on bio predsjednik SANU.
Vrijedi napomenuti da u Memorandumu SANU u sklopu strateških ciljeva, za Hrvatsku stoji da se SPC mora upisivati na pravoslavnu imovinu u Hrvatskoj i odmah ju staviti na prihodovnu stranu.
Za ostale države nastale nakon raspada Jugoslavije takav cilj ne postoji jer je posvuda pa i u Srbiji pravoslavna imovina u vlastništvu države, što nije slučaj jedino u Hrvatskoj gdje je sva imovina bila u vlastništvu Pravoslavne crkve Hrvatskog kraljevstva – Karlovačke arhiepiskopije. Hrvatski sudovi u zadnjih godina prepisuju imovinu Karlovačke arhiepiskopije u vlastništvo SPC (koja čak nije registrirana u RH), na temelju neistinitih dokumenata Ministarstva pravosuđa i uprave.
Sad se puno političara ograđuje od Medakovića i još više od Memoranduma SANU ali zapravo svi svjesno ili nesvjesno ispunjavaju njegove planove.
Pravoslavnu crkvu Srbije (SPC) cijeli politički vrh Hrvatske rado podržava, što preko izravnog obilatog financiranja, što preko sudjelovanja u njenim nakaradnim događajima kao što je Božićni domjenak SNV gdje svi zajedno lome slavski kolač.
Zapravo je utjecaj Dejana Medakovića na Hrvatsku puno veći jer se na njega vezano za povijest pravoslavlja u Hrvatskoj pozivaju svi – i oni, koji zagovaraju SPC i oni, koji su protiv nje.
MEDAKOVIĆ, UČITELJ BISKUPA BOGOVIĆA
Kad je riječ o jugoslavenskim povjestničarima, znamo na čemu smo ali postoje oni, koji su naizgled domoljubni, a kad pročitamo što su oni napisali postajemo vrlo zabrinuti. U tome i jest razlika – njihove knjige ćemo pročitati.
Kad bi 2017. tadašnji srpski patrijarh Irinej pisao o srpskom pravoslavlju i svetosavlju u Hrvatskoj, sadržaj toga bi bio isti kao i kod biskupa Bogovića, samo njegovu knjigu u Hrvatskoj nitko ne bi niti pogledao[1]. Na ovaj način Bogovićeva knjiga i Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj (ALFA, Zagreb, 2017.) ispada kao neka srpsko-jugoslavenska podvala. Godinama smo se suzdržavali i ne pisali o njegovoj knjizi ali kad smo pročitali još i knjige Juraja Kolarića „Ekumenska trilogija”, koje na naše vrlo neugodno iznenađenje sto puta nadmašuje Bogovićeve u širenju i nadopunjavanju izmišljene povijesti pravoslavlja, shvatili smo da se moramo oglasiti i razkrinkati sve te srbske gluposti koje nam nude kao hrvatsku povijest, jer ispada da je mjerilo za razinu stručnosti onih koji pišu o pravoslavlju, nekritičko prihvaćanje ono što su napisali neki Srbi sa svojih velikosrbskih pozicija. Dakle svi znaju da Srbi lažu ali i dalje im uporno vjeruju.
Ipak smo se suzdržali i više od osam godina nismo objavili naš osvrt na Bogovićevu knjigu.
U svojoj knjizi Kolarić daje definiciju autokefalnosti[2] :
AUTOKEFALIJA – u pravoslavlju crkvenopravni položaj neke crkve koja ima potpunu jurisdikciju neovisnu od Carigradskog patrijarhata i od ostalih pravoslavnih crkava. Autokefalija je vezana uz teritorij neke države, a postupak stjecanja redovito je vezan uz teritorij neke države (Ispravno je tu stati – op.a.) i političku samostalnost nekoga pravoslavnoga naroda.
Kolarić nije stao tamo gdje je morao stati da bi definicija bila ispravna pa je nastavio dodavši da je autokefalnost vezana za neki narod, kako bi tom tvrdnjom opravdao postojanje srpske crkve u Hrvatskoj. Po njemu ta crkva nije „srpska” po državi s kojom je sljubljena (Crkva države Srbije) što je ispravno, nego je „srpska” po narodu, što je hereza nazvana etnofiletizam koju je osudio Carigradski sabor 1872. godine. On kao pripadnik klera KC ne mora znati odluke nekih pravoslavnih sabora ali kao povjesničar koji piše o povijesti pravoslavlja, morao bi znati to da je Crkva teritorijska, a ne plemenska organizacija. Tvrdimo da ne zna, unatoč tomu što je doktor znanosti jer ako bismo rekli da zna, onda bi ispalo da laže, a mi nikako ne želimo nekoga osuđivati. „Nemojte osuđivati da ne budete osuđeni” (Mt. 7 : 1)
Za razliku od Kolarića, Bogović ne daje definiciju ali zna što je filetizam[3] ali nekako kao da se to odnosi na Bugare, a nikako na Srbe. Zašto koristi krivi pojam filetizam (prijateljstvo) umjesto ispravnog etnofiletizam (da je Pravoslavna crkva po narodu, a ne po državi kako mora biti) nije jasno. Predpostavljajući da Bogović misli na etnofiletizam, možemo prihvatiti to da je on nekako nasjeo na srpsku laž da je u 13 st. postojala samostalna Srbija i napisao da „stvaranjem samostalne države … usporedno stvara se i crkvena autonomija”[4] pa tako u samostalnoj Srbiji (koje nije bilo – op.a,) nastala i samostalna srpska crkva. Zanimljivo je pitati što je s razdobljem od 16. do 19 st. u kojem po njemu postoji srpska crkva ali ona je srpska samo po narodu jer i Srbi priznaju da u tom vremenu nema srpske države – ali takvo stanje se uporno odbija proglasiti onakvim kakvo je, stanjem etnofiletske hereze.
Kad piše o tome tko su bile snage na Balkanu pod kraj 12. st. i na početku 13. st. kad je „stvorena snažna srpska država”, Bogović spominje Bizant i Latinsko carstvo[5], ali nikako ni Bugarsko carstvo ni Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, koji su se u tom razdoblju izmjenjivali u vladanju pokrajinom zvanom Srbijom.
Da je Bogovićeva knjiga pisana površno i bez poznavanja povjestnih činjenica potvrđuje i ono što je napisao o Bugarskoj[6] kako je Bugarski vladar knjaz Boris preuzeo mnoga područja Bizanta i godine 913. došao do Carigrada ali u stvari on nije to mogao učiniti jer je umro šest godina prije – 2. svibnja 907. Tako da Boris niti je preuzeo područja od Bizanta niti je opsjedao Carigrad. Puno je teritorija od Bizanta preuzeo njegov sin car Simeon, koji je i došao do Carigrada u više navrata, uključivo i 913. kad ga Carigradski patrijarh Nikolaj Mistik kruni za cara.
Vezano za Bugarsko carstvo, da se ono ne spominje u srpsko-jugoslavenskoj povijesti, razumljivo je jer kad bi se ono spomenulo, moralo bi se objašnjavati gdje je bila tada nepostojeća Srbija ali je potpuno nerazumljivo ignorirati vlastitu povijest i prešućivati vlastitu državu – Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, koje je od 1284. stoljećima vladalo pokrajinom Srbijom, koja postoji u kraljevskoj titulaturi čak do 1920.
U stara vremena (a neke i danas) pravoslavne su Crkve nosile naziv po gradu u kojem je stolovao crkveni poglavar – Konstantinopolska patrijarhija, Preslavska patrijarhija, Trnovska patrijarhija, Kijevska mitropolija, Ohridska arhiepiskopija, Karlovačka arhiepiskopija … Po prvi put u povijesti neka Crkva preuzima nacionalni (državni) predznak 1825. – Heladska (grčka) pravoslavna crkva. Ostale PC puno kasnije preuzimaju nacionalni predznak. O kojoj to SPC govori Bogović od srednjeg vijeka pa sve do Habzburškoj monarhiji, nije jasno kad u tom vremenu Srbija ne postoji pa ne bi mogla postojati niti njena crkva. Prvi put Crkva Srbije sama sebe naziva Srpskom pravoslavnom crkvom u svom Ustavu 1947. u totalitarnoj SFRJ kad se je po crkvenom kanonu morala zvati po državi – Jugoslavenska pravoslavna crkva.
Nije čudno ni da Bogović niti ne spominje poslanice iz 1531. kad četvorica istočnih patrijarha potvrđuju da do tada nije postojala samostalna srpska crkva ali tu činjenicu spominju neki Rusi (Pavlov), Bugari (Snegarov) … i niti jedan Srbin. Zato i Bogović, koji o pravoslavlju zna samo ono što su Srbi pisali nije niti čuo za tu poslanicu.
Ne spominje Bogović niti Sintagmu iz 1855. gdje na popisu autokefalnih pravoslavnih crkava nema nikakve srpske crkve jer je nije bilo. Tu su Sintagmu objavili Crnogorci kako bi dokazali da na tom popisu postoji PC Crne Gore, ali Srbi se prave da ju ne primjećuju tako da Bogović nije mogao znati da niti tada nije bilo nikakve autokefalne srpske crkve.
Puno toga je on nagomilao u svojoj knjizi od toga da spominje Srbiju 732. do toga kako je jednom po prvi puta jedan Srbin osnovao Srbiju a zatim ju je netko drugi po prvi puta osnovao. Kako su Vlasi, koji su neko vrijeme bili na obali Crnog mora još za vrijeme slavnog srpskog cara Dušana postali Srbi, koji ne samo da nije bio priznati car nego je izgubio čak pet ratova, koji je protiv njega podigao mađarski kralj, koji je u tom vremenu nosio titulu kralja Srbije, tj bio Dušanov sizeren.
Tako prolazeći kroz puno nebuloza Bogović zaključuje: „Tako će Srbi biti pravoslavci, a Hrvati katolici“[7]. Takav stav dozvolio je jugoslavenima da kod stvaranje izmišljene države Bosna i Hercegovina na temelju Hrvata – muslimana stvaraju Bošnjake ili Muslimane, a od Hrvata – pravoslavaca stvaraju Srbe pa sada su svi zabrinuti kako su u BiH Hrvati u manjini.
Zatim slijedi ono najbitnije: „U svojoj vjeri Srbin ima ugrađenu državu… Možemo reći da je na zalazu srednjeg vijeka postojala jasna i živa ideja o srpskoj državi, srpskoj Crkvi i srpskom narodu. Ona nije mogla izblijediti u svim svojim dijelovima nakon sloma srpske države. Ideja o carstvu bila je živa i u vrijeme kad je turska sila sve viče svojom moći pokrivala srpska područja, pa je postala sastavni dio predaje o srpskoj državi, koju će uglavnom čuvati i prenositi Srpska Crkva. Kontinuitet te ideje tako nikada nije prekinut. To je pomoglo da se unutar Osmanskog Carstva nađe jedan modus vivendi. Srpska je Crkva i u to vrijeme funkcionirala kao veza s državom (turskom). Priključak na državu i vlast ona je i tu ostvarila.“[8]
Zatim u fusnoti nastavlja: „Hrvati nisu nikada imali carstvo niti su uspjeli ostvariti ovakvo jedinstvo države i Crkve kako je to bilo u Srbiji. Osim toga Srpsko je Carstvo vremenski bliže nego hrvatsko kraljevstvo.“
Zatim daje kartu obnovljene Pećke patrijaršije iz razdoblju 1575. – 1766., koja je po njemu srpska crkva (što nije bila), a njena dijaceza doseže do Zagreba. (Medaković ne spominje da je u istom vremenu postojala bugarska Ohridska arhiepiskopija, koja je vladala nad Dalmacijom i Srijemom pa zato niti Bogović nije mogao to znati – op.a.)
Istu priču Bogović ponavlja naj manje sedam puta u svojoj knjizi (s. 14, 26, 39, 40, 41 …).
Zatim u više navrata govori kao su se u više navrata u Hrvatsku doselilo više Srba i kako se je kod seobe pod Crnojevićem (Srbi ga tako nazivaju, a taj se je Crnogorac prezivao Čarnoević – op.a.) 1689.-1690. u Hrvatsku dolazi organizirana hijerarhija Srpske pravoslavne crkve (koje tad nije bilo – op.a.)
A tko je Bogoviću izvor za sve te spoznaje?
DEJAN MEDAKOVIĆ, Predsjednik SANU na kojeg se ponajviše poziva u cijeloj knjizi.
Medaković i njegov učenik Bogović ispravno tvrde da je Pravoslavna crkva po državi.
Činjenica je da je samostalna srpska država postojala samo u razdoblju 1878. – 1915., 1941-1945. i ponovo tek nakon 2005.
Slijede pitanja za učenike Medakovića i Bogovića:
- Koja je to Srpska pravoslavna crkva postojala za vrijeme nepostojanja srpske države – od početka 13. stoljeća (od srednjeg vijeka) pa do 1878.?
- Republika Hrvatska je obnovljena kao samostalna država prije 34 godine – je li ona zavrijedila (kao i neke druge države) da ima službeno (od nje priznatu) obnovljenu Pravoslavnu crkvu Hrvatske/Hrvatsku pravoslavnu crkvu (koju smo mi obnovili 2013. ali čekamo na registraciju već 10 godina), nazvanu po državi za čiji je teritorij vezana i u kojoj se nalazi njeno sjedište kao što je to bilo za vrijeme Hrvatskog kraljevstva od 1691. do 1918.?
U obnovljenoj državi – obnavlja se i njena Pravoslavna Crkva!
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
[1] Bogović, Mile. Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj, ALFA, Zagreb, 2017. (Poziva se isključivo na srpske autore, a ponajviše na Dejana Madakovića – predsednika SANU – op.a)
[2] Kolarić, Juraj. Ekumenska trilogija – II prošireno izdanje, TEOVIZIJA, Zagreb, 2019. s. 1441 (Poziva se isključivo na srpske autore i jednog „Makedonca”-op.a.)
[3] Bogović, Mile. Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj, ALFA, Zagreb, 2017, s. 231
[4] Isto, s. 155
[5] Isto, s. 39
[6] Isto, s. 231
[7] Isto, s. 38
[8] Isto, s. 26
