NAJMLAĐI NACIONALNI PARK RH

Tekst: K. Šego

Foto: NPSV

Planine, kažu oni koji ih poznaju, treba osvajati. I to činiti pametno, strpljivo i predano. A ako ih osvojite, velika je vjerojatnost da će i one – osvojiti vas. Velebit je definitivno jedna od takvih planina koja će vas osvojiti svojom ljepotom – sam je velebitski masiv dugačak 145 kilometara, širine je od 10 do 30 kilometara i površine 2200 km2. Najviši vrh Velebita je Vaganski vrh (1757 metara), što Velebit čini četvrtom najvišom planinom u Hrvatskoj, a više su samo Dinara (1831 m), Kamešnica (1809 m) i Biokovo (1762 m).

NEUKROĆENA LJEPOTA

Velebit se pruža uz Velebitski kanal, od prijevoja Vratnik iznad Senja na sjeverozapadu do kanjona rijeke Zrmanje na jugoistoku. S kopnene ga strane okružuju Gacko, Ličko i Gračačko polje, a dijeli se na Sjeverni, Srednji, Južni i Jugoistočni Velebit. Upravo je područje Sjevernog Velebita, dužine 30 kilometara, koje započinje na prijevoju Vratnik i završava na prijevoju Veliki Alan iznad primorskog naselja Jablanac, ono koje će osvojiti srce svakoga tko barem na nekoliko sati kroči njegovim stazama. Ondje se, naime, smjestio Nacionalni park Sjeverni Velebit, površine 109 km2. Ovo je područje proglašeno nacionalnim parkom 1999. godine (što ga čini najmlađim nacionalnim parkom u Hrvatskoj), a sam je Velebit uvršten u program UNESCO-a. S velikim, naizgled golim blokovima stijena s mnoštvom pukotina, teško prohodnim šumama, malenim i velikim docima, travnatim krškim dolinama, jamama, ponikvama, snježnicama, lokvama i škrapama, prostor sjevernog Velebita pravi je mozaik sastavljen od najrazličitijih staništa koja su dom mnogim biljnim i životinjskim vrstama čije smo bogatstvo tek počeli otkrivati. Upravo je ova raznolikost krških oblika, živoga svijeta i krajobraza bila razlogom proglašenja Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Čitav je prostor NP-a obilje raznolikosti. Šume, travnjaci, stijenje, točila, vodena staništa… Njihove granice nisu oštre, nego se međusobno pretapaju. Zbog te je raznolikosti, iako malen, Nacionalni park Sjeverni Velebit važan dio ekološke mreže kao područje očuvanja značajno za čak deset biljnih i životinjskih vrsta te osam različitih tipova staništa – travnjaka, šuma i stijena. Područje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit izgrađeno je od sedimentnih stijena stvaranih u dugim razdobljima geološke prošlosti, u pradavnom plitkome moru, dubokom svega do nekoliko desetaka metara. Divlje lice Sjevernog Velebita su zvijeri – medvjed, vuk i ris. Najveće osobitosti i vrijednosti Nacionalnog parka kriju se, većini ljudi nevidljive, ispod nogu posjetitelja. To je sasvim poseban svijet krških podzemnih oblika, a najposebnije od njih su jame – tipični uglavnom vertikalni krški pod[1]zemni oblici nastali kemijskim i mehaničkim trošenjem stijena u tektonski razlomljenom terenu. Područje Parka, a osobito strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, po velikom broju dubokih jama, njih više od 400. U jamama obitava neobičan živi svijet navikao na stalnu tamu, visoku vlagu i konstantnu temperaturu. Tu žive kukci poput kornjaša, puževi, stonoge, lažištipavci, pauci, rakovi, mnogočetinaši, skokuni, pijavice i školjkaši. Neki od njih endemi su sjevernih Dinarida, a zadnjih godina opisano je i nekoliko novih vrsta. Najpoznatija podzemna vrsta je velebitska pijavica, endem Parka, dosad pronađena samo u četiri jame strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi.

PRIRODNE VRIJEDNOSTI SJEVERNOGA VELEBITA

Sjeverni Velebit, poput svake planine, najbolje se upoznaje pješačeći. Sav uloženi napor, znoj i pokoji žulj utisnut planinarskom cipelom zaboravit će umorni posjetitelj nakon uspona na neki od velebitskih vrhunaca. Među najpoznatijim lokalitetima Sjevenog Velebita svakako je zavižansko područje s brojnim vrhovima visine od 1600 do 1676 metara: Veliki Zavižan – najviši vrh Sjevernog Velebita, Zavižanski Piv[1]čevac, Zavižanska kosa, Balinovac i Vučjak. Svaki od njih impresivan je vidikovac. Tu se smjestila i poznata meteorološka postaja, na Zavižanu su članovi obitelji Vukušić, koji već tri generacije ovdje obavljaju posao meteoroloških motritelja. Ante Vukušić je legendarni domar planinarskog doma na zavižanskih 1594 metra. Održava meteorološku postaju, ugošćuje planinare i posjetitelje. U neposrednoj blizini planinarskog doma ugnijezdio se među tri zavižanska vrha Velebitski botanički vrt. Osnovan 1967. godine, već gotovo 50 godina vrt je nezaobilazna točka za posjetitelje Parka i mjesto na kojemu se može promatrati i učiti o bogatoj raznolikosti velebitskog bilja. U potrazi za najljepšim velebitskim mjestima ucrtava se krška dolina Veliki Lubenovac, na samom rubu rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi. Ostaci ljetnih stanova, suhozida i šterni podsjećaju na dane kad su ovdje, u ljetnim mjesecima, obitavali ljudi jer je to bio prostor ljetnog stočarenja, ali i okupljalište lokalnog stanovništva. Vršnim dijelom Parka, spajajući područje Zavižana i Alana, vrlo vješto i s tek neznatnim usponima, vijuga poznata Premužićeva staza. Građena u suhozidu još početkom 30-ih godina prošloga stoljeća, protežući se kroz Rožanske kukove, otvorila je put najkrševitijim i najnepristupačnijim dijelovima Parka. Imena nekih kukova su potekla iz naroda – Gromovača, Čepuraš, Varnjača, Crikvena i Vratarski kuk, a neka imena vežu se uz znanstvenike i planinare – Pasarićev kuk, Novotnijev kuk, Poljakov toranj, Krajačev kuk.

NEPRESTANO OTKRIVANJE

Prolazak poznatom Premužićevom stazom je poput posjeta galeriji na otvorenom – staza s lakoćom vodi posjetitelja kroz različite šume, travnjake, i kamenjare, a s nje se odvaja nekoliko uspona na vrhove kukova. Tu je i omiljeno sklonište – Rossijeva koliba, koja ime nosi po jednom od prvih istraživača Velebita, botaničaru Ljudevitu Rossiju. U južnom dijelu Parka smjestilo se područje Alana. To je prostor planinskih travnjaka, duliba i padeža iznad kojih su planinski vrhovi. Pogled koji se s Alana pruža na more i otoke ulazi u trajnu memoriju posjetitelja. Posjet Štirovači, zelenoj dolini na samom jugu Parka, mijenja predodžbu o planini. Tu se nalaze i izvor pitke vode i potočići koji natapaju livade. Ta živa voda, kao i bogatstvo šuma, vukla je ljeti ljude u planinu. Ovdje je, u srcu šume, još 1866. godine izgrađena pilana, čije temelje i danas možemo vidjeti.