NAŠE DOBA DOBA JE KIČA

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: Discogs.com

Nije zahvalno kad autor govori o svome djelu. Ako ga hvali, ispada neobjektivan, da ne kažem nadut. Ako pak opravdava sebe i svoje djelo, odaje se kao čovjek bez samopoštovanja i moralnog integriteta, kao kukavelj. Pa ipak, unatoč svemu, morat ću to učiniti. Ne zato da bih se opravdavao, jer se nemam ni potrebe ni namjere opravdavati pred bilo kime: svatko čita na svoj način, pa neka mu bude! Čistije gubitak vremena uvjeravati čitatelja da treba čitati na način nekoga drugoga, pa bio taj drugi i sâm autor.

ZELENA GORIVA BUDUĆNOSTI

Riječ je o tome, da skratim priču, da sam, tome je davno, napisao znanstveno-popularni dijalog „Razgovor u mraku za i protiv nuklearki“, koji bi se uskoro trebao pojaviti kao dodatak u mojoj knjizi „Zelena goriva budućnosti“. (Forma prikazivanja misli u formi dijaloga vrlo je stara. Platon je sva svoja filozofska djela pisao u formi dijaloga, a tu su formu poslije preuzeli renesansni filozofi i znanstvenici poput Galileja, Giordana Bruna, a potom filozofi poput Berkeleya.) U planinskoj kući na osami, djedovskoj kući pretvorenoj u kuću za odmor, sastala su se dva brata, jedan samac, a drugi sa obitelji, ženom i sinom. I odjednom nestade struje uslijed udara groma, a oni u mraku počeše raspravljati o izvorima energije, konvencionalnim i alternativnim, a posebice o nuklearnim elektranama. Jedan brat zagovara, a drugi napada upotrebu nuklearne energije. Imamo dakle tipičnu dramsku situaciju, jedan je brat agonist, a drugi antagonist. Sin, srednjoškolac, pak pitanjima potiče radnju. I sve bi bilo u redu da nema četvrtog lika, naime supruge jednog od braće. Što je ona, koja je njezina uloga u tom razgovoru?

U dramaturškom smislu sve je jasno. Ona je komentator, ima dakle sličnu ulogu kao kor u grčkoj drami. Komentator, samo kakav? Kako nisam htio stati ni na čiju stranu, nego sam prepustio čitatelju da sam izgradi svoje mišljenje o korisnosti i štetnosti nuklearne energije (a i o drugim kontroverzama koje prate alternativne izvore energije), sugovornici sam dao ulogu koju ima Sancho Pansa u poznatom Cervantesovom romanu: nju ne zanimaju zakučasta, znanstvena i filozofska pitanja, nego ona sasvim zemaljska, prije svega kako će kuhati kada nema struje. I nema baš mnogo povjerenja u tehnološke inovacije, skeptik je, okrenuta je više prošlosti nego budućnosti, a najviše današnjici, svakodnevnici. Ženi dakle pripada uloga običnog, priprostog čovjeka nasuprot dvojice muškaraca, muža i šogora, koji su stručnjaci (jedan je fizičar, drugi kemičar). Oni su ljudi s očito višom naobrazbom i širim duhovnim horizontom od nje.

Odatle dolaze svi problemi. Zar su muškarci pametni, a žene glupe? Zar nema učenih žena? Zar nema žena s doktoratom, zar nema žena u znanstvenim zanimanjima, zar žene nisu sveučilišni profesori, itd., itd.?

Ja sam posljednji čovjek koji to ne bi znao i ne bi prihvatio. Radio sam u znanstvenom institutu koji je u doba moga odlaska u mirovinu postao posve ženski kolektiv. Žene su bile voditeljice laboratorija, čak su držale sve ključne položaje u institutu (ravnateljica, zamjenica ravnateljice i šefica računovodstva). I ne mislim da je zbog toga institut loše funkcionirao. Još manje mislim da sam ja kao i još nekolicina mojih muških kolega bili diskriminirani po spolu. To je tako: neka zanimanja više privlače muškarce, druga žene. Neke radne sredine jače privlače jedan ili drugi spol. I ne vidim u tome ništa loše. Čovjek nije diskriminiran sve dotle dok mu se zbog nečega (spola, boje kože, nacionalnosti i sl.) ne brani da obavlja neki posao. Što hoće raditi i gdje hoće raditi stvar je slobodnog izbora i, dakako, sposobnosti.

RAZGOVORI U MRAKU

No vratimo se dramskom tekstu, tekstu moga dijaloga. Svakome je pametnom jasno da sudionici „Razgovora u mraku“ nisu stvarni ljudi nego likovi, dramatis personae, pa ih tako treba i gledati. A to neki ne razumiju. Takvi bi valjda zabranili i Crvenkapicu jer govori u vuku u negativnom smislu, a vuk je i te kako korisna životinja jer održava prirodnu ravnotežu (pa ga se sada uvodi u lovišta), a ne treba zaboraviti ni to da je pas zapravo pripitomljeni vuk, pa je upravo vuk (Canis lupus) bio prvi čovjekov četveronožni prijatelj. I sve tako. Sve ono što nam se ne sviđa, sve ono što ne odgovara našim „civilizacijskim i demokratskim standardima“ treba gurnuti pod tepih, ukloniti iz javnog i svakog drugog života. Trebamo stvoriti svijet, fiktivni svijet u kojem se svi volje i ljube, u kojem se djeca ne svađaju niti tuku, u kojem muževi ne grde svoje žene, u kojem žene gase vatru i obaraju drveće, a muškarci peglaju košulje i peku kolače. Svijet u kojem su svi sretni i zadovoljni, u kojem nema ni patnje ni jada. Svijet onakav kakav nije, ali kakav bismo željeli da bude. Svijet petparačkih ljubavnih romana, lažni svijet, život pretvoren u kič.

U tome se svijetu, istina, mora govoriti istina, ali opet ne sva istina. Ono neprilično, nepristojno i prosto treba prešutjeti, pa makar bolo oči. No ne samo prešutjeti. Istinu treba preinačiti. Ne sasvim, jer bi to onda bilo laganje, nego samo malo, onoliko koliko to zahtijeva dobar ukus i građanska pristojnost. Hoćete primjer? Slušam na kanalu You-tube nacističku himnu, Horst Wessel Lied. Kako to? To se nekoć nije smjelo slušati, moglo se zbog slušanja čak ići u zatvor („širenje neprijateljske propagande“), no mi ne živimo više u mračnom dobu komunizma, nego u demokraciji. Kao demokrati poštujemo iznad svega slobodu govora. Evo, slobodni smo da slušamo i himnu njemačke Nacionalsocijalističke stranke, jer težimo visokim „civilizacijskim i demokratskim standardima“.

I počeh slušati – i gledati. Prvo što mi je zapelo za oko bile su slike iz nacističke Njemačke sa zastavama na zidovima kuća. Povijesne, autentične slike, nema što, samo u njima nešto nedostaje. Nedostaje na zastavama kukasti križ: umjesto njega stoji bjelina – valjda da se netko ne sablazne ili da zbog gledanja kukastog križane postane hitlerovac! Onda slijedi pjesma s tekstom u titlu. Slušam riječi, jedna nedostaje, gledam tekst, jedna je riječ zacrnjena. Koja riječ? Nakon nedugog istraživanja saznah i koja: Hitlersfahne – Hitlerova zastava. Sve bi bilo u redu da nije te nesretne riječi. Hajdemo marširati i pjevati, a kad dođemo do „Hitlersfahne“ onda ćemo nešto promumljati. Pa ćemo zbog toga dobiti pohvalu od židovske općine. Eh…

Ne znam kako to više da komentiram! To je vrhunac malograđanske gluposti i primitivizma, vrhunac dvoličnosti, također malograđanske, da opet ne kažem – vraćajući se na staru tezu – da je to kič kičeva, jer malograđanština na kraju krajeva nije ništa drugo nekog kič građanske kulture. To je građanska kultura koja se pretvorila u svoj surogat, u imitaciju, u nešto što samo izvana nalikuje na pravu, autohtonu građansku kulturu, onakvu kakva je bila kod Grka i Rimljana te postala uzor modernoj europskoj kulturi. Postoji li ona još uvijek, ili ju je – kao i sve ostalo – uništila pošast kiča?