IGP (III. DIO): BOŽIĆNI POKLON DRŽAVI

Tekst: Branka Šeparović

Foto: Z. Gregurić

Konkretna najava da će Hrvatska u najkraćem roku, kao božićni poklon državi, narodu i moru proglasiti Isključivi Gospodarski Pojas (IGP), stvara ozračje u kojem nestrpljenje i pritisak da se dogodi valja zamijeniti obvezom prema svojoj budućnosti i najljepšem moru svijeta, postaviti važna pitanja i na njih pošteno odgovoriti.

AKO JE KASNO, VAŽNO JE DA NIJE PREKASNO

Nismo mi Hrvati izuzeti iz one narodne poslovice: „Svaki narod ima što zaslužuje!“ Naprotiv, naše su mane nadjačale vrline, pa je rezultat neminovan!

• zašto nemamo kontinuitet državnosti od 7. stoljeća i status Međunarodno priznate države iz 8. stoljeća?
• zašto smo ubijali naše narodne vladare, a kleknuli pred tuđincima kako su se po svojim interesima redali?
• zašto smo izvorni poriv svakog naroda da bude samostalan i slobodan, svoj na svome, tako lako i tako često zatirali u raznim savezima, i to bez pravog otpora, a sa egoističnim kalkulacijama?
• zašto su Hrvati kao najinteligentniji, najhrabriji i najizdržljiviji ratnici ginuli za strance, a naše neprijatelje nismo stjerali u pogibelj? Na primjer, ne braniti Beč od Turaka, nego Zagreb od Beča, ili posljednji, Domovinski rat završiti u Beogradu, kao saveznici Drugi svjetski rat u Berlinu?
• zašto među posljednjim uzmorskim državama svijeta među posljednjima najavljujemo proglašenje IGP, a povijest nas pamti kao snažnu pomorsku zemlju, nedostižne brodograditelje po vrstama i kvaliteti plovila, rasadnik uzornih moreplovaca i vrsnih ribara, koji su pomicali granice plovidbe i u tuđini stvorili revoluciju u svjetskom ribarstvu pronalaskom vitla, i time mogućnost vađenja najtežih mreža, a idejom da se odveze led na pučinu otvorili put današnjeg ribolova na otvorenom moru?
• zašto mislimo da nas potomci jednog dana neće osuditi što smo spali na to da pomorce prodajemo stranim kompanijama, ribarske brodove pretvaramo u turističke, preziremo draži i umijeća ribolova a tovimo ribe u kavezima?

DOMAĆI POLITIČKI NEW WAVE PO SOROŠEVIM NOTAMA

Sva su pitanja uvijek početak traženja odgovora, kako ih je mnogo nije s gorega koncentrirati se na glavno pitanje današnjice: kako nam se moglo dogoditi da dosanjani hrvatski san o slobodnoj državi dopustimo da se pretvori u noćnu moru. Kojom smo to naivnošću ili glupošču dozvolili da nam sve institucije gdje se odlučuje o sudbini države, od politike, gospodarstva do medija prepuštamo jugokomunistima pod krinkom pomirenja i Soroševim fašistima u kostimima boraca za slobodu? Predsjednici nam svi po redu sjede u Titovim dvorima, jalovi ministri i nesposobni diplomati šepure se medijima sa frazetinom da je politika umijeće mogućega, a „njima je žao“, ali se bolje nije moglo.

DIPLOMATSKI DILETANTIZAM

Baš sada, kada čekamo proglašenje velikog povećanja prostora i blaga hrvatskog mora, mi trpimo da se na tri mjesta drži otvorenom opasna rana odgriženog hrvatskog kopna i mora. Sve republike bivše Jugoslavije priznate su u AVNOJ-evskim granicama kao samostalne države. A onda su se u tim granicama i priznale međusobno. Ali, vrlo brzo nastavljena je tiha i dogovorena okupacija Slovenije u Piranskom zaljevu, BiH na poluotoku Kleku, Crne Gore oko Prevlake. Oni osvajaju centimetar po centimetar, kupuju vrijeme dan po dan, a naši pregovaraju ga i pregovaraju, u „duhu dobrosusjedstva“. Nepoznati primjer da jedna država od druge traži, prijeti i tuži da joj dobrovoljno preda dio svog suverenog teritorija, odnosno da tako napadnuta država to ne riješi pred Međunarodnim sudom ili konkretnom akcijom.

SLATKORJEČIVI RUDOLF UMJESTO EKSPERTA IBLERA

Predsjednik Tuđman odmah u početku pitao je za mišljenje i savjet jednog od ponajboljih svjetskih stručnjaka za Međunarodno pravo mora, prof. dr. Vladimira Iblera. Odgovoreno mu je da Hrvatska ima sva prava, a spomenute tri zemlje niti jedno. Zato treba prekinuti svaki dijalog na tu temu, jer se o suverenitetu i apsolutu ne raspravlja, pa bi rasprave mogle stvoriti dojam kod agresora da valja biti uporan jer ćemo popustiti, a na eventualnom sudskom procesu da možda ipak nije sve u redu, kad desetljećima pregovaramo. Nakon toga predsjednik Tuđman prof. Iblera više nikada nije pozvao, a brojni timovi pregovarača godinama su medijske zvijezde govoreći kako smo mi u pravu, ali eto druga strana je uporna, pa ćemo i dalje, valjda dovijeka, nagovarati da nas puste na miru. Slučajno ili ne, Ibler je pozvan na konzultacije, savjete i mišljenja na drugu adresu, u ekipu najvećih svjetskih stručnjaka koje je sazvao UN, sa vrlo složenim razlogom.

DOPRINOS HRVATSKOG INTELEKTUALCA SVIM ZEMLJAMA SVIJETA

Ratne lađe velikih pomorskih sila, velikog kapitala, velike tehnologije i nezasitnih poriva pripremale su se osvajati nove površine mora. Sa ruba svjetskoga rata za mora, trebalo je 20 godina da se agresija povuće pred razumom a oružje pred zakonom. Ibler je držao kormilo pregovaranja sa dvije čvrste ruke – u jednoj njegovo duboko uvjerenje da je mjera čovječnosti civilizacije naspram razornog divljaštva, jedino i isključivo poštivanje prava i zakona. A drugu ruku snažila je strast prema slobodi otvorenog mora, tog iskusnog i neustrašivog jedriličara. Eto pripalo mu je da more obrani od egoizma kopna, a kopnu omogući novi dio mora za njegov probitak. Taj čovjek britke inteligencije, zaraznog šarma, čvrste etike i blagosti tolerancije cijeloga života mijenjao je ozbiljnost radnog stola prepunog paragrafa i avanturizam jedrilice prepune konopa. Red u zakonu čovjeka, nemir u zakonu prirode. Pet godina pregovaranja bilo je teško, neugodno i neučinkovito. Uspio je smisliti, izložiti i nametnuti kriterije pregovaranja u toj nepomirljivoj suprotnosti interesa. Ponajprije svaka država dobila je vrijeme da samostalno i tajno odluči koja je granica njenog kompromisa i toga se držati, jer daje sigurnost da ne može izgubiti i tada nema apriornog otpora pregovorima. Jednako je važno da se baš svaki kompromis, ustupak i smanjenje svojih zahtjeva ne smije ocijeniti kao ustupak bilo kome drugome, nego prihvatiti kao svjesnu, slobodnu odluku o važnosti općeg dobra. Tako je konačno nastao novi institut Međunarodnog prava mora Konvencija UN-a 82 – „Isključivi Gospodarski Pojas“.

IGS – SADRŽAJ I PRAVILA

Njegov sadržaj i pravila proizlaze iz samog naziva:
Isključivo znači potpuno pravo nad svim aktivnostima u tom prostoru, odnosno pravo isljučivanja svih drugih iz tog prostora.
Gospodarski znači (u smislu o kojem govori Biblija) suvereno pravo promatranja, istraživanja, otkrivanja, zatim upotrebljavanja na sve moguće načine i jasno, pri tome obaveznog čuvanja i zaštite toga dijela.
Pojas označava granicu do koje ide taj novi prostor, a odnosi se na dno, vodu, površinu i zrak.
Na velikim morima to je 20 milja od državne granice na moru, a na malim morima, poput Jadranskog, do crte sredine. Liniju crte sredine nije lako jednostavno odrediti jer su obale, posebno otoci, razvedeni dio Zemaljske kore. Zato je dogovorena pomoćna crta u moru blizu kopna za obje države koje će se naći na polovici, i od te crte se računa linija polovice. To je tako, to je dobro, to je pravedno i jedva čekamo da se to sve proglasi i ostvari. Pri tome niti smijemo niti možemo zaboraviti da svih 167 zemalja i uskoro Italija, iza tih početnih crta mjerenja crte sredine imaju na obali i kopno i unutrašnje vode sigurne u svojim suverenitetima.

TALIJANSKI RAZLOZI NAGLOG PROGLAŠENJA IGP

Agresori na naša tri punkta do sada su „preživjeli“ granice UN-a, granice potvrđene od Europske Unije i sada ih čeka da konačno ustuknu pred granicama veličanstvenog novog instituta Međunarodog prava mora. Njihova dugotrajna upornost i velika kooperativnost hrvatskih veleizdajica od politike, znanosti do medija, poziva na oprez. Sva dosadašnja iskustva sa Italijom taj oprez mogu samo pojačati. Ono što imamo novo o Italiji objaviti je sljedeće. Koliko saznajemo, ona za svoje iznenadno proglašenje IGP ima jasne i logične razloge. Do sada je proglasila samo ekološku zaštitu i to kako bi spriječila vožnju opasnih zagađivača, starih tankera i opasnih kemikalija svojim morem. Sada, sa IGP, moći će imati zaštitu od novih problema. Naime, iz osiromašenog Jadrana, ribolov odvodi na oceane, rasprodala je gotovo cijelu svoju ribarsku flotu Albancima, koji sada masovno upadaju u njihovo more koje nije zaštićeno IGP, niti Albaniju obvezuje europsko zakonodavstvo jer nije članica EU. S druge strane, talijanske obale na Mediteranu, posebno prema Francuskoj, važno je s jedne strane zaštititi od ogromnih ribarskih flota, koje upadaju u nezaštićene zone, posebno nakon što su i Francuzi i Španjolci onemogućeni ulaziti u britanske vode, koja ih zbog Brexita više nije obvezna dogovorno prepuštati. No postoje još dva momenta o kojima se u nas ne zna, niti ih Italija stavlja na velika zvona, ali mogla bi. Propituju naime prostor epikontinentalnog pojasa na dnu Jadrana, nisu zadovoljni sa daljnjim mjerenjima, pa bi se moglo dogoditi da počnu dokazivati kako je nešto na štetu Italije a na korist Hrvatske, pa bi to trebalo mijenjati. Istovremeno, sve češće govore i riječima i brojkama o problemima sa rijekom Po, koja nanosi tolike količine pijeska i mulja na svom ušću, da širi kopno a smanjuje more. To je proces koji dugo traje i koji je problem Italije. Međutim, mogli bi se dosjetiti da to zapravo znači da u svom IGP-u nemaju toliko mora koliko im je crta polovice nacrtana prije nekoliko desetljeća, pa bi ono, koliko im sada nedostaje zbog njihovog novog kopna, mogli pokušati nadoknaditi u našem moru. Jer kod nas je sve moguće. Pa je tako ministarstvo mora dogovorilo sa ovlaštenim oceanografskim institutom da konačno popiše sva mala kopna koja vire iz mora uz hrvatsku obalu Jadrana. Bilo je to za vrijeme kada je državni tajnik bio Branko Bačić, i taj mu je pothvat svakako na diku. Objavljeno je da u hrvatskom Jadranu imamo 1246 otoka, otočića, hridi i grebena.

NA HRVATSKOJ OBALI NESTALA DVA OTOČIĆA

Od nedavno, netko (?) je nekako (?) uklonio, potopio dva otočića. Najprije je objavljen, vjerujući da to više nitko ne čita, popis brojkama: 1244. Nedavno je tome dodano u nadi da nitko neće pročitati, isti popis sa imenima. Nestali su Mali i Veli Školj pred Klekom, ono što je Bakiru Izetbegoviću obećano da će nestati, pa je on već objavio da je BiH pomorska zemlja, da je njihovo more od Kleka do Korčule i da će proglasiti svoj Gospodarski pojas do linije sa Italijom. Slovenci se nadaju legalizirati 40 km pomaknutu liniju razgraničenja, jer prokopani kanal sv. Odorika zovu novom Dragonjom, dodir tog kanala sa morem zovu ušćem Dragonje, pa bi ravna crta granice po otvorenom moru i njima dala mogućnost dodira sa otvorenim morem i proglašavanja Gospodarskog pojasa. Crnogorci se, što se tiče njihovih „igara“ za sada, zadovoljavaju okupiranim cijelim morem do Prevlake, i traženja cijelog kopna poluotoka preko kojeg su kretali na Dubrovnik.

SINERGIJA PRAVA I POMORSTVA

Sve se to može riješiti, i pritom odlučiti da li ćemo se valjati sa okupatorima i domaćim izdajicama u blatu njihove sramne rabote, ili ćemo spojiti vlastiti suverenitet, uživati u vlastitom moru, i možda jedini pravilno razumijeti Iblerov poklon otvorenome moru, a to je da Isključivi Gospodarski Pojas (IGP) daje sva suverena prava državi koja ga posjeduje, osim prava vlasništva. Ono je ostavljeno kriteriju slobodnog mora, što znači lijepu i plemenitu odluku starog pomorca iz stare pomorske zemlje, da se u svakom, pa i našem IGP-u, može slobodno ploviti. O tome kako je hrvatski narod već proglasio hrvatski IGP plovidbom pod po našem IGP-u, valja sutra posvetiti cijeli tekst.