NE IGRAJTE SE S VATROM (KLIMOM)!

Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac

Foto: S. O.

Znanstvenike se često percipira kao zaigrane mališane. Mališane se često upozorava da se ne igraju vatrom, jer se mogu opeći. Svakako, vatra je dobar sluga – ali zao gospodar, tako su barem mene učili, a vjerujem da se tako učilo i druge mališane. Kako vrijeme odmiče, znatiželjni mališani istražuju sve opasnije ulice, brda i doline. Kad napokon stasaju, postaju veliki istraživači neukrotive znatiželje i poduzetnosti. Pomalo uče o svijetu, ali ne od staruha s golemim iskustvom, nego od sebi sličnih koji nošeni istraživačkim porivom isprobavaju sve i svašta da vide – što će se dogoditi. Mnogi su pritom zapalili kuhinju, neki i cijelu kuću. To su bile igre s vatrom, djetinjaste, ali nerijetko i pogubne.

KLIMATSKE PROMJENE KAO PROMJENE U MODI

Što danas radi istraživački um? Promišlja kako promijeniti nešto, nešto po čemu će ga se pamtiti, kako će promijeniti svijet. Neki, na primjer promišljaju kako izmisliti lijek za sve bolesti od kojih su bolovali njihovi bližnji, drugi bi pak iskorijenili sav korov na svijetu, a treći bi nahranili sve gladne. Uz njih ima i mnoštvo onih koji se pitaju “a gdje je mjesto za mene? Što bih ja mogao učiniti?” I otkriju da se na sva usta govori o klimatskim promjenama (kao da ih nikada ranije nije bilo). A te su promjene nalik na promjene u modi; ne moraju vam se svidjeti, ali tu su htjeli vi to ili ne. Danas se nosi ova ili ona boja, a prije je bilo drukčije. Od mame i bake se moglo čuti kako je u njihovo doba bilo bolje, nosile su se druge stvari, nosile su se ljepše frizure, slušala bolja muzika, ljudi su bili bolji, bolje se živjelo… Pitate se, a zašto opet ne bi bilo tako, bolje? Ako se potrudimo, možemo sve promjene vratiti na početak, pomislit će neki. Možda, ali uz veliki napor, cijenu koju netko mora platiti. Tko? Svakako ne oni koji žele mijenjati svijet, neka to plate neki drugi, ili bolje reći – svi!

OD ESKIMA DO BUŠMANA

I sad krene mašta; ako nam energija dolazi od Sunca, a previše je ima – navucimo zastore! Tako je to činila i nečija brižna majka, ali – nećete vjerovati – tako misle i njena odrasla djeca! I zamislite, ne sviđa vam se današnja klima pa ćemo ju promijeniti “na bolje”. No, što ako nekima upravo takva odgovara? To ćemo zanemariti, jer smo glavni, znamo najbolje, znamo što je dobro za sve, od Eskima do Bušmana. Da? Ne, nego se zanosimo takvim mislima samo zato jer ne moramo uloviti ribu ili zeca da bi danas nešto pojeli, zato što smo školovani i zato jer živimo u sredini gdje je politika takva da će za naš projekt dodijeliti ogromnu količinu novaca jer je njeno opredjeljenje takvo, jer je odlučila poduprijeti industriju koja proizvodi električnu energiju iz “obnovljivih” izvora na uštrb one koja proizvodi “nečistu” energiju od fosilnih goriva. Tko će na posljetku proći bolje? Oni koji troše fosilna goriva za proizvodnju sveg što nam treba, od sintetičkih materijala, plastike, do goriva, ili oni koji će se osloniti na “obnovljive” izvore energije? Hoće li sunce i vjetar pokretati električne željeznice, grijati talioničke peći, proizvoditi sintetičke materijale poput plastike, lijekove, itd., i od koje sirovine? Ili ćemo doći u situaciju da skupo kupujemo od drugih ono što nam nedostaje, kao da ti proizvođači ne žive na istoj planeti?

KAKO OHLADITI PLANETU?

Neki tvrde da treba doslovce ohladiti planetu. Zašto? Zato što im je netko prodao priču (jer se u to doba još nisu rodili) da je 1850. bilo bolje, i oni su to prihvatili. Koliko je tada bilo ljudi na Zemlji, a koliko nas ima danas? Zalažu li se takvi da treba pučanstvo naše planete reducirati (?!) do te mjere da imamo održivo gospodarstvo na neutralnim emisijama CO2? Imam s tom idejom, i onima koju ju (možda i nesvjesno) zastupaju velik problem. John P. Holdren, znanstveni savjetnik američkog predsjednika Baracka Obame je 1973. teoretizirao o mogućnosti i načinima smanjenja plodnosti pučanstva da bi se smanjila populacija kako bi se spriječili socio-ekonomski problemi u društvu (Ehrlich P.R., Holdren J.P. & Ehrlich A.H.: Ecoscience: Population, Resources, Environment. ISBN 978-0716700296.). Kritiku njihovih stavova možete pročitati na ovom linku: https://www.pop.org/president-obamas-bizarre-science-czar-dr-john-p-holdren-professional-alarmist/. Učili su me, i odgajali u duhu da je ljudski život neprocjenjiv i nenadomjestiv. No, zašto to ističem? Zato jer se u brizi za klimu rijetko ispoljava briga za čovjeka, za pojedinca, za siromašnog koji mora plaćati danak za “pranje savjesti” bogatih.

KLIMATSKE PROMJENE UOČENE I NA MARSU

Već decenijima se, što potiho, a što glasno, zastupa takozvani geoinženjering. Što to znači? To znači da se traže tehnička rješenja koja bi omogućila kontrolu nad prirodnim procesima, kao što je primjerice klima! Klima je na Zemlji povezana, kao na nekoj mreži: potegnete na jednom kraju – istegne se na suprotnom. A koje su sve interakcije moguće, to na žalost ne znamo, bar ne u potpunosti. Neke se posljedice dogode odmah, a neke kasnije. Na primjer, napeta nit u mreži prije ili kasnije – pukne.

Jedno od “rješenja” je ubacivanje prave količine sumporovog dioksida (SO₂) u visoku atmosferu (stratosferu) kako bi se poništilo zagrijavanje uslijed emisija CO₂ (www.sciencedaily.com/releases/2020/03/200319200644.htm).  Treba li spomenuti da je to istraživanje bilo isključivo teoretsko na osnovi klimatskih modela? Mnogima će to promaknuti, ali se i o klimatskim promjenama (protiv kojih su različita rješenja ugrađena u mnoga zakonodavstva) rade teoretska istraživanja na temelju numeričkih modela. No, nije to sve, kako ovih dana piše The Guardian, neki američki znanstvenici predlažu istraživanje inovativnog rješenja za sprječavanje klimatskih promjena koje bi porezne obveznike koštalo 100 milijuna dolara. To rješenje predviđa ubacivanje reflektirajućih mikročestica u atmosferu s ciljem da se smanji prozirnost atmosfere, to jest, da se smanji količina svjetla koju Zemljina atmosfera propušta. Ako bi se to postiglo, utjecalo bi na cijeli planet, pa tako i na one krajeve koji žive od proizvodnje usjeva čiji bi prinosi nedvojbeno podbacili zbog smanjenog osunčavanja, ali bi se i smanjila proizvodnja električne energije u solarnim elektranama! Kakve bi još bile posljedice, teško je reći, ali jedno je istina – što gore leti, dolje pada.

Dakle, prije ili kasnije bi se te čestice istaložile na površinu, u mora, pa bi osim s mikroplastikom imali i problem s tim “klima-česticama”, štogod one bile. Jesmo li toliko slijepi da ne vidimo opasnost, ili smo do te mjere zavedeni istraživačima koji žele novac za svoj rad, pa taman na našu štetu? A klimatske promjene su uočene i na Marsu, gdje koliko znamo, nema ljudi.