HOĆE LI BITI RATA?
Tekst: Zdravko Mršić
Foto: U.S. Navy
U današnjem poslijekolonijalnom svijetu mnogo je područnih političkih prijepora, koji bi mogli izazvati u najmanju ruku područne ratove. Današnjem svijetu prethodilo je razdoblje kolonijalizma, koji je u poraću Drugoga svjetskog rata bio zamijenjen neokolonijalizmom, koji je propao poslije globalizacije poslovanja korporacija i naše vrste. U razdoblju zrelog, industrijskog kolonijalizma kolonijalne su sile imale odvojene „nacionalne“ kolonijalne carevine, a mnoge kolonijalne matice su često odvojeno upravljale svojim kolonijalnim posjedima. (Englezi su prije odvojeno upravljali trinaesterim američkim kolonijama. Poslije su, dakako, odvojeno upravljali Kanadom, Indijom, Australijom i Novim Zelandom.) Stoga su tad među životnim prostorima podloženih naroda teško izbijali granični i drugi prijepori, iako su kolonijalne matice često međusobno ratovale u Europi. Plijena je bilo dovoljno za cijelu Europu.
Nasuprot tomu, sad su bar „na papiru“ svi narodi suvereni, a njihove države ili političke zajednice samostalne pa se među njima često javljaju granični prijepori, a povremeno i sukobi oko političkog utjecaja u njihovim zemljopisnim područjima. Neki od takvih prijepora su baština kolonijalizma. Prijepore među susjednim ili obližnjim državama i narodima nastoje izazvati i zapadne obavještajne službe, što velikim zapadnim silama pruža mogućnost posredovanja ili daljinskog upletanja u mjesna ili područna pitanja. Danas postoje mnogi granični, politički ili demografski prijepori: između Kine i Indije, Indije i Pakistana, Venezuele i Gajane, Rusije i Ukrajine, Turske i Grčke, Turske i drugih država u kojima žive Kurdi, Bangladeša i Mianmara, Srbije i Kosova, Srbije i Hrvatske, Izraela i Palestine, SAD i Meksika, Sjeverne Koreje i Južne Koreje, Izraela i Sirije, Saudijske Arabije i Jemena, vlasti u Pekingu i vlasti na Tajvanu, državâ koje okružuju Južno kinesko more te između drugih država ili područja.
Često se navodi, da bi neki mjesni ili područni sukob, ako se razvije u otvoreni, vrući rat mogao prerasti u svjetski rat. To bi se moglo dogoditi, ako se američka vojska izravno uključi u neki područni rat, a SAD su u trajnoj napasti, da se uključe u svaki rat. Međutim, iako SAD moraju biti „svakom loncu poklopac“, u svijetu je previše političkih, graničnih i drugih prijepora među državama, da bi se SAD uključile u svaki od njih te da bi mogle uspjelo ratovati na svim stranama svijeta.
Otkud izviru američka ratobornost i američko poticanje na rat? Tomu su dva izvora. Prvi, SAD su najjača kapitalistička sila, a rat je trajni nagon kapitala, koji ipak bira vrijeme za rat. Usto, ratovanje je temeljna značajka kapitalizma kao načina uređenja čovjekovih životnih zajednica. Drugi, američkom politikom već četvrt stoljeća upravljaju neokonzervativci, koji zagovaraju ili su zagovarali rat protiv svih država koje su nepoćudne ili koje su bile nepoćudne nositeljima kapitala: Kine, Rusije, Bjelorusije, Irana, Sjeverne Koreje, Iraka, Afganistana, Somalije, Jemena, Sirije, Gadafijeve Libije, Mubarakova Egipta, Janukovičeve Ukrajine i drugih država. Neokonzervativci sad izvoze „izgradnju države“ kako oni nazivaju promjenu političkog sustava nepoćudnih država. Neokonzervativce često nazovem trockistima, jer su trockisti nastojali iz Sovjetskog Saveza izvoziti boljševičku revoluciju. Trockiste je u njihovu naumu za života sprječavao Vladimir Lenjin, a Josif Staljin ih je uklonio s vlasti i udaljio iz SSSR-a.
(Jedan me je znanac pitao, zašto sam neokonzervativce u nedavnom razgovoru s Hrvatskim kulturnim vijećem nazvao trockistima. Evo zašto. Poslije protjerivanja iz Sovjetskog Saveza mnogi trockisti su došli u SAD. Jedna takva skupina se u SAD okupila oko časopisa Commentary. Od 21 utemeljitelja neokonzervativaca 19 su bili Židovi doseljeni iz Sovjetskog Saveza. Oni su prvo utemeljili Socijalističku stranku SAD pa Socijaldemokratsku stranku SAD. Kad se pod predsjednikom Carterom potvrdila takozvana Nova ljevica pripadnici neokonzervativnog pokreta su se s krajnje ljevice premjestili na krajnju desnicu, odakle više ne djeluju na dobrobit „radničke klase“, nego za probitke nositelja kapitala. Kapital neokonzervativcima omogućuje izvoz njihovih zamisli. Među neokonzervativcima najpoznatiju su bili ili jesu Cheney, Rumsfeld, Wolfowitz, Perle, Bolton, Nuland, Kagan, Sullivan, Blinken i Haley.)
Globalizacija poslovanja korporacija brzo je dovela do izravnog gospodarskog, ali i političkog, sigurnosnog i ljudskog povezivanja država i njihovih naroda. Države više nisu jedna po jedna ili kao „odvojene kapi“ navezane samo na hegemona iščezavajućega jednostožernog svijeta, nego se njihovi narodi izravno međusobno povezuju u živu i djelatnu svjetsku mrežu. Novu, izravnu međusobnu gospodarsku, političku i sigurnosnu povezanost naroda svijeta bez posredovanja hegemona više se ne može ni nijekati ni zatrti, iako političari i politolozi dosadašnjeg hegemona i njegovih trabanata, suputnika ili sputnika postupaju kao da u postupku globalizacije svijet nije doživio geopolitički prevrat. Novi svijet u rastu često nazivaju Globalnim jugom. Jedinačne države novog svijeta uživaju zaštitu BRICS-a kao slobodne udruge dragovoljnih članica.
Zemlje i narodi novog svijeta, koji se prostorno širi žele mir, a ne rat. Oni su istinski privrženi miroljubljivosti i još više potreboljubljivosti, jer imaju goleme potrebe, koje trebaju zadovoljiti radom, znanjem, uporabom nove tehnologije i suradnjom s ostalim zemljama i narodima. Potrebe imaju i ljudi i njihove životne zajednice. Nasuprot novom svijetu, stari kapitalistički Zapad je odan ispunjavanju svojih prohtjeva, od kojih je jedan bjesomučno nakupljanje privatnog kapitala. (Tvari kao što je kamen nemaju potrebe pa su neovisne. One su mrtve. Međutim, sve živo ima potrebe, koje zadovoljava tvarima ili organizmima iz okoline pa je ovisno.) Nositelji privatnog kapitala se trebaju vratiti u vrstu Homo sapiens, odreći se prohtjeva i posvetiti se zadovoljenju životnih potreba.
Dvojim da će doći do pravog, velikog rata, iako nas dolaskom rata plaše kapitalistički političari, politolozi, mediji i generali. Kapitalisti su dosad stalno priželjkivali rat. Obični ljudi su i kod nas uzrujani i prestrašeni. Nositelji kapitala bi htjeli, da dođe do rata, ali se čini, da su nebrojeni djelatni političari, politolozi, medijski zavodi i generali izgubili pouzdanje u podizanje rata i u pobjedu privatnog kapitala u ratu. Neodlučni su, a u njihovim prijetnjama više nema žestine. Imaju dvije žive pouke: slom domaćina u Ratu za Ukrajinu i dosadašnji neuspjeh Izraela u višemjesečnom traljavomu slamanju Hamasa. Novi svijet ima golemu političku, gospodarsku i vojnu snagu u odnosu na Zapad. „Novi svijet je Golijat, a Zapad je David bez praćke.“ (Zapad nema dovoljno praćki ili oružja i streljiva ni za Ukrajince.)
Izlišnost ili ispraznost najave dolaska rata pokazuju, primjerice, švedski političari i generali: Švedska nije ratovala 200 godina, a oni znaju sve o ratu. Gotovo svi američki djelatni i umirovljeni generali su proizvod politike, a ne ratnog iskustva i zapovijedanja postrojbama. (SAD su u Drugom svjetskom ratu imale vojsku od 4.5 milijuna ljudi i samo 7 generala s „četiri zvjezdice“ od kojih 5 s „pet zvjezdica“. Danas SAD imaju 1.4 milijuna vojnika i 44 generala s „četiri zvjezdice“.) Atlantski savez nije više vojni savez, nego politička ustanova za stegu ili discipliniranje europskih naroda. Koliko je NATO mogao vojno pomoći Ukrajini, koja propada kao država i zemlja?
Graničnih prijepori među državama se teško i sporo rješavaju. Po meni, razlog tomu je zastarjelo shvaćanje prostora među političarima i politolozima te u medijima. Prije se smatralo, da je fizički prostor apsolutan ili odriješen. Tako je nasuprot drugim fizičarima sprva smatrao i Isaac Newton (1643.-1727.). Međutim, Newton je kasnije dopustio postojanje odnošajnih ili relativnih prostora pa se javila mogućnost određivanja drugih vrsta prostora. Sad se govori o „javnom prostoru“, „političkom prostoru“, „gospodarskom prostoru“ ili o životnom prostoru. (Od drevnih grčkih vremena apsolutni prostor i vidljivi svijet bili su povezani geometrijom.) Sveza između jedinačnih zemljopisnih prostora i pripadnih životnih zajednica uspostavlja se djelovanjem životnih zajednica.
Prije su znanstvenici smatrali, da bogomdani zemljopisni prostor određuje narav životnih zajednica i posljedično narav pojedinačnih ljudi. Smatralo se, da je čovjek proizvod zemljopisnog prostora, koji uključuje tlo, vode, bilje, životinje, mineralno blago i druge izvore života. Zanemarivalo se djelovanje ljudi ili životnih zajednica. Međutim, poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke i uspostave dobrih odnosa Njemačke i Rusije njemačka geografija, koja je dugo bila vodeća geografija svijeta, napravila je novi prodor. Od „znanosti o područjima“ prešla je na „odnošajnu gospodarsku geografiju“ (Relational Wirtschaftsgeografie), koja uključuje novo shvaćanje prostora, novi predmet istraživanja, novu ulogu javnog djelovanja, značenje proučavanja prostora i svrhe istraživanja.
Nijemce je na novi pristup prostoru navela činjenica, da su oni usprkos najskučenijem prostoru, koji su zaposjedali minulih stoljeća, napravili pravo gospodarsko čudo još dok je Njemačka bila podijeljena. Iskustvo je poučilo Nijemce, da je prostor to što od njega naprave ljudi, a ne spremnik koji određuje sudbinu ljudi. Umjesto njegovanja „nagona za Istokom“ Nijemci su se unijeli u se i počeli stvarati novi njemački životni prostor. Sad je za Nijemce prostor samo perspektiva, leća ili prizma za gospodarsko djelovanje, koje uključuje i uzajamno djelovanje privatnih korporacija i javnih ustanova.
Očito je, da političari država koje imaju granične prijepore moraju osvježiti svoje znanje geografije. Oni se pribojavanju rješavanja graničnih prijepora, jer računaju da bi time mogli iznevjeriti državne probitke. Međutim, postojanje prijepora itekako ugrožava nacionalnu zaštitu i koči razvitak gospodarstva. Očito je, da bi bilo prijeko potrebno, da se granični prijepori riješe dogovorno i uz popuštanje, kako bi se države i njihovi narodi mogli slobodno razvijati te kako bi od svojeg zatečenog ili dogovorenog prostora napravili primjeren životni prostor, koji ne mogu napraviti dok ne riješe prijepore. Granični prijepori su nevolja uglavnom zemalja u razvitku, koje se ionako brzo razvijaju otkad su njihovi političari postali svjesni svoje političke snage i svojeg prirodnog blaga. Rast i razvitak mogu nadoknaditi neznatno smanjenje državnog zemljopisnog prostora, ako su svrhe politike zaštita i blagostanje naroda.
Iako kapitalisti priželjkuju da se iz sadašnjih sukoba u Ukrajini i na Bliskom Istoku izrodi pravi svjetski rat, pitanje je bili oni taj novi rat dobili. [Kineski general i političar Sun Cu (544.-496.) napisao je u knjizi Vještina ratovanja, da je „svaka bitka dobivena ili izgubljena i prije nego što se zapodjene“. Sun Cu je savjetovao tima koji su smatrali da će pobijediti, da ostvare svoje nakane bez rata. Tima koji su smatrali da će bitku izgubiti savjetovao je, da se na svaki način klone ratovanja.] Svi sadašnji prijepori u svijetu se daju riješiti bez rata, ali takav pristup ne odgovara kapitalu, jer se u miru privatni kapital slabije nakuplja, nego u ratu. U miru se kapital nakuplja na širokom zemljopisnom prostoru, što pokazuju sadašnji rast i razvitak Globalnog juga, a kapitalistima je stalo ne samo do nakupljanja privatnog kapitala, nego i do njegova usredotočenja (u SAD).
Sadašnji „posebni vojni zahvati“ u Ukrajini i Gazi ne idu od ruke, tima koji su ih upriličili ili poduzeli. Rat za Ukrajinu već ima pobjednika, iako će se borbe voditi još neko vrijeme. Međutim, začetnici rata smatraju, da bi proširenjem rata bolje u njemu prošli. Za rat su potrebne dvije ratne strane, ali zemlje Globalnog juga uistinu ne žele rat. Umjesto da pođu u rat one će napraviti prazninu oko Izraela. U pristupu Globalnog juga prepoznaje se „pasivni otpor“. Protiv Izraela ratuju privatne vojske (Hamas, Hezbollah, Houthi), ali nijedna država. Izrael ima dovoljnu vojnu silu da razori Gazu, ali je pitanje, hoće li mu za to ostati dovoljno političke volje. Ako se oba sadašnja rata prošire i ako slučajno oba dobije kapital, to će jamačno biti posljednji rat kapitala, jer će Globalni jug – po savjetu Sun Cua – ubrzo ostvariti svoje nakane bez rata.
Žalosno za vrstu Homo sapiens, pred kojom stoje uistinu teške, odgovorne i presudne životne zadaće je to, da ona vrijeme, ljudsku snagu i materijalne izvore trati na pitanja rata. Kapital je potkopao i poremetio našu vrstu. Sad je prava ljudska odgovornost Globalnog juga, da u ime naše vrste „do nogu potuče“ privatni kapital, opaki kapitalizam i prohtjevne kapitaliste, koji trajno nose opasnost. Vrsta Homo sapiens treba i želi imati životni mir.
