PIO XII: NOVI DOKAZI O ZAŠTITI ŽIDOVA

Tekst: Carmelo López-Arias

Prijevod sa španjolskog: Tuga Tarle

Foto: ReL

Dana 2. ožujka 2020. otvorili su tajne arhive pontifikata Pija XII (1939.-1958.). Trideset istraživača poslalo je svoj zahtjev Svetoj Stolici za istraživanje. Među njima je bio i njemački novinar Michael Hesemann, koji je odmah u 8:35 ujutro počeo raditi na velikom pitanju koje konačno žele razjasniti povjesničari: kako se ponio Papa Eugenio Pacelli prema Židovima progonjenima od strane nacizma? Tišina kolaboracije, pasivnost preplašenoga ili aktivna zaštita?
Po dolasku, Hesemann je naišao na manje osobnog stresa nego što je očekivao. Petorica povjesničara iz jeruzalemskog Yad Vashema i washingtonskog muzeja holokausta nisu se pojavili zbog straha od koronavirusa, a svećenik i profesor crkvene povijesti na sveučilištu Münster, Hubert Wolf, zajedno s pet pomoćnika, već su okupirali znatan broj dosjea. “Rat specijalista” za primat obećao je uzbudljive trenutke … sve dok pandemija nije prouzročila privremeno zatvaranje arhiva.

Ali Hesemann, dobar poznavatelj povijesti Crkve tijekom drugog svjetskog rata i savjetnik zaklade Pave the Way, nije gubio vrijeme i uputio se izravno u potragu za informacijama o konkretnoj činjenici: O raciji protiv rimskih Židova od 16. istopada 1943. tijekom koje je Gestapo uhitio 1259 ljudi, a više od tisuću ih je deportirano u Auschwitz.
Odmah je iznio tri važna otkrića u dokumentima Državnog tajništva (Vatikana, op. T.T.), kako je objasnio u članku Die Tagespost, (koji se izdaje) u okviru švicarske agencije Cath.ch, te na svom osobnom blogu.

550 ZAŠTIĆENIH ENKLAVA

Dana 25. rujna, tri tjedna prije napada, general Rainer Stahel, njemački vojni zapovjednik u Rimu, obavijestio je Papinsko hrvatsko učilište svetog Jeronima da će ga smatrati “vlasništvom države Vatikana” i kao takvo okupatorske trupe će ga poštedjeti.
Nakon racije, državno tajništvo Vatikana, iskoristivši presedan hrvatskog kolegija, od Stahela je dobilo još 550 izuzeća za vjerske institucije. Nakon postizanja ove mreže mjesta s diplomatskim statusom, od 25. listopada, u Rimu je u 235 samostana skriveno od 4465 do 8000 Židova.
To se, naravno, znalo. Ono što je Hesemann otkrio je dokaz da dokumente koji su dopuštali to izuzeće nisu sačinili Nijemci, već su izrađeni u vatikanskoj tiskari, a proslijeđeni su samo Stahelu i njegovom pomoćniku, pukovniku Von Veltheimu. Hesemannu izgleda očito da bi inicijativa za ovu operaciju mogla potjecati isključivo od samog Pape.

NE BUDITE “PSA KOJI SPAVA”

Pronašao je i nepoznatu rukopisnu bilješku Pija XII. Nakon pretresa u rimskome getu, Vatikan je objavio priopćenje za javnost u kojem je najavio da će pokušati izbjeći novu raciju. Na tom dokumentu Papa je napisao nekoliko riječi. “Je li ta najava Press ureda mudra? Nije korisno buditi psa koji spava, posebno u slučaju nacista, kako bi ih uputili na trag humanitarnih akcija koje provodi Apostolska palača.”

Tako su pokazali ne samo postojanje i podrijetlo tih “humanitarnih akcija” i izravno djelovanje Pape, već i razlog razborite diplomatske šutnje za koju će, tako interesantno, kasnije biti optužen.

SVETA STOLICA JE AKTIVNA, DOK DVANAEST ZEMALJA MIRUJE

Napokon, Hesemann je konzultirao i diplomatske izvore nuncijatura u Berlinu, Bernu i Rimu i apostolske delegacije u Londonu i Bukureštu, a bio je “impresioniran” velikim brojem intervencija nuncija, koje su se ogledale u njihovim konzultacijama s kardinalom Luigijem Maglioneom, vatikanskim Državnim tajnikom.
Vrijedna su tri primjera.
U jesen 1941., kada su prve glasine o sustavnim ubojstvima Židova stigle do Vatikana, Pio XII poslao je pouzdanog svećenika Pirra Scavizzija, kapelana Malteškog reda, na istočni front koji mu je na povratku, u studenome (iste godine, op. T.T.) podnio izvještaj.
U arhivima nuncijature u Bernu Hesemann je vidio izvještaj od 6. travnja 1943. u kojem očevici kao i tri fotografije dokazuju o izvršenome masakru. Nakon toga je Sveta Stolica aktivirala svoja veleposlanstva apelirajući na tamošnje vlade kako bi se spriječile deportacije. Uspjeh je polučen u Rumunjskoj i Bugarskoj, no slabiji u Slovačkoj i Mađarskoj, gdje su zaustavljeni (zločini, op. T.T.) u srpnju 1944. nakon osobnog telegrama Pape Miklósu Horthyju, (tamošnjem) predsjedniku države.
Ali bilo je i neuspjeha, primjerice od strane Sjedinjenih Država kojima je predsjedao Franklin Delano Roosevelt. Krajem 1943. godine 216 Židova s iberoameričkim putovnicama koje im je pribavio Vatikan, bili su zatočeni u francuskom logoru Vittel (Vosges) kako bi potom bili deportirani na Istok. Nuncij u Parizu kontaktirao je dvanaest zemalja zamolivši ih za audijenciju, ali bez uspjeha. Odgovor Washingtona je bio: “Vlada Sjedinjenih Država cijeni humanitarne aktivnosti Svete Stolice po tom pitanju … no naložio je latinoameričkim državama da ne postupaju po tom zahtjevu”. Samo je Brazil prihvatio jednu židovsku obitelj od tri osobe. Preostalih 213 Židova deportirano je u Auschwitz 28. lipnja 1944. godine.

PODRIJETLO LAŽI

Ti su novi dokumenti koje je pronašao Michael Hesemann očito važni, ali teško je reći da otkrivaju nešto što već nije bilo poznato, jer su korisnici zaštite od strane Crkve u tim vremenima dobro znali odakle potječe inicijativa.
Čim je rat završio, 7. rujna 1945., Giuseppe Nathan, povjerenik Saveza talijanskih židovskih zajednica, izrazio je “dubok izraz zahvalnosti Rimskom biskupu te svečenicima i časnim sestrama koji su nam, slijedeći smjernice Svetoga oca… pružili inteligentnu i konkretnu pomoć, bez straha pred vrlo ozbiljnim opasnostima kojima su bili izloženi. Dana 21. rujna Pio XII je primio dr. A. Lea Kubowitzkog, tajnika Međunarodnog židovskog kongresa, koji mu je prenio „u ime Unije židovskih zajednica, njihovu najiskreniju zahvalnost za napore Katoličke crkve u korist židovskog stanovništva diljem Europe tijekom rata.”
Rječit je slučaj Izraela Zollija, velikog rabina Rima, koji se preobratio na katolicizam i kao svoje krsno ime uzeo ime Eugenije, u znak poštovanja spram onoga koji je znao zaštititi svoju braću po rasi u Vječnome gradu.

Kad je Pio XII umro 1958., izraelska ministrica vanjskih poslova Golda Meir poslala je poruku u kojoj je pisalo: „Dijelimo bol čovječanstva… Kad je strašno mučeništvo palo na naš narod, papin glas podigao se u zaštitu njihovih žrtava… oplakujemo smrt velikog sluge mira “.

KGB, THE VICAR I PRIJENOSNICI

Kako je onda moguće da se govorilo o Hitlerovom Papi, kao što je John Cornwell naslovio svoju knjigu o Piju XII?
Emblematičan instrument (za to) bila je predstava „The Vicar“ (1963.) njemačkog dramatičara Rolfa Hochhutha, koja prikazuje karikaturu Pape kao nekoga dalekog i potkupljivog, opsjednutog financijskim interesima Vatikana u Njemačkoj i ravnodušnog prema ubojstvima Židova u Europi.
Ali takav minoran instrument ne bi sam po sebi mogao poslužiti da se suprotstavi impresivnoj snazi događaja, da nije bio dio masovne dezinformacijske kampanje KGB-a, koju je vodio general Ivan Agayants iz sovjetskih obavještajnih službi, sa ciljem diskreditacije Crkve, koja je usred hladnog rata bila žestoko protiv komunizma. To je otkrio u to vrijeme general Ion Mihai Pacepa, iz rumunjskog Sekuritata, kad je prešao na Zapad. Kao i u mnogim drugim slučajevima, kulturne sfere ljevice i progresivnih medija, koje su se u 60-im i 70-ima oduševljavale komunizmom, bile su poslušnički odjek onoga što im se prenosilo iz Moskve.

DVANAEST SVEZAKA DOKAZA

Sveta Stolica nije stajala mirno pred ovim optužbama, pa tako ni u izdanju Ostpolitika koji se već pripremao u Državnom tajništvu. Godine 1964. Osservatore Romano objavio je posebno izdanje na 80 stranica, u kojem je dokumentirao protivljenje Pia XII nacizmu, te o njegovoj zaštiti Židova. Te je godine Pavao VI ovlastio četvoricu povjesničara, na čelu s isusovcem Pierreom Bletom, da istražuju u tajnim arhivima, a između 1965. i 1981. Vatikan je objavio 12 svezaka ratne dokumentacije, od kojih je četiri prikazivalo humanitarni rad Pape u korist progonjenog židovskog naroda. Otac Blet sam je napisao kraću knjigu o tome.
Konačno, 1983., Ivan Pavao II. dozvolio je ocu Petru Gumpelu potpuni pristup u svu dokumentaciju o Papi Pacelliju radi pripremanja postupka za njegovu beatifikaciju. Nakon trideset godina rada nije našao u tom pogledu ništa što bi taj postupak moglo dovesti u pitanje, upravo suprotno: postoje neupitni dokazi o njegovoj uključenosti u spašavanje bezbrojnih Židova (evidentirani njihovim, op. T.T.) imenima i prezimenima.
Iako su ti istraživači bili ljudi Crkve pa se za njih može sumnjati da su bili pristrani, objavili su dovoljno dokumentacije da uvjere povjesničare čak i sumnjičave spram Crkve, poput Raula Hilberga (koji je od okrivljavanja kršćanstva za holokaust postao branitelj Pija XII), te sir Martin Gilbert i sir Jonathan Steinberg, prema povjesničaru Mareku Janu Chodakiewiczu u časopisu Crisis Magazina.

NIŠTA NOVO

Dakle, slobodno otvaranje tajnih arhiva toga razdoblja na koje se odlučio Francisco neće donijeti značajne vijesti. Tih 16 milijuna stranica s dokumentima koji još nisu katalogizirani trebalo bi proučiti najmanje dvije stotine istraživača u sljedećih osam godina.
Uz to su već poznati arhivi pontifikata Pija XI (1922.-1939.), kojemu je kardinal Pacelli bio državni tajnik. Proučavali su ih tijekom 2003. do 2006. godine, a ono što se odnosi na budućeg Pija XII, u tadašnjoj je fazi jednako jasno kao i u kasnijoj fazi.
Dovoljno je reći o diplomatskim odnosima Rima i Berlina: Njemačka je u veljači 1939. bila jedina zemlja koja nije poslala svog predstavnika na krunjenje Pija XII. Smatralo se – i bio je – odgovoran za encikliku Mit Brennender Sorge koja je dvije godine ranije osudila nacizam.

YAD VASHEM I UN

Kao znak da se dominantno mišljenje polako vraća u vrijeme prije komunističke kampanje šezdesetih, potvrđuju dva značajna događaja.
S jedne strane, Yad Vashem, Memorijalni centar holokausta, službena izraelska institucija za očuvanje sjećanja na pokolje Židova tijekom Drugog svjetskog rata, moderirao je 2012. svoju prethodnu hiperkritičnost prema Piju XII. I prema Williamu Doino Jr, u izvještaju The Catholic World Reporta, dr. Iael Nidam-Orvieto, direktor za istraživanja holokausta u Yad Vashemu, u svibnju 2019. pohvalio je svjedočanstvo jednog Židova iz onog vremena, Heinza Wisle, koji je svjedočio o svom susretu s Piom XII 1941. godine tražeći pomoć u spašavanju 500 Židova koje je držao režim Benita Mussolinija na otoku Rodosu, što je Papa i učinio.
S druge strane, kako bi proslavili 75. obljetnicu oslobađanja logora u Auschwitzu, Ujedinjeni narodi bili su 27. siječnja ove godine domaćini simpozija pod nazivom Sjećanje na holokaust. Dokumentirani napori Katoličke crkve za spašavanje života. Među govornicima je bio i Limore Yagil, profesor povijesti na Sorboni i savjetnik Yad Vaschema i Memorijalnog muzeja holokausta Sjedinjenih Američkih Država, Johan Ickx, arhivist Državnog tajništva Vatikana i Michael Hesemann, koji se već spremao istražiti neobjavljene tajne mape Svete Stolice.

Portal UN-a priredio je cjeloviti videozapis događaja koji je trajao tri sata tijekom kojih su svi sudionici, ne koristeći isprike ili odbranaške tonove, sakupili dokaze o humanitarnom radu Pija XII sa Židovima kako bi se spasile tisuće njihovih života.
Otvaranje arhiva, prekinuto zatvaranjem koronavirusa, neće iznijeti na vidjelo velike nepoznate dokaze, ali će potvrditi tisuću detalja, poput onih koje je Hesemann pronašao u nekoliko sati koje je imao na raspolaganju, a koji niti jedan upućeni povjesničar više ne odbacuje: da je tisuće života Židova spašeno zahvaljujući Papi Pacelliju.