MIROTVORAC, ČETNIK & KNJIŽEVNIK

Objavljeno 06/04/2026

Foto: Ljevak/Tanjug/Pixsell

Vuk Drašković, Mika Špiljak i Hrvoje Klasić

Hrvatska enciklopedija za Vuka Draškovića navodi: “Srpski književnik i političar (Međa, Vojvodina, 29. XI. 1946). Diplomirao pravo 1968. u Beogradu, gdje je potom kraće radio kao sudac. Tijekom 1970-ih bio novinar i dopisnik TANJUG-a iz afričkih zemalja. Od početka 1980-ih bavi se književnošću. Stajalištima o ugroženosti srpskoga naroda poticao polemike i osporavanja. U politici aktivan od 1989., osnivač stranke Srpski pokret obnove. Protivnik režima Slobodana Miloševića, istupao kao zagovornik demokratizacije Srbije, ali i povijesne revalorizacije uloge četničkoga pokreta u II. svjetskom ratu, te bio nedosljedan u kritici Miloševićeve vlasti (1991. i 1993. zatvaran, 1999. potpredsjednik vlade SRJ, 2004–06. ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore). U romanu prvijencu “Sudija” (1981) tematizirao otpor pojedinca partijskim moćnicima; potonji romani “Nož” (1982), “Molitva” I. i II. (1985) te “Ruski konzul” (1988) s mnogo mistifikacijskih elemenata tumače povijest srpskoga naroda. Napisao je romansiranu biografiju četničkog vođe Dragoljuba (Draže) Mihailovića (“Noć đenerala”, 1994). Objavio je autobiografiju (“Meta”, 2007), te romane “Doktor Aron” (2009), “Via Romana” (2012) i “Isusovi memoari” (2015).” (ovo je cijeli članak!)

Hrvatska enciklopedija ima puno mana i s lakoćom ispušta ključne stvari u biografijama “velikana”. Tako za Miku Špiljka navodi: “Špiljak, Mika, hrvatski političar (Odra kraj Siska, 28. XI. 1916 – Zagreb, 18. V. 2007). Od 1933. sudjelovao je u radničkome pokretu, a 1935. postao je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), te od 1938. član KPJ. God. 1941. bio je jedan od organizatora partizanskog pokreta u sisačkome kraju. Od 1942. bio je politički komesar 6. banijskog bataljuna Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, a potkraj rata bio je imenovan tajnikom Pokrajinskoga komiteta SKOJ-a za Hrvatsku. Bio je tajnik Gradskoga komiteta KP Hrvatske u Zagrebu (1945–51), predsjednik Izvršnoga vijeća Sabora SR Hrvatske (1963–67), predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (1967–69), predsjednik Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije (1971–82) te predsjednik Predsjedništva SFRJ (1983–84). Kao predsjednik Predsjedništva CK SK Hrvatske (1984–86) vodio je liberalniju nacionalnu politiku.”

Ono što Hrvatska enciklopedija ne navodi, a zapravo je najzanimljivije vezano uz ova dva “velikana” – ključna je činjenica koja objašnjava suštinu komunističko-četničke Yugoslavije. Naime, Vuk Drašković se, nakon završetka fakulteta, koristeći povlastice partizanskog podrijetla, vinuo kao dio komunističke nomenklature u vode režimskog uhljebljenja. Radio je u TANJUG-u, a u skladu s pravovjernim nesvrstanim tendencijama, poslali su ga kao dopisnika u Lusaku (Zambija). Vratio se oramoćen jer je, ili ne znajući dobro engleski ili zbog neslane šale zapadnjačkih novinara, poslao u svijet izmišljenu vijest o napadu Rodezije na Mozambik. To što je njegova afrička avantura završila neslavno, Vuka nije omelo u daljnjoj partijskoj karijeri.

Postaje šef informativnog kabineta šefa saveznih sindikata Mike Špiljka. I tu u kabinetima sindikata krajem sedamdesetih godina događa se mali obrat i Vuk Drašković se od jednog neupadljivog i nevažnog aparatčika pretvara u rasnog i strasnog srpskog nacionalistu – “prvog četnika svih naših naroda i narodnosti”! Pušta kosu i bradu, zatvara se u dvoetažni petorosobni stan koji je dobio od države i piše antimuslimanski i antihrvatski roman “Nož”!

Dakle, Mika Špiljak, kao potpuni partijski bezveznjak (tzv. aparatčik) kojem je Hrvoje Klasić (tzv. povjesničar aparatčik) napisao poetičnu i tragi-komičnu monografiju “Mika Špiljak: revolucionar i državnik” (Zagreb, 2019.) uzgojio je tipičnog komunistu-četnika! Razlika je samo u tome što je Vuk Drašković izrazitio pismen, a Mika Špiljak je bio bezvezni kožarski pomoćnik koji bi možda postao postolar, da nije postao “revolucionar i državnik”!

Vuk Drašković “pravi četnik i lažni mirotvorac” – obnovitelj četničkog pokreta u Srbiji s kumom Vojislavom Šešeljem! – objavio je romane “Sudija” (1981), “Nož” (1982, film 1999.), “Molitva” (1985), “Ruski konzul” (1988), “Noć đenerala” (1994), “Doktor Aron” (2009), “Via Romana” (2012), “Tamo daleko” (2013), “Isusovi memoari” (2015, i iste godine u prijevodu na engleski “The Memoirs of Jesus”), “Ko je ubio Katarinu” (2017), “Aleksandar od Jugoslavije” (2018), “I grob i rob” (2020), “Monah Hokaj” (2023); autobiografsku prozu “Meta” (2007); knjige eseja “Ja, malograđanin” (1981), “Odgovori” (1987), “Koekude, Srbijo” (1989), “Podsećanja” (2001), te knjige govora, intervjua i članaka primjerenog naslova “Sve moje izdaje” (1992), “Isečci vremena” (2016). Autobiografiju “Ožiljci života” objavio je 2022. godine.

Njegove knjige prevedene su na bugarski, češki, engleski, francuski, grčki, talijanski, poljski, rumunjski, ruski, španjolski, turski i ukrajinski jezik, a svi romani su mu bili bestseleri i na području Srbije i na području Velike Srbije (tzv. Yugoslavije). Romani “Nož”, “Aleksandar od Jugoslavije” i “Ruski konzul” snimljeni su i kao filmovi ili serije. Vuk Drašković, u nastupu poetične patetičnosti, poručio je Srbima (i Hrvoju Klasiću!):

“…Znam šta će biti u budućnosti, ali ne znam šta će sve biti u prošlosti. Biće, po svoj prilici, da u prošlosti, i to nedavnoj, onoj iz devedesetih, nismo ni živeli, pa je nismo mogli ni videti ni upamtiti. U našoj novoj prošlosti, koja se nazire i najavljuje, na krvavoj pozornici najstrašnijih zločina, stotina hiljada mrtvih i obogaljenih, miliona izbeglih i proteranih, Srbi će biti samo žrtve i mučenici.

U toj novoj prošlosti, dobićemo i novi Jasenovac. Tribunal u Hagu, kako patrijarh naš, hrišćanski i proročki, zaviri u prošlost koju sada stvaramo. Niko od Srba, koji su tamo osuđeni, nije skrivio nikakvo zlo ili greh. Osuđeni su samo zbog toga što su Srbi!

U novoj prošlosti, Srbi neće nikoga napasti ni u Hrvatskoj, ni u Bosni, ni na Kosovu, neće nikoga prvi ubiti ni proterati, niti će srpski akademici, vladike, pisci i mediji raspirivati mržnju i ludilo. Srbi će svuda biti napadnuti i svuda će se samo braniti od ustaša, od mudžahedina, od balista, od Evrope i Amerike. Stvarna i jeziva prošlost, koja nam se dogodila, moraće da nestane. Tenkovi koji, okićeni cvećem, iz Beograda kreću na Hrvatsku. Konclogori u BiH. Četvorogodišnje granatiranje Sarajeva. Srebrenički masakr. Progon nekoliko stotina hiljada Albanaca sa Kosova. Tajne grobnice albanskih civila na poligonima policije u Beogradu, u rekama i jezerima Srbije. Crvene beretke. Škorpioni. Tigrovi. Likvidacije Srba koji su žigosali zločine i zločince…

Nad svima koji pamte šta je bilo i kako je bilo, vrši se horska lobotomija. Moraju da zaborave. Srbi nisu Nemci, pa da se stide zla počinjenog i drugima i sebi. Neka se stide ti drugi, samo su njihove ruke krvave. Novoj našoj prošlosti temelj će biti neistine i samoobmane. Da ništa ne bude kako je bilo, jer nam je u tom ogledalu lice krastavo, nego da bude kako želimo da bude.

Da Bil Klinton bude kriv za Srebrenicu. Da muslimani granatiraju sebe po Sarajevu. Da Albanci, u američkoj režiji, beže sa Kosova. Da sud u Hagu bude produžetak zločina nad Srbima, onim najboljim i, naravno, nevinim.

Neće i ne sme biti nikakve krivice za režim, tajne službe i aparat mržnje i smrti Slobodana Miloševića, koji je u većinskoj javnosti već uveliko rehabilitovan, za vrhovne vinovnike apokalipse iz devedesetih. U novoj i patriotskoj našoj prošlosti, njima će se podizati spomenici, a neke će proglašavati i za svetitelje.” (Radio Gornji grad, 30. 03. 2016.)

Komunist-četnik, mirotvorac s kokardom, tajnik Mike Špiljka, kao i obično, posve je u pravu. Problem je što ni njemu, ni Špiljku, ni Klasiću nitko ne vjeruje ni riječ. No, on je puno pismeniji od Špiljka i Klasića i puno ljepše opisuje bolnu Istinu današnje Srbije – u koju ne vjeruje!