KLIMATSKA KRIZA 2050. GODINE 2. DIO
Tekst: K. S.
Foto: M. T.
Jesenska kiša
Ponedjeljak, vani već danima pada kiša. Iz ljeta smo ušli u jesen, u jednome danu. Bilo je toga i prije, ali sada nas pogađa nedostatak struje. Solarni paneli na krovu daju tek 5% ili manje od projektirane energije, i to samo po danu. Akumulator naše solarne elektrane se odavno ispraznio. Susjed je punio svoj električni auto i ispraznio ga. Sad smo u mraku. Poneki susjedi po skrivečki pale nekakve svijeće u nadi da se ne će uočiti emisija CO2. Gdje su ona vremena kada je grad bio osvijetljen kao Betlehem? Sad se toga sjećaju samo moji vršnjaci. Mladi tvrde da smo za sve to sami krivi, odnosno naša staračka generacija. Kažu da smo im prvo ukrali djetinjstvo, a onda i budućnost. Iako odavno nisu više nisu mladi, još uvijek tako misle.
Tko to tamo diše, dimi?
Moram paziti kako dišem. Uzbudim se pa oslobađam više od dopuštene količine CO2. K vragu! Nekad smo navečer znali sjesti uz roštilj ili na kampiranju uz logorski vatru. Danas je to nezamislivo. I kada se dogodi požar na bateriji solarne elektrane ispituju nas tko ju je održavao, da li smo je propisno punili i praznili, itd. Kao da smo kriminalci, a ne žrtve tehnologije! Čuo sam da su neki zbog toga i završili u zatvoru.
Srećom, nemam auto, niti putujem. Moj je svijet sužen na stotinjak metara od kuće, jer se zadišem, a to moj čip odmah prijavljuje kao nedopuštenu i neprijavljenu tjelesnu aktivnost, a nisam aktivni sportaš kojemu je to dopušteno. I onda sam u problemu. K vragu i ta briga za klimu! Zeleni su nas stvarno doveli u stanje ‘dobrovoljnog’ zatočeništva.
Ljeto je bio uobičajeno toplo. Bilo je vrućih dana, ali i nekoliko ljetnih oluja. Uvjeravaju nas da ljetnih oluja nikada prije nije bilo, i da nastaju zbog globalnog zagrijavanja za što smo opet krivi mi Europljani, ali i oni narodi koji s Europom nisu klimatski usklađeni, pa je radi njihovog ne prihvaćanja klimatske agende nedavno započeo novi ratni sukob u Maloj Aziji. Bačene su tisuće bombi i raketa na pretežno civilne ciljeve kako bi se slomio otpor nacionalističke vlasti, jer se očekuje da će narod suočen s brojnošću žrtava svrgnuti svoje vladare. Jadni ljudi! Koliko sam čuo, ‘kap koja je prelila čašu’ bila je neka vjerska svetkovina na kojoj se veselilo, roštiljalo i plesalo pa je dramatično porasla njihova emisija CO2. Pošto se to ponovilo u nekoliko navrata tijekom posljednjih godinu dana (i tko zna koliko puta u zadnjih 1000 godina, nota bene), a lokalne vlasti su se oglušile na zahtjev Klimatskog komiteta UN-a da s tim svetkovinama zauvijek prekinu, poduzete su drastične kaznene mjere. Sad tamo gore kuće i zgrade, a stanovništvo oplakuje poginule i oslobađa nedopuštene količine CO2. Kako li će to završiti? Moj djed je znao govoriti “i toj će ludosti doći kraj”, ali kada?
Tjeskobna kiša
Dakle kiša i dalje pada, i dobrano je zahladilo. Sjetno gledam oko sebe i prisjećam se mladosti. U mojoj dobi to je uobičajeno, ali mnogi zbog toga traže psihološku pomoć jer prisjećanje prošlosti izaziva tjeskobu. Tada, kad sam išao u školu, obukao bih nešto toplo i veselo pješačio do škole udaljene nekoliko kilometara, i pošto mi je bilo dosadno, maštao sam o budućnosti; kako će biti napredna, topla i ugodna, sanjario sam o svemirskim letovima i planetima. A danas je ta budućnost stigla, ali ne ona o kojoj sam sanjao, nego njeno naličje!
U trgovinama već odavno zjape prazne police, čega sam se u mladosti nagledao (povijest se ponavlja!), pa je i njihovo radno vrijeme skraćeno na 4 dana u tjednu, jer su vlastodršci zaključili da nam je i to dovoljno da se opskrbimo, a da ne oslobađamo CO2 u prekomjernoj količini. Solarna energija jedva da može opskrbiti energijom dio plastenika, pa se povrće prodaje po nemogućim cijenama. A to si mnogi ne mogu priuštiti. Od pretile nacije smo postali nacija mršavaca. Danas više nikoga ne mogu prepoznati po starim fotografijama. Osjet hladnoće je još jači ako nemate tjelesne masnoće da vas štiti, pa smo svi zabundani u veste i stare bunde. Sam sebi ličim na odrpanog klošara koji je iz tko zna čijeg ormara izvukao staru robu.
Nadam se da će ova kiša uskoro prestati jer ponestaje hrane. Odavno više nemam ni psa ni mačku jer ih ne mogu hraniti. Ali, zima tek dolazi, a po kalendaru nastupa i razdoblje smanjene Sunčeve aktivnosti, takozvani solarni minimum koji će potrajati idućih 11 godina. Kako ćemo to izdržati bez dodatnih emisija CO2? Klimatolozi osporavaju značaj solarnih ciklusa na klimu, pa po tko zna koji puta najavljuju najtopliju zimu i najtoplije ljeto ikada u povijesti. Valjda ne misle na povijest planete Zemlje? Ali, oni se referiraju na 1850-tu godinu, pa sve što se ranije zbivalo ih ne zanima.
Kišu je u zadnjih nekoliko sati nadopunio vjetar. To može biti dobro, jer će se vjerojatno pokrenuti vjetroelektrane koje su zadnjih dana stajale. Možda bude struje za uličnu rasvjetu jer je vani gotovo srednjevjekovni mrak, pa se ljudi boje hodati po noći. Elem ti brigu za klimu! Nekad je gradska termoelektrana proizvodila struju i toplu vodu, a sada se moramo grijati toplom odjećom, ako je imamo. Svi dimnjaci na kućama koje su sagrađene prije pedesetak ili više godina su zatvoreni ili srušeni da se stanari ne bi grijali na fosilna goriva ili drva. Da ne spominjem kako kuhamo. Kad elektrana javi da ima dovoljno struje možemo uključiti dozvoljen broj kuhala. No, struje može ponestati u bilo kojem trenutku. Stanari visokih zgrada zato ne koriste liftove jer su do sada u njima mnogi ostali satima zaglavljeni. Sjećam se jedne anegdote: kad sam početkom 21. stoljeća bio u Albaniji, redovito bi u 8 sati navečer nestalo struje jer bi sva domaćinstva uključila televizore, pa nam je savjetovano da se ipak koristimo stubištem, iako smo bili na 21. katu.
Utorak. Baš mi je ‘lijepo’ počeo! Dobio sam poziv da se odmah javim klimatskoj inkviziciji. Razmišljam; jesam li prešao dopuštenu CO2 kvotu? Ne bih rekao, pazio sam na sve, čak mi se čini da sam ‘ušparao’ malo. Što bi mogao biti razlog za taj neugodni poziv? Možda me je prijavio neki od susjeda? Ako i jest, za koje nedjelo?
Srijeda. U 8 sati ujutro po kiši koja i dalje pada i hladnoći koja se uvlači u kosti dolazim sav prokisao i zdvojan u ‘štab’ klimatske inkvizicije. Prvo sam čekao u hladnom hodniku da dođem na red, a potom su me pozvali pred porotu. U poroti prepoznajem neke zanimljive likove iz davnih dana kada su bili gorljivi aktivisti koji su se prsili da mogu sve i svašta. Odmah sam posumnjao da su me pozvali zbog starih grijeha. I bio sam u pravu!
(nastavak slijedi)
