KLIMATSKA KRIZA 2050. GODINE 8. DIO

Tekst: K. S.

Foto: M. T.

U mojoj je dobi uobičajeno da se uspoređuje današnjica s prošlošću. Nekad je bilo onako, a danas ovako. Ipak, nisam redoviti posjetitelj parkovnih klupica na kojima umirovljenici izmjenjuju iskustva i sjećanja, nego kafića u kojima mladi gube vrijeme i podižu posrnuli entuzijazam. Zato sam pošteđen svih lamentacija o krađama u tranziciji, životnim neuspjesima, i  grozotama iz prošlosti koje su redovite teme tih starih kroničara. Ipak, i meni se zalomi razmišljanje o davnim danima djetinjstva, adolescencije, davnim prijateljima i kolegama kojima sam zaboravio imena ili kako su izgledali.

Sjene prošlosti

Nekada je na televiziji bilo uobičajeno vidjeti reklame za alkoholna pića, na primjer prekrasne Alpske pejzaže uz koje se reklamiralo pivo, što je danas nezamislivo. Danas se skoro isti motivi koriste za reklamiranje dodataka prehrani koji bi nas trebali održati zdravima uz minimalni CO₂ otisak. Razmišljam, te biljčice koje se navodno nalaze u tim pastelima i tekućim pripravcima rastu na nekim livadama na visokim brdima, i rijetke su. Do njih mogu doći samo znalci, koji na usponu do planinskih livada troše enormnu količinu kisika i proizvode pristojnu količinu CO₂. Ako bi se ta biljčica zaista brala za proizvodnju ‘ekoloških’ proizvoda, ne bi dugo potrajalo dok ju berači ne bi istrijebili. Dakle, sirovina za tako masovnu proizvodnju ‘zdravih’ dodataka prehrani ne može potjecati s divnih cvjetnih livada, ma gdje one bile, nego mora biti industrijski proizvod. Rekao bih da ti proizvodi nikad nisu CO₂ neutralni, nego se s podatcima o uloženoj energiji za njihovu proizvodnju manipulira.

Koliko se tehnologiji može vjerovati?

Mjerenje bilo koje pojave ili objekta je jako zahtjevno. Mjerni instrument mora biti jako precizan, dobro podešen, i usuglašen s nekim etalonom, standardom. Pa i tada postoji mjerna greška jer uzastopna mjerenja redovito daju različite vrijednosti. Zato se pitam kako i koliko su naši CO₂ čipovi zaista točni u mjerenju proizvedenog plina? Naglašavam da osobni čip mjeri CO₂ u ‘stvarnom’ vremenu, kako tvrdi njegov proizvođač, velika tvrtka specijalizirana za analitičke instrumente. Sumnju mi potiču vrlo male količine plina koje treba izmjeriti s vrlo visokom preciznošću, i to uz uporabu ekstremno male količine energije. Je li to uopće izvedivo? Tu sam skeptik, baš kao i u vezi svega što tvrdi anti‑CO₂ alijansa. Što ako se u CO₂ čipu nalazi samo generator slučajnih brojeva, pa nas ‘časti’ brojkama koje su plod numeričke simulacije, a ne stvarnog mjerenja? Hmmm. Istinu ne mogu saznati jer je konstrukcija čipa tajna, kako ih se ne bi moglo hakirati! Dakle tako! Industrija nas je uz svesrdnu pomoć političara napokon uspjela pokoriti. Pitam se, može li taj čip razlikovati stvarni CO₂ od nekog drugog plina, recimo metana ili alkoholnih para?

Toplo ili hladno more?

Prisjetimo se da je Golfska struja oslabila, pa se sjeverni ocean hladi. Što to znači za CO₂ u atmosferi? To znači da bi ga u atmosferi iznad ohlađenog oceana trebalo biti manje. Zašto? Zato što je topljivost svih plinova veća u hladnoj nego u toploj vodi, a plinovi iz zraka se otapaju u vodi, zar ne? No, CO₂ u atmosferi se mjeri ‑ na Havajima, i to na vulkanu, pa se te vrijednosti proglašavaju za globalne!? I dalje je riječ o količini u ppm, dijelovima milijuna, a ne postotaka. Samo za usporedbu, atmosfera sadrži u prosjeku 1 % vodene pare, koja je najjači staklenički plin, ali se u tom kontekstu uopće ne spominje.

Dakle, topljivost CO₂ je veća u hladnoj nego u toploj vodi. Zbog otopljenog CO₂ more se zakiseljava (flaširanu vodu s otopljenim CO₂ zovemo “kiselom vodom“, za gemište), što je odavno uočeno, ali se zakiseljavanje oceana pripisivalo antropogenom globalnom zatopljenju. Proces je u stvari obrnut, iz tople se vode oslobađaju plinovi, pa i CO₂, što u kuhinji možemo vidjeti kao mjehuriće koji se pojavljuju pri zagrijavanju vode u loncu. Engleski se ta pojava zove “outgassing“, što prevodim s “isplinjavanje“. U pretoplom moru ili akvariju je premalo kisika pa ribe dižu glave iz vode pokušavajući disati zrak. Te pojave nema po zimi kad je more hladno, jer je i topljivost kisika veća u hladnoj vodi.

Mediji svejedno sveudilj trube da se oceani zagrijavaju, što može biti razlog za povećanje isplinjavanja i porast atmosferskog CO₂, koje u tom slučaju nije antropogeno nego kemogeno. Zanimljivo! Zanimljivo je i to da su tu mantru o zagrijavanju svjetskog oceana mnogi prihvatili bez imalo razmišljanja. Glas skeptika se ušutkavao svim silama, pa čak im se na sve načine i prijetilo, a neki su ostali i bez posla. Ti su jadnici radili u ćudorednim državama gdje je bilo koji dokument njihove vlade (kojeg su nota bene sročili laici) bio Biblija, i njegovo osporavanje se najstrože kažnjavalo. I to im je demokracija!?

Kako i što dalje?

Teško se boriti protiv horde zaluđenih, polupismenih aktivista svih vrsta, i političkih poltrona. Perspektiva čovječanstva je loša. Čovječanstvu očito treba resetiranje, a dugme za reset bilo je na starim računalima crvene boje. Resetiranje je u to doba bilo uobičajeno, ali i nepopularno, jer bi se trenutno gubili svi podatci. Sve ima svoje rizike. Nakon resetiranja računalo bi ponovo radilo bolje, ‘kao novo’.

Geologija nas uči o razvoju života na Zemlji, koji se puno puta resetirao, i potaknuo evoluciju da ponovo krene skoro iz početka. Tada, u pretpovijesno doba, resetiranje je mogao izazvati udar asteroida ili jezgre komete, protiv čega niti danas ne možemo učiniti ništa, ili pak eksplozija supervulkana, protiv koje također ne možemo ništa učiniti. Prirodne procese ne možemo zaustaviti, jedino se možemo, i moramo – prilagoditi. S tim mislima se prisjetih najave da postoji visok stupanj vjerojatnosti da bi nas rubble‑pile asteroid Bennu mogao udariti i ‘resetirati’ našu civilizaciju 24.9.2182. godine. Ako se to dogodi, zasigurno će biti jako bolno, katastrofa za civilizaciju i ljude! Oni koji to prežive možda će se vratiti u pred‑industrijsko doba, a za preživljavanje trebat će davno zaboravljene vještine i znanja. No, i čovječanstvo danas ima svoj crveni gumb za resetiranje, i to nekoliko različitih, pa možda i ne će trebati čekati na prirodnu kataklizmu da se resetira život i civilizacija kakvu poznajemo. Vrijeme nam istječe, a mi ga trošimo na borbu s nevažnim plinom i pri tome uništavamo prirodu gdjegod stignemo, kao da nam je cilj samouništenje prije no što nas pogodi prirodna katastrofa.

Nema se tu ništa više za reći. Treba samo čekati, a tko čeka – taj i dočeka. Prije ili kasnije. A kad dočeka, onda se čudi.