HRVATSKI KOLONIJALNI MENTALITET

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: Hrvatski Fokus

Dosta davno sam napisao za časopis moga instituta (Arhiv za medicinu rada i toksikologiju) stručni rad koji u njega spada i ne spada: „O potrebi razlikovanja hrvatskoga i engleskog jezika“. Iza ironičnog naslova kriju se činjenice koje su mnogom čitatelju, pa i jezičnom stručnjaku promakle; ne radi se naime o tome da treba izbjegavati samo riječi koje su nam očito došle iz engleskog jezika (printati, boldati, italik i sl.) nego i engleske gramatičke konstrukcije. Diže mi se i ono malo kose što je još imam na glavi kad čujem ili pročitam „zastrašujući“ ili „to je obečavajuće“. Ljudi prevode izravno i doslovno s engleskog, jer ne shvaćaju da je „it is promising“ tvorba koja se zove „present continuous“, pa je treba tako i prevoditi, kao prezent: „To obečava“. Još samo čekam da na taj način počnu prevoditi i perfekt: „I have gone – Ja imam otišao“.

NACIONALNE DRŽAVE POSTALE AMERIČKE KOLONIJE

Zašto se to događa? Očito zbog neznanja oba jezika, i engleskog i hrvatskog, koji se u glavi neznalice stapaju u jedan jezik – jer kad mu ponestane riječi iz hrvatskog (jer za njih ne zna) on ih uzima iz engleskog. Tako se naše dobre stare riječi gube da bi bile zamijenjene engleskim istoznačnicama (šiparica – tinejđerica, događaj – event, odredište – destinacija, sastanak – miting i sl.). No tim odgovorom ne možemo biti sasvim zadovoljni jer iz njega proizlazi drugo, temeljnije pitanje: „Zašto je engleski u nas u tako širokoj upotrebi da već istiskuje hrvatski?“

Riječ je, najjednostavnije rečeno, o kolonijalnom mentalitetu. Mi smo Europljani, izgradivši sankcijama zid prema Rusiji, postali ekonomski posve ovisni o Sjedinjenim Državama, naše su nacionalne države postale američke kolonije u kojima kolonizator, po prirodi stvari, uvodi svoje zakone i običaje. (U tom svjetlu djeluje posve deplasirano nedavna izjava kancelara Schultza da ruska politika vraća imperijalizam u Europu.) Amerikanci ne koloniziraju otvoreno, onako kako su to činili Britanci na Bliskom Istoku i u Indiji, ali ipak.

ZAŠTO JE TO TAKO?

Jedna od tih novih navada je i iskazivanje svega i svačega u nekim novim jedinicama. Kaže se da nešto ima veličinu „nogometnog igrališta“, dužinu „školskog autobusa“, volumen „čaše vode“, masu „automobila“, debljinu „dlake“ ili da duljina puta odgovara „udaljenosti između New Yorka i San Francisca“. Onda dolaze još čudnije jedinice kao „dva sata vožnje autom“ ili „tri sata leta“. Što sve to znači meni nije jasno.

Kao prvo ne znam što znači „veličina nogometnog igrališta“ jer utakmice ne gledam niti sam ikad bio na nogometnom stadionu. Ne znam kakva je to čaša i dokle bi je trebalo napuniti da bi postala „čaša vode“. Ne znam ni kolikom brzinom treba voziti auto da bi se za dva sata stiglo iz mjesta A u mjesto B, posebice zato što se u autu uvijek nalazim kao putnik. Koliko je dug školski autobus? Pojma nemam. Istina, vidio sam ga u živo (dok sam bio u Sjedinjenim Državama) i mnogo puta na filmu, ali ga ne mogu predočiti u njegovoj pravoj dužini. Što pak znači da je nešto „deset puta tanje od vlasi“? Neki ljudi imaju tanje, drugi deblje vlasi. Debljina ljudske dlake varira od 0,005 do 0,5 mm, dakle sto puta! Kakva je to jedinica?

Vratili smo se mnoga stoljeća unazad, u doba kada se mjerilo palcem, laktom i hvatom, danima devina hoda, treptajem oka, naprstkom, velikom i malom žlicom, zrnom žita (gran) i sjemenkom rogača (karat). Kao da ne živimo u Europi u kojoj od Francuske revolucije vrijedi moderni sustav mjera: metar, kilogram, sekunda. Zašto je to tako?

DRUGI SUSTAV MJERA

To je tako zbog Amerike. Tamo vrijedi drugi sustav mjera. Oni mjere na inče, stope, jarde, milje, funte, unce, galone, kvarte i pinte. Takve ćete mjere naći na cesti i u trgovini, no u fizici (i drugim prirodnim znanostima) koristi se „znanstveni“ (scientific) sustav mjera, dakle naš europski. Amerikanci imaju dakle dva sustava mjera, u prvom se nekako snalaze, a u drugom baš nikako. I što sad?

Priča me podsjeća na problem naše kemijske nomenklature i terminologije. U doba Jugoslavije bilo je više pokušaja da se nađe zajednički kemijski jezik za Hrvate i Srbe, no kako je to bilo nemoguće bez odbacivanja jedne varijante (kisik – kiseonik, vodik – vodonik, dušik – azot, kemijski spoj – hemijsko jedinjenje) nađeno je salamunsko rješenje u latinskim riječima, pa je kisik (kiseonik) postao oksigen, dušik (azot) nitrogen i tako dalje.

I tako dalje, i tako dalje. I dokle ćemo dalje? Sve mi se čini da ćemo napustiti metrički sustav jedinica koji je u nas odavno zaživio. Malo čudno. Još je čudnije jer nas zakon obavezuje da ga upotrebljavamo. No tko mari za zakon gdje caruje neznanje. A neznanja će biti to više što ćemo više govoriti o „nogometnim igralištima“ umjesto o kvadratnim metrima, arima, hektrima i kvadratnim kilometrima. Jer znanje se stječe učenjem, a produbljuje upotrebom.