NOVINARI I ZNANOST

Tekst: dr. Tihomir Marjanac

Foto: ProGEO-Hrvatska

Naslov “prodaje” sadržaj, privlači ili odbija čitatelje, ponekad odgovara sadržaju – a ponekad i ne. To nije samo pitanje autorovog pristupa, to je i pitanje uređivačke politike pojedinog medija. Kad bi se neke od nas pitalo, mnogim člancima bismo nadjenuli drukčije naslove, no to nije problem. Počesto se događa da su informacije u medijima problematične ili su prikazane na problematičan način. Prvenstveno se to odnosi na tiskovine, ali i na on-line izdanja. To je ključni problem znanstvenika u percepciji novinarstva.

NOVINARSTVO PODLEGLO SENZACIONALIZMU

Iz perspektive znanstvenika, mnogi su članci krivo prenijeli neke važne znanstvene informacije ili otkrića, i podlegli senzacionalizmu. Prosudite sami koliko je ispravan naslov članka 1“Opatijac pronašao kljove mamuta” (Novi list, 11. 9. 2016.) koji govori o pronalasku mamutovih kljova – u Austriji. Što je to drugo nego (nepotrebni) senzacionalizam. Nalaznik je mogao biti i Zagrepčanin, Osječanin ili Spličanin, ali nalaz nije iz njegovog dvorišta, niti u tome ima senzacije jer su nalazi mamutovih kljova u Austriji relativno česti. Zar ne bi bolje zvučao naslov “Naš opatijac istražuje austrijske mamute” koji bi bio i bliže istini?

PRIMJER PROMAŠENOG NOVINARSKOG IZVJEŠTAVANJA

Autori članaka često koriste agencijske izvore, pa sukobljeni sa stručnom tematikom koju ne razumiju u potpunosti, te znanstvenim kontroverzama i vlastitim viđenjem problema, naprave novinski/medijski prilog koji im, nažalost, nije na čast. Mnoge se bi se stranputice u praćenju znanosti mogle izbjeći tješnjom suradnjom sa znanstvenicima, i u tom smislu treba podosta poraditi na edukaciji, kako novinara da budu osposobljeni za praćenje znanstvenih tema, tako i znanstvenika da razumiju principe novinarstva i usvoje vještine komunikacije s javnošću i novinarima. Novinaru nije nimalo lako pratiti široku lepezu znanstvenih tema o kojima javnost želi biti informirana, npr. o molekularnoj biologiji, genetici, ekologiji, atomskoj fizici, astronomiji i planetologiji, i bezbrojnim “primijenjenim” temama kao što je diskusija o ekološkim posljedicama neke havarije i drugo. Članak pod naslovom “Europski grad koji leži na dijamantima: 72 tisuće tona kamenčića na svakom koraku” (punkufer.hr, 11. 1. 2019.) je pravi “biser” novinarstva. Naslov kako vidimo privlači pažnju (jer privukao je i moju), iako je izraz “kamenčići” za dijamante velike 0,2 mm (što lijepo piše u tekstu) sto posto kriv. I ostatak teksta, koji je očito prenesen iz nekog agencijskog izvora (autor se o toj temi mogao raspitati i kod naših istraživača da mu objasne o čemu je riječ) donosi besmislene trivijalnosti poput “Današnji stanovnici Nördlingena znaju da žive na tonama dijamanata, ali ne namjeravaju razrušiti grad da bi se obogatili…“. Za one koji neznaju, gotovo nitko u tom gradu nije svjestan da stijene kojima su popločene ulice sadrže dijamante. Niti ih je briga, veći im je problem dotrajala kanalizacija i slijeganje terena. Arhitektura u Nördlingenu je tipična za to podneblje i nije “svjetlucava” kako se u članku navodi, naprotiv, stijena suevit koji sadrži sitne dijamantiće je prilično loš građevinski materijal pa crkva Sv. Jurja djeluje sumorno i oronulo, i u tijeku je njena sanacija.

PROBLEM KOMUNIKACIJSKE NARAVI

Jasno je da niti jedan novinar nije kvalificiran za praćenje toliko širokog dijapazona tema, niti su znanstvenici osposobljeni za komunikaciju s javnošću. Ipak, jedino moguće rješenje je edukacija i novinara i znanstvenika, potom njihova suradnja kako bi se uvježbala pozitivna interakcija i suradnja. U sadašnjoj situaciji, znanstvenici s neskrivenom odbojnošću prihvaćaju (češće odbijaju) pozive novinara na suradnju, a konačni proizvod, članak, najčešće doživljavaju kao izokrenute izjave koje ne bi autorizirali ako bi ih se pitalo. Dakle, problem je u komunikaciji; niti je znanstvenik potpuno svjestan tehnologije nastanka vijesti odnosno članka, niti je novinar svjestan finesa u izražavanju kojima se znanstvenik koristio (a po mišljenju znanstvenika su jako važne).

SUČELJAVANJE S MEDIJIMA

Dodatni problem u komunikaciji proizlazi iz uskoće znanstvenih istraživanja kojima se znanstvenici bave, i straha da se upuste u nešto što je na margini njihovih interesa ili istraživanja. Tu se ne može ništa promijeniti, ako je netko usko specijaliziran, nedostaje mu širina spoznaja o vlastitoj struci, pa samim time nije dobar sugovornik. Postoji i uvriježeno mišljenje da je komunikacija s novinarima neznanstvena, i da će novinari izokrenuti izrečene stavove. To je naravno točno; komunikacija s novinarima, odnosno medijima nije znanstvena komunikacija, a do izokretanja može doći ako su izrečeni takvi stavovi da se nezna što je ispravna a što netočna formulacija. Za to su znanstvenici sami krivi. Izražavati se jasno, nije svima dano u jednakoj mjeri. Neki to tek trebaju naučiti, a neki za to jednostavno nemaju sluha. Zato znanstvenici ne smiju kriviti samo ljude koji žive od prenošenja vijesti, već moraju na sebe preuzeti svoj dio odgovornosti. A kada smo već kod toga, da bi se unaprijedilo neku vještinu, morali bismo biti svjesni da nam nije dostatno razvijena. No, ako izbjegavamo sučeljavanje s medijima, kako ćemo znati da nam nedostaju važne komunikacijske vještine? Čini se da je to zatvoreni krug, jer mnogi znanstvenici ne žele surađivati s novinarima, pravdajući se da ovi ne znaju ispravno prenijeti njihove stavove u medijima.

SEMINARI S NOVOSTIMA IZ ZNANOSTI

U jednom idealnom društvu bilo bi normalno da se svakih nekoliko mjeseci, pa i češće, pozove zainteresirane novinare na seminar na kojem bi ih se informiralo o novostima iz znanosti, odnosno iz pojedinih struka, i dale smjernice za ispravno izvještavanje o pojedinim temama. U tome bi društvu postojale redakcije za znanost u svakom od medija, a u njima bi se nalazili i znanstveno obrazovani novinari koji su specijalizirani za pojedina znanstvena područja. Znanstvenici bi s puno entuzijazma pomagali da se javnost ispravno informira o njihovim temama, i imali bi toliku širinu interesa da mogu dati ispravne interpretacije za bilo koji znanstveni ili primijenjeni problem. Naravno, to društvo je – Utopija. Do ostvarenja tog naprednog, moramo popravljati ovo nesavršeno društvo u kojem živimo. Moramo prihvatiti realnost, i moramo nastojati da unaprijedimo međusobnu komunikaciju.

TRODNEVNA RADIONICA HND

Da ne završim u pesimističnom tonu, moram naglasiti da je uspješnih pokušaja povezivanja novinara i znanstvenika već bilo. Tako je davne 2005. godine novinarka Tanja Brmbota Devčić u ime Hrvatskog novinarskog društva organizirala u Starigradu-Paklenici (dakle, na terenu) trodnevnu radionicu za novinare koji pišu o kršu, na koju je pozvala i znanstvenike. Bilo je to obostrano korisna razmjena informacija ideja. Nažalost, radionica se više nije ponovila, ali bi bila vrlo korisna za sve nas koji se znanošću bavimo i za sve one koji o njoj izvještavaju. Ne treba zaboraviti i dva stručna skupa organizirana u Novinarskom domu 2008. godine i 2010. godine u Preporodnoj dvorani Narodnog doma Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na kojima su se okupili novinari i znanstvenici s ciljem razmjene mišljenja i iskustava. Bilo je to u svakom slučaju davno, vrijeme je da se komunikacija znanstvenika i novinara ponovo osnaži!

Naslovna fotografija: Posjet novinara špilji Modriča u kojoj je bilo organizirano stručno vođenje