KOLOSALAN PORAZ ANDREJA PLENKOVIĆA

Tekst: Vjekoslav Krsnik

Foto: RTL

U euforiji koja je zahvatila ljevičarski dio hrvatskog biračkog tijela nakon uvjerljive pobjede na predsjedničkim izborima kandidata SDP-a i partnera dosadašnjeg predsjednika Zoran Milanovića namjerno se zaboravlja najvažniji podatak koji legitimitet ovih predsjedničkih izbora ozbiljno dovodi u pitanje. To se odnosi na izlaznost birača, jer je u drugom krugu tek 44 posto birača izašlo na glasovanje, što znači da je manjina biračkog tijela odlučila o budućem predsjedniku. Ako se tome doda da je čak 3,7 posto glasačkih listića bilo nevažeće, onda taj postotak iznosi 40 posto od ukupnog broja birača. Dakle izlaznost je bila uvjerljivo ispod 50 posto. Po demokratskim standardima u politici većina, a ovdje se radi o 60 posto, je onaj dio biračkog tijela koji upravlja određenim društvom odnosno državom s time da se moraju poštovati prava manjine. Ako se ovaj princip primijeni na upravo održane predsjedničke izbore onda je pravi zaključak da je Milanovićeva pobjeda legalna ali nije legitimna iz čega proizlazi niz diskutabilnih pitanja.

Sukob dvojice komunjarskih egotipova

Naravno najveće je iznenađenje da je Zoran Milanović kao kandidat hrvatske i globalističke ljevice ostvario tako uvjerljivu pobjedu nad Draganom Primorcem kao kandidatom HDZ-a i partnera koji bi trebali predstavljati hrvatsku desnicu, što je upitno. U svakom slučaju uz kolosalnu pobjedu Zorana Milanovića jednako je to i kolosalan poraz predsjednika HDZ-a i Vlade Andreja Plenkovića, jer je Dragan Primorac bio njegov izbor. HDZ je u svakom slučaju imao jače kandidate od kontroverznog Dragana Primorca, što je potvrdio i izjavom ministar obrane Ivan Anušić da nije točno kako se nitko u HDZ-u nije želio kandidirati, kako je to rekao Andrej Plenković. Znakovito je da uz Plenkovića u izbornom stožeru HDZ-a nakon objavljenih rezultata nije bilo ni predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića ni potpredsjednika Vlade Ivana Anušića. Što je tu je, pa će hrvatski politički prostor i idućih pet godina biti pod teškim teretom ustavne i političke krize, jer se taj sukob dvojice komunjarskih egotipova ne može drukčije opisati. Uostalom i sam istaknuti ljevičarski analitičar Žarko Puhovski ocijenio je da bi izbor Zorana Milanovića predstavljao “katastrofu”.

HDZ napunjen s 95 tisuća članova SKJ/SKH

Zoran Milanović je već pružio ruku suradnje Andreju Plenkoviću, ali to ne znači da će s obzirom na njegov karakter što ga je demonstrirao u prvom mandatu biti popustljiv imajući u vidu na i te kako visoku podršku što su mu je dali birači u legalnom, ali zbog niskog odaziva, upitnom ishodu izbora. Važna je simbolika da je u izbornoj večeri Zoran Milanović zahvalio i onim hadezeovim glasačima koji su mu dali glasove. Nikad ne valja smetnuti s uma da je u HDZ prije i poslije prvih demokratskih izbora 1990. godine ušlo čak 95.000 bivših članova SKH/SKJ, a da se Račanov SDP, što je u početku značilo “Stranka damokratskih promjena” a kasnije “Socijaldemokratska partija” nikad nije ni pokušao dekomunizirati i kroatizirati. Umjesto da se postojeća hrvatska ljevica osloni na svoje prave hrvatske ljevičare kakvi su bili Antun Ciliga, August Cesarac, Ivan Supek i Andrija Hebrang ona je ostala zarobljena u boljševičkom jugokomunističkom okviru. Tako danas i 30 godina nakon hrvatske državnosti imamo komunjarski u najmanju ruku jugohrvatski SDP u kojemu nema ni branitelja ni vjernika u državi s preko 90 posto kršćana. Zato nije ni najmanje čudno da je gotovo cijeli SDP nedavno glasovao protiv benignog Zakona o hrvatskom jeziku odnosno protiv Hrvatske kao takve, a da je njihov dotadašnji predsjednik Peđa Grbin čak taj jezik nazvao kretenskim.

Zagreb 1945. osvojili četnici prerušeni u partizane

Uz opravdano pitanje kamo ide Hrvatska nakon ovih predsjedničkih izbora još je važnije utvrditi gdje u stvari Hrvatska već stigla 30 godina nakon što se u teškim međunarodnim i postjugoslavenskim okolnostima izborila za vlastitu državu. Korijeni prešućivanja komunističkog totalitarizma ne sežu samo od raspada komunističke Jugoslavije, nego mnogo ranije od završetka Drugog svjetskog rata.  U sastavu partizanskih jedinica i tzv. Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije većinski dio sačinjavali su Hrvati  koji su ustali protiv Pavelićevog režima u NDH-a, ali ključnu ulogu u tzv. “oslobođenju” Hrvatske nisu imali ti partizani nego srpski četnici koje je Josip Broz 1944. godine nakon kapitulacije Italije pretvorio u partizane. Ima puno simbolike u činjenici da su nakon masovnog povlačenja Pavelićeve vojske i civila iz Zagreba, glavni grad NDH-a osvojili  četnici prerušeni u partizane, a ne partizanske postrojbe sastavljene od Hrvata. Te 1945. godine Hrvatska dakle nije bila oslobođena kako se još uvijek slavi nego je ponovno bila okupirana od komunista i četnika prerušenih u partizane. Hrvatski komunisti su u duhu nametnutog “bratstva i jedinstva” godinama služili srbijanskoj majorizaciji, a kad su u “Hrvatskom proljeću” pokušali promijeniti političko stanje brzo su ušutkani, dok je sam diktator Josip Broz Tito izjavio da će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska dobiti državu.

U Hrvatskoj nikad nije srušen Berlinski zid

Hrvatska je ipak dobila državu i to zahvaljujući prije svega  krvi njezinih najvjernijih sinova i kćeri a ne predsjednika Tuđmana koji je tajno pregovarao sa Slobodanom Miloševićem. Ipak uza sve njegove strateške i taktičke greške on će ostati uvijek upamćen kao političar koji je bio na čelu općenarodnog pokreta za hrvatsku državu. U prvim godinama njezina stvaranja iako je Franjo Tuđman nastupio s devizom o pomirenju ustaša i partizana, sva vlast u novostvorenoj državi bila je u rukama komunista, pa se Tuđmanova politika pomirenja pretvorila u običnu floskulu. Rijetki pokušaji da se unesu svježe hrvatske ideje zaustavljeni su u samom začetku, što su najbolje pokazali slučajevi Borisa Mikšića i Tima Oreškovića. Postojao je po Đodanovom svjedočenju poseban “politbiro” što su ga sačinjavali Tuđman, Manolić, Boljkovac, Bilandžić i Račan koji je donosio ključne odluke a Hrvatski sabor pun bivših udbaša i kosovaca to je provodio u djelo. Ivica Račan kao predsjednik SDP-a trebao je biti sankcioniran zbog protivljenja osamostaljivanju Hrvatske i predaje oružja Teritorijalne obrane JNA. Komunisti su dakle zadržali vlast, što se očitovalo u činjenici da u Hrvatskoj nikad nije srušen Berlinski zid, što Zagreb kao glavni grad nema uopće spomena o komunističkom teroru a u novije doba što se Hrvatska (uz Sloveniju) 2020. godine u Washingtonu u povodu 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata nije priključila zemljama bivšeg sovjetskog bloka koje su 1945. godinu doživjele kao novu okupaciju a ne oslobođenje.

Hrvatska nacija zatočenik totalitarne ideologije

Ovaj sažeti prikaz političke otpornosti jugokomunističkog mentaliteta u Republici Hrvatskoj objašnjava kako se moglo dogoditi da hrvatska nacija koja je u stvaranju nakon 30 godina državnosti bude zatočenik totalitarne ideologije kakav je bio komunizam. To je rezultiralo ishodom da su na čelu države dva komunistička gojenca i civilna dezertera. To je razlog što je 60 posto biračkog tijela svojim bojkotom izbora dokazalo da se ne slaže s takvom konstrukcijom države koja je omogućila nelegitimni drugi mandat predsjedniku “s karakterom”(?!). Kolosalni neuspjeh Andreja Plenkovića možda bi mogao izazvati realan revolt u poslušnom članstvu HDZ-a dok bi s druge strane moglo konačno doći do ujedinjavanja konzervativne hrvatske desnice. Ova su dva moguća scenarija za izlazak iz višegodišnje političke i ustavne krize, ali pri tome se nikako ne smije ispustiti iz vida činjenica da sve političke procese u hrvatskoj državi kontrolira “duboka država” sastavljena od bivših udbaša i hrvatske frakcije KOS-a. Bože čuvaj Hrvatsku.