IZBORNI AVANTGARDIZAM SUDAČKE TROJICE USTAVNOGA SUDA

Tekst: Marko Bonifačić

Foto: Ustavni sud RH/Panopticum

USTAVNI ZAPLETAJI GRAĐANINA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE

Najnoviji zapletaji oko izbora za Sabor,„nekako s proljeća“ 2024. godine, ukazuju da je, ipak, glavni „wrongdoer“ /“krivo-činitelj“/ ili barem „troublemaker“ Marlon Brando u kožnoj jakni sa kačketom/„proizvođač nevolja“/Predsjednik Republike Zoran Milanović. Koji je, ipak, pošto je, i nadalje /da li i “ziheraški?“/ zadržavajući položaj predsjednika Republike, viciozno utjecao na cjelokupni izborni proces, svojim angažiranjem na jednoj od izbornih strana (na strani opozicije aktuelnoj vladi premijera Plenkovića). Te je, svojim pozicioniranjem u izborima, kao direktnog ili prikrivenog kandidata za mandatara vlade odnosno premijera,od opozicijske izborne strane, proizveo pravu „pravnu oluju“. Koji izbori su za sada završili /drugim/ priopćenjem/upozorenjem Ustavnoga suda, i o zabrani Zoranu Milanoviću. Da se kao predsjednik Republike, ili i kao uskoro moždaražalovani predsjednik Republike, dakle onda tek kao „obični“ građanin, Everyman,ne može primit uloge (post-izborno?) iznjedrenog mandatara vlade ili žezla premijera. Kažu, Ustavni sud nadzire izbore, ali ne i post-izbornu politiku. Koja politika je, mora da je, negdje začeta, odabrana, proizvedena. A što je prije kokoš ili jaje, odnosno uzrok i posljedica, staro je filozofsko sofističko pitanje…

POTRESI I DRŽAVNI UDARI

Ova ustavno-pravno vrlo zapletena situacija zaokuplja pozornost svekolike hrvatske javnosti, a moguće ponešto već i javnosti Zapadnog Europejskog pravno-kulturnoga kruga, na koji smo ponosni da u njega pripadamo. Usput, teško je ne zamjetiti da i na hiper-Zapadu Americi ima također teških izbornih problema i dilema. Ovih dana, prolazeći ulicama zaljuljanoga našeg glavnog grada Zagreba, nerijetko se čuje kako se temperamentno priča o našoj izbornoj situaciji, odnosno ustavno-pravnom potresu, svi su zauzeli neku stranu, i pučanstvo i stručnjaci, to se baš i od više strana, u sad već neugodnom ustavnom „sporu“, naziva odnosno predbacuje da je „državnim udarom“ /Pošto se na onaj pravi zemaljski potres već pomalo i zaboravilo, život ide dalje…/.

ZANIMLJIVO OPONIRAJUĆE MIŠLJENJE TROJICE USTAVNIH SUDACA/DICA

U najnovijem dakle ishodu ove pravno vrlo složene situacije, u odluci Ustavnog suda od 19. travnja 2024, /U-VII-1263/24-II, dakle dva dana nakon provedenih izbora (odvili su se 17. travnja 2024.), a koji je ishod mogao biti daleko manje složen da je građanin Zoran Milanović, koji je bio i neposredno izabrani predsjednik Republike i još uvijek to jest, bio odstupio sa te dužnosti predsjednika Republike, najkasnije sa danom raspisivanja izbora. Koje je štoviše on bio raspisao u ustavnoj dužnosti predsjednika Republike. Isti je mogao nastaviti građansku političku ambiciju da se izborno natječe kao građanin kandidat na izborima ili kao budući kandidat za mandatara vlade odnosno za premijera. O tomu se sad već drugi put, prvi put upozorenjem pred mjesec dana, a ovaj put oštrije, izjasnio i Ustavni sud. Pa zanimljivo je oponirajuće mišljenje trojice ustavnih sudaca/ica (upotrebljeni termin ima neutralno rodno značenje). Koji su već i ranije kreativističkim stavovima, poznatim isto tako u pravnoj kulturi Zapada odnosno Europe, znali oponirati većini u Ustavnom sudu. To je mišljenje dakle, zadnje, oponirajućih sudaca/dica trojice, Andreja Abramovića, Lovorke Kušan i Gorana Selanca, protiv zadnjeg upozorenja Ustavnoga suda.

AMBICIOZNI AVANTGARDIZAM

Oponirajuće zadnje mišljenje navedene trojice sudaca/dica, ne spori da se predsjednik parlamentarne demokratske Republike, dok je na toj dužnosti, ne smije uplitati u parlamentarni izborni proces. Dakako ni kao otvoreni ili prikriveni kandidat na tim izborima. Nego štoviše treba djelovati kao „neutralni“ stabilizator poretka. Pri čemu treba, bilo je rečeno, zadržati dužnost nastupati i kao predsjednik Republike, a što je možda malo teško bilo sve za razlučiti. To je postalo manje-više opće prihvaćeni javni stav, pravna kultura, ustav je kao kultura (Peter Haberle).

Ali oponirajuće mišljenje navedene trojice ustavnih sudaca/dica, kao i zadnje upozorenje Ustavnog suda, ide sad i dalje. Tvrdi da se nijednom formalnom (pozitivnom) normom Ustava ne može zabraniti građaninu, pa i onom koji bi odstupio od dojučerašnje (do-sutrašnje) dužnosti predsjednika Republike, makar i na završetku izbornog procesa, sa dužnosti Predsjednika, da se pojavi u ulozi mandatara vlade ili premijera. Nitko tko se kandidira za mandatara odnosno premijera ni ne mora biti formalni kandidat na izborima za zastupnika za Sabor.

Stav trojica sudaca/icanadalje obrazlažu, „u bitnom“, i načelom i pravom jednakosti građana i građanskim civilnim ljudskim/pasivnim/ izbornim pravom svakog građanina. Uz put i nedostatkom normativno propisanih sankcija za ustavna brljanja(?), koja su se od strane građanina Zorana Milanovića, ali ne dakle bilo kojeg građanina, nego dok je on bio na dužnosti predsjednika Republike (štoviše još uvijek jest) događala/događaju u aktuelnim parlamentarnim izborima. Tvrde nadalje trojica ustavnih sudaca/ica da Ustavni sud ne može djelovati kao kazneni sud i sankcionirati. Ne može zato ograničavati subjektivna prava bilo kojeg građanina, pa ni do-jučerašnjeg (ili do-sutrašnjeg, bivšeg?) predsjednika Republike.

A ako je Ustavni sud mislio nešto (većinski) u tom pravcu, ako je bilo ustavnih prekršaja Predsjednika, da je trebalo onda pokrenuti posebni, propisani, ustavni postupak, pa i radi opoziva predsjednika Republike, a što nije učinjeno. Nego je Ustavni sud izdao tek jedno ranije upozorenje, s početkom izborne procedure, koje su tom prilikom također izdvojenim mišljenjem osporavali rečena trojica sudaca/ica, mahom iz proceduralističkih razloga. Ako je upozorenje pak aktuelni predsjednik Republike, koji nije samo građanin taj i taj, nego jest i institucija, nije ispoštivao, to jasno kaže sada novo upozorenje, a to je već i notorno tako da to i vrapci na krovu Ustavnog suda mogu znati…

Vidljivo je upiranje trojice sudaca/dica i na pravo pojedinca građanina, reklo bi se subjektivno ljudsko civilno građansko pravo pojedinca, pa on bio i do-jučerašnji (do-sutrašnji) predsjednik Republike.

PONCIJE PILAT SUDAC NAŠ PERE RUKE I ZBRLJANI VEŠ

Sadašnje, zadnje, izdvojeno oponirajuće mišljenje trojice oponirajućih ustavnih sudaca/dica, iliti Poncije Pilatovsko hiper-formalističko sada „pranje ruku“ „Ne možemo Njemu ništa jer takvo je pravo“ u ovoj situaciji je neosnovano i promašeno. Štoviše, slijedom ranijih nekih stavova ustavnih sudaca/dica ili inače sudaca/dica, ono se ukazuje i nedosljedno. Ono sada, možda prigodno, pretendira nalikovati na američki „ustavni originalizam“ (Vrhovnog suda SAD) ili grublje rečeno „ustavni fundamentalizam“ ili nešto što bi se moglo zvati kao pravni/“hiper -“/„- formalizam“ ili „- pozitivizam“. Troje naših oponirajućih ustavnih sudaca/ica, ustavno sudska manjina, optužuju ustavno-sudsku većinu, i Ustavni sud, nadalje, za, u ovoj nastaloj, morat će to svi prizati, nedovoljno gramatički pravno jasnoj situaciji koju je iznjedrio politički život, i za nju se mora naći rješenje /ako želimo da o našim pitanjima odlučuje pravo/. A to je da se ustavno-sudska većina utekla u „strukturalni“, „načelni“, „pre/općeniti“/?/ pristup tumačenju Ustava, na ustavne vrednote, temeljna načela Ustava. A ne na neku izričitu pozitivističku gramatičku tekstualističku ustavnu normu – koje nema: „Ne može se zabraniti nijednom građaninu pasivno biračko pravo, da bude biran na javnu dužnost“. Problem cijele ove pravne priče jest – odnos između individualnog prava građanina i javnog poretka koji ima svoja zahtijevanja ali i vuče stanovite posljedice. „Nema ničeg izvan teksta“ „Il n’y a pas dehors-texte“ prevodi se Derridaova glasovita izreka. Dakle nema realiteta, sve je u tekstu, jeziku, komunikaciji, možda i improvizaciji?

Ovo sve uz dodatno optužbu trojice oponirajućih sudaca/dica, da se time ustavno nepravilno nameće nešto demokratski izabranim narodnim zastupnicima Sabora, koji su demokratski najviša vlast, koja se tendencijski predstavlja i kao „narod“. Nameće se ustavno nepravilno, kažu, koga to izabrani saborski narodni zastupnici (što baš nije isto što i „narod“ jer „narod“ kao suveren se može izjašnjavati i na referendumu ne samo na izborima) – smiju ili ne smiju izabrati za premijera. U pitanju su dakle najviše dužnosti naše države i ustavni poredak, nije baš neka šala, trivijalnost. A tada bi (možda malo sutra?) konkretni građanin, koji je i institucija predsjednik Republike (bio? „sad me vidiš sad me ne vidiš“?), podnio ostavku i odmah istom, možda kad to bude politički sigurno(?), ako nećemo možda nešto drukčije, plan B i plan C, pojavio se u ulozi mandatara, od jedne strane. „Slobodan od sviju nereda“ koje je prethodno izazvao? Avaj zašto ova naša priča postaje sve zamršenija?

KREATIVNOST, ORIGINALIZAM I KONSTRUKCIJA (ILI DE-KONSTRUKCIJA?) PRAVA

Originalizam ili kreativnost prava dvojba jest danas od Amerike do Ingleške preko stare dame Europe pa sve do hrvatskoga našeg kraja. Što je tu u podjeli vlasti odnosno vladavini prava uloga suda, ili Ustavnoga suda, a što je uloga zakonodavca?

Korisno je stoga spomenuti i jedan ljudskopravno/ustavnopravni/konvencijski europejski pravni slučaj, koji je dosta bliskom analogijom, makar i inverznom, slučaj pravnim razmatranjjima zanimljiv, ali možda i primjenjiv i na nastalu ustavno-pravnu zapletanciju koja se dogodila u aktuelnim izborimau Hrvatskoj.

To je doktrina tzv. „konstruktivne eksproprijacije“. Koju je bio u nekim slučajevima talijanskih eksproprijacija zemljišta za potrebe nekih pristupnih obalnih puteva ili škola bio razvio talijanski Kasacioni sud (najviši sud Italije), a prihvatio potom i talijanski Ustavni sud. Ali ju je potom srušio Europski sud za ljudska prava Strassbourg povodom individualnih tužbi zbog povrede ljudskih prava (vlasništva, primjenom članka 1. Prvog Protokola Konvencije, P1-1). To su predmeti Europskog suda za ljudska prava Carbonara i Ventura protiv Italije (24638/94) i Belvedere Alberghiera S.r.l. protiv Italije (31524/96). Radilo se o sličnim situacijama, gdje je korisnik eksproprijacije postupno zalazio (kolokvijalno rečeno „gurao se“ ili „uvlačio se“) u posjed i vlasništvo individualnih vlasnika priobalnih ili vrijednih nekih nekretnina, mahom gradnjom na njima, a sve za („javne“) potrebe. Radi razvoja turizma i njegovih javnih pristupnih puteva, ili u prvom slučajuradi javne potrebe izgradnje lokalne škole. Talijanski Kasacioni sud tu je prihvatio „faitaccompli“, svršeni čin, ustanovivši da, „u bitnom“, „to je tako kad je tako“. Kad je nešto izgrađeno, ili rodilo se, ili proizvelo, mora onda ostati tako, a „kad je bačva probušena iz nje pije svaki vrag“ /Gubec Beg opera/. To je elemenat „konstruktivne“ dakle „samo-gradeće“ eksproprijacije. Tko je sa naguravanom i nepravilnom procedurom izgubio nekretninu, izgubio ju je, a tko ju je dobio dobio ju je, što ćemo sada, idemo dalje. To je međutim presudom u rečenim slučajevima poništio Europski sud za ljudska prava, nedvojbeno ugledni sud zapadnog-europejskog pravno-kulturnog kruga.

STRASBURŠKA PRESUDA I SUDAC BONELLO O KREATIVNOSTI I KONSTRUKCIJI PRAVA

Osobito je zanimljivo podržavajuće mišljenje /malteškog/ suca tog Europskog suda Giovanni Bonello, koji je u predmetu Belvedere Alberghiera, dodatno rekao, između ostalog, naglašavaju se neki momenti mišljenja koje je i sam sudac Bonello naglasio, ili ovdje autor:

„1. Glasao sam zajedno sa većinom da se utvrdi povreda članka 1. Prvog Protokola Konvencije P1-1 (zaštita vlasništva) i u principu se u cijelosti pridružujem razlozima koji su vodili do takvog utvrđenja.

2. Ovo odvojeno mišljenje stavljam jer smatram da je Sud dao neadekvatan odgovor na Vladine razloge i presudu Talijanskog Ustavnoga suda (iz … 1995. godine).
3. Nije sporno u ovom slučaju da je

(a) odluka da se okupira tužiteljeva zemlja ilegalna i nevaljala i

(b) da građevinski radovi izvedeni na tužiteljevoj zemlji u slijedu nevaljale obavijesti o eksproprijaciji su jednako nevaljali.

4. Talijanski Ustavni sud međutim u rečenoj presudi, primjenjući tzv. „pravilo konstruktivne eksproprijacije“ koje je KREIRAO Kasacioni Sud (kojeg pravila nema u bilo kojoj zbirci zakona), slijedom koje je privatno vlasništvo, ilegalno namijenjeno za eksproprijaciju i legalno izgrađeno, ipak postaje javno vlasništvo kada radovi građenja budu gotovi. Ustavni sud je dodao činjenicu da su vlasti postale vlasnici zemlje i imaju PREDNOSTI njihovog vlastitog NEPRAVNOG ponašanja, što ne predstavlja NIKAKVU POTEŠKOĆU po Ustavu, jer javni interes u održanju radova za javno dobro preteže nad individualnim interesom u pravu vlasništva…

5. P1-1 čini lišenje privatnog vlasništva predmetom opstojanja zakona i poštivanja uvjeta predviđenih u tom zakonu. Nema zakonskog prava u Italiji koje ovlašćuje eksproprijaciju u okolnostima koje je sankcionirao Ustavni sud. Ali, samo za dobro argumenta, zaključio bih da SUDSKI AKTIVIZAM Kasacijskog suda, potvrđen po Ustavnom sudu, ima dovoljnu efikasnost kao pravo da POPUNI SUMNJIVU RUPU u talijanskom zakonu i da stoji kao „pravo“ umjesto nepostojeće zakonske odredbe. Problem jest međutim da li takvo „kvazi pravo“ zadovoljava miminum kriterija postavljenih od Konvencije.
6. Različito od Talijanskog Ustavnoga suda, nepravno ponašanje vlasti ČINI teškoću za mene. Samo sam iznenađen u pokušaju da se uvjerim da JEDAN ILEGALNI AKT jest ilegalni akt, ali zbroj DVA ILEGALNA AKTA daje rođenje prava u korist KRIVOČINITELJA („wrongdoer“). Oklijevam kupiti nove brandove pravne etike po kojem, jednom nepravno stečena zemlja, kad je nepravno izgrađena, zloupotrebom nekako se TRANSFIGURIRA U PRAVNOST. Programi izgradnje su, bez sumnje, obdareni mnogim dobrim vrlinama; preokretanje KRIVOG u PRAVO, po mojem saznanju, nije jedan od njih.
7. U razvijanju temeljnog pravila da se sva miješanja u uživanje (individualnih) temeljih prava i sloboda moraju biti „u sukladnosti sa pravom“, Konvencijski organi (u drugim slučajevima, to se odnosi na druga prava) su pažljivo profinili ovaj koncept. Ustanovili su da se izraz „suklado pravu“ također odnosi na KVALITETU zakona, tražeći da bude kompatibilna sa vladavinom prava spomenutom u Preambuli Konvencije.
8. Nalazim vrlo beznačajim sugestije kompatibilnosti sa vladavinom prava u sudski prokreiranoj normi, koja čini STJECANJE PRAVA OVISNIM OD DELIKVENCIJE krivočinitelja. Argumenti po kojima prava mogu biti zarađena EX TURPIS CAUSA („iz sramotnih osnova“) ne bi trebali, po mojem mišljenju, biti karakterizirani vrlo visoko u mjerilu „kvalitete“ vladavine prava.
9. Sud je, čini mi se, izgubio neprocjenjjivu priliku da proširi ipitivanje principa „kvalitete prava“ koji je prihvaćen u drugim slučajevima lišenja vlasništva po P1-1. To je šteta.“

NATRAG U HRVATSKU „EX TURPIS CAUSA“ I „KVAZI INDIVIDUALNIH PRAVA“

Dakle, da se vratimo na hrvatski slučaj aktuelnih izbora za Sabor. Usporedba sa slučajem Belvederre Alberghiera. Dakle, iako donekle inverznom, analognom, argumentacijom usporedbom sa aktuelnim hrvatskim ustavno-pravnim slučajem, pravilo odnosno norma može se i iskreirati. Visoki talijanski sudovi su smatrali da se može „konstruirati“, „kreirati“, i „konstruktivnom eksproprijacijom“, ili „inverznom eksproprijacijom“, ili da se i tako kaže, „od završetka prema početku“ /kako se mnogo kasnije, skoro pa ovih dana, izrazio Kamel Daoud u Goncourt nagrađenom anti-kolonijalnom romanu „Mersault. Kontra-istraga“,dekonstruirajući(?) egzistencijalista filozofa bjelačkog besmisla Nobelovca Albert Camusa/.

Koliko je to sve, od Belvedere Alberghiera, preko Kamel Daouda Mersault-kontra-istrage, do aktuelne hrvatske ustavne izborne krize, stalno isti spin vrtnja Derridaovske de-konstrukcije, ostaje za daljnje razmatranje. „Bespoštedna dekonstrukcija svega postojećeg?“ da se post-praksisovski, post-moderno danas izrazimo, parafraziramo i malo izvrnemo, de-konstruiramo, još mladog Marxa u pismu Rugeu…

Ali eto gle čuda sada, to jest tako, ali kažu trojica sudaca/dica, Poncije Pilata – da i jest tako da je predsjednik Republike brljao u izbornom procesu, nemamo „norme“ po kojoj se može Predsjednika, od sada možda tek individualnog građanina pojedinca, nositelja i pasivnog biračkog prava sankcionirat, pa otuda onda „Ništa mi oni ne mogu“. A građanin taj Predsjednik ima individualno pravo, skoro pa apsolutno, a gdje je zajednica i koga briga za posljedice koje su već trajno nastale za javni politički poredak. Pa izvoli ti i takav nastavi sada „kao da ničeg nije bilo“, „na novu plovidbu“ (Dobriša Cesarić). Oprao se u rijeci pravde, ono što si kontaminirao brljanjem(?) u institucionalnoj ulozi, sada, ako postaneš „obični građanin“, postat će preko noći „u vešmašini pravne znanosti i struke“ – sve čisto, „legalizirano“!?

JEDNOM PRIZNAMO „NAROD“, DRUGI PUT NE PRIZNAMO

„Pamtimo samo sretne dane(?)“ i slučaj uspješnog ustavnog referenduma o braku, koji je uveo u Ustav pravnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, tako „zapisano je“ sada u Ustavu bogme. Kad je već tomu tako, jer „narod“ je i referendumom progovorio, treba li pronaći načine da se takva „narodna“ ustavna odredba zabaci? Nekim kreativnim do-tumačenjima i ovim ili onim zajednicama, de-konstrukcijama, koje i jesu i nisu brak, novim subjektivnim ljudskim pravima i koga?

Dakle jednom smo suci/sudice/koliko i oni od troe?/, za individualno subjektivno pravo, pa i za kreativnost oko takvog prava, nasuprot  zakonskog ili ustavnog originalizma, grublje rečeno „fundamentalizma“, pozivom na ustavne principe i „strukturu“. A da li smo tako i za ustavne norme donesene od „naroda“ putem referenduma koje je „narod“ inkorporirao u Ustav, jer „narod“ je iznad svih(?), „narod se pita“, u kontekstu uvijek i nekog javnog poretka… Jer nekom drugom prilikom smo ne za nego protiv? Sa povezom nepristranosti Božice pravde na očima, zar ne? Imaju li građani povez na očima jer ne znaju što ih od Božice pravde sutra čeka? „Institucioalno ili vaninstitucionalno?“

DOSLJEDNOST, POUZDANOST, PREDVIDIVOST I STABILNOST PRAVA.

Prisjećamo se kontroverzi oko „kulturalnih“ („svjetonazorskih“) slučajeva posvojenja odnosno udomljenja mljt. djeteta. Jednom „bijaše tako u početku“ od strane jednog homoseksualnog para (Kožić i Šegota su se zvali), gdje je važeći pozitivni zakon branio takvo nešto, pa je i Ministarstvo socijale oponiralo. („Svatko je dužan držati se ustava i zakona…“). Pa je putem upravne tužbe sve do Visokog upravnog suda rečeni par ipak ishodio („o ljudi moji ma je li to moguće?“), zabacivanje zakona, imajući u vidu antidiskriminacijsko „strukturalno“, „načelnog“ ustava, odnosno subjektivnog prava (odraslih koji dobivaju dijete kao „lutkicu na dar“(?) da li baš i prava djeteta(?)/ i temeljnog principa i prava jednakosti građana (šire shvaćene). Nadalje je i Ustavni sud odlučivao „progresivnim avantgardističkim tumačenjem“ i o udomljenju mljt. djeteta itd, usput se ponešto spetljao u izreci i obrazloženju, i nekoj interpretativnoj izjavi. A koga više briga za Zakon, tko će kao Kafkin junak pred Vratima zakona vječno čekati, pa možda tek dočekati ili ne dočekati apstraktnu ocjenu ustavnosti zakona, ili zakonsku izmjenu – kad imamo brži pravni put, i suce avantgardiste, koji „kreativno“ zabace zakon, pametno i suvremeno, pozivom na „temeljne principe“, „strukturu“ Ustava, a Ustav je iznad Zakona.To jest sada objektivno i subjektivno pravo takvo kakvo jest, ma što mi komentirali o tome, „Roma locutacausafinita“. A je li uvijek dosljedno?Nije to samo „stare decisis“ ostati kod ranije prakse, ili nekog presedana, to je pitanje vjerodostojnosti. Tko se sada buni protiv novog upozorenja još? Ustavno-sudska, nadglasana avantgardna trojica.Građanin Predsjednik bio bi dakle, kao neki obični jadnik grešnik privatnik(?), on sada ili od sutra (?) traži svoje individualno subjektivno ustavno ljudsko pravo, uskrsnuo eto post-moderni Sluga Jernej? „Ne mogu mi ništa….“

„KOMU NIŠTA KOMU SVE“ SUĐENJE

Gospodo/đe oponirajuća trojico avantgardističkih ustavnih sudaca/dica i ambiciozna stoput već prebrojavana politička opozicijo, to se možez vati onim što u ovoj ustavnoj izbornoj krizi predbacujete sada instituciji Ustavnog suda i također brojanoj političkoj poziciji, odnosno ono što vi projicirate njima – to se sada može zvati vaš državni udar. Moglo se možda u nekim, barem novijim zbivanjima oko sudačkih štrajkova treće državne vlasti, uočiti takve tendencije i prije, pustilo se, a sada je sve gore. A nitko zadovoljan nije. Avantgardističkim riječima, „komu ništa – komu sve“ suđenje? Suveren je onaj koji odlučuje o izvanrednom stanju, rekao je Carl Schmitt. Što je slijedeće? „Ne mogu mi ništa“ „Tko se boji suca još?“„Do viđenja u idućem sukobu“ ustavnom ili političkom ili kulturalnom, ekonomskom ili „svjetonazorskom“  itd., iskustva su nam znana…

Suci/sudice/they, budite „visoki jablani“ Tina Ujevića, poštivat će vas „narod“…