ETNIČKI ČISTAČI I POVIJESNI PONAVLJAČI

Objavljeno 26/03/2025

Foto: Craiyon

Urušavanje nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu koje je ubilo šesnaest ljudi bilo je samo povod višemjesečnima prosvjedima studenata i građana u Srbiji koji je vrhunac dosegnuo na masovnom skupu u Beogradu 15. ožujka 2025. Pravi su uzroci bunta nezadovoljstvo političkim i društvenim stanjem koje presudno određuju autoritarni politički režim i surovi “kineski model” gospodarskoga rasta što su ih uspostavili Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS). U gotovo oglednu primjeru autoritarnoga političkoga režima, oporba nije zabranjena, ali su joj stvarni prostor i dometi djelovanja ograničeni. Unatoč naoko slobodnim izborima, vladajuća stranka ne dopušta oporbi da se domogne najvažnijih političkih institucija kakve su predsjednik države i parlament, ali i skupštine i gradonačelnici Beograda i Novoga Sada. Kada režim zatvori instititucionalne putove do vlasti, politička borba premješta se izvan političkih institucija – “na ulicu”. Upravo se to događa, i to ne prvi put poslije 1990, u Srbiji.

Masovni prosvjedi i obojena revolucija u Srbiji

Umjesto da se suoči s činjenicom da pred sobom ima autohton masovni politički pokret otpora, srpska vlast proglasila ga je uvezenom “obojenom revolucijom”. Pobunjene studente i druge građane navodno su nahuškali, instruirali, platili i izmanipulirali strani centri političke moći – od Washingtona i Bruxellesa do Zagreba i Prištine – koji preko svojih agenata u oporbenima političkim strankama, udrugama civilnoga društva, tajkunskim medijima te među srpskim izdajnicima svake vrste žele srušiti slobodarsku, suverenu, neovisnu i uspješnu Vučićevu Srbiju. U dosad neviđenoj “televizijskoj diktaturi” – stupove koje čine privatne televizijske kuće Pink, Happy i Informer – razvijen je besprimjeran oblik gebelsovske političke propagande u kojoj sadašnjost i prošlost tumače osuđeni haški ratni zločinci (Šešelj, Šljivančanin i dr.) i vođe zločinačkih paravojnih skupina u ratovima devedesetih godina u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu (Bokan i dr.), umirovljeni oficiri jugoslavenskih tajnih službi KOS-a i SDS-a, bivši Miloševićevi veleposlanici i suradnici, vlasnici i urednici tabloida i anonimni “analitičari”, zvijezde turbo-folka (Karleuša i dr.) i propali redatelji jugoslavenskoga političkog teatra (Ristić i dr.) – ukratko, politički i kriminalni polusvijet u koji su se uklopili i najviši dužnosnici države. Zanemari li se Vučić kao mastermind toga političko-medijskoga režima, prvi je njegov obraz predsjednica Narodne skupštine i bivša premijerka Ana Brnabić.

Brnabić je u svakodnevnome političkom ratu sa svima: zastupnicima skupštine kojoj predsjedava, vođama oporbe, novinarima “tajkunskih medija”, rektorima sveučilišta i dekanima fakulteta, pobunjenim studentima i učenicima, njihovim učiteljima, nastavnicima, profesorima i roditeljima, aktivistima civilnoga društva, briselskim političarima, “kolektivnim Zapadom”, “Šiptarima”, “ustašama” i dr. Na dan velikoga skupa u Beogradu otvorila je frontu i s Toninom Piculom, izaslanikom Europskoga parlamenta za Srbiju i trenutačno najpoznatijim “ustašom” u njoj, i Gordanom Jandrokovićem, predsjednikom Hrvatskoga sabora. Na njihove benigne primjedbe o događajima u Srbiji, Brnabić im je poručila da “duboko udahnu” i – zavežu. Da zavežu zato što nitko iz Hrvatske, države koja je provela “najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskog rata” prognavši 250.000 Srba nakon “Oluje” 1995, nema pravo bilo što prigovoriti Srbiji.

Neuka i zlonamjerna Ana Brnabić ne bi zasluživala odgovor da njezina tvrdnja kako je Hrvatska počinila “najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskog rata” nije postala općim mjestom revizionističke interpretacije povijesti u širokima političkim, medijskim i pseudoznanstvenim krugovima u Srbiji. Pa da ponovimo lekcije.

Srpska politička misao i rješenje manjinskih pitanja

Neusporedivo najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskog rata počinjeno je nad pripadnicima njemačke manjine kada je iz više zemalja Istočne i Srednje Europe protjerano od deset do četrneast milijuna ljudi. Samo je iz Čehoslovačke prognano više od tri milijuna sudetskih i karpatskih Nijemaca. Iz Jugoslavija je protjerano oko pola milijuna Nijemaca, i to najviše iz Srbije. Najveći misaoni i praktični doprinos razvoju te nasilne metode rješavanja etničkih sukoba u bivšima jugoslavenskim državama dali su upravo Srbi.

Etničko čišćenje na prostoru Kraljevine Jugoslavije misaono je uobličio srpski povjesničar, političar i akademik Vasa Čubrilović. Zarana se proslavio kao pripadnik urotničke skupine koja je ubila austrougarskoga prijestolonasljednika i njegovu ženu te opalila startni hitac za početak Prvoga svjetskog rata. “Izjutra 28. juna 1914. osvanuo je lep letnji dan, kako samo zna biti lep u Sarajevu u početku leta. Pošto sam doručkovao, metnuo sam bombu za pojas, pištolj u džep i izišao na polje – uputio sam se na mesto gde sam na obali Miljacke trebao da čekam Ferdinanda”.[1] Probudiš se, doručkuješ, zadjeneš bombu za pojas, gurneš pištolj u džep i mirno se uputiš na mjesto za ubojstvo – eto puta u junačku povijest nacije. Čubrilović nikad nije dostigao slavu pravoga ubojice Gavrila Principa – u srpskoj nacionalnoj tradiciji i mitologiji njihovi su urotnici, atentatori i teroristi iskonski narodni junaci – ali ni on nije loše prošao. Prema Čubriloviću i Principu nazvane su i ulice u Beogradu, baš kao prema kralju Aleksandru Karađorđeviću, Iliji Garašaninu, Nikoli Pašiću i drugim srpskim junacima.

U “zasjedu za ubojstvo” Čubrilović ponovno staje u Srpskome kulturnom klubu 1937. kada drži predavanje o neuspjehu Kraljevine Jugoslavije da razbije vražji “albanski trokut” Kosovo-jugoistočna Srbija-Makedonija. Statistika je pokazala da se plodnosti Albanki ne može doskočiti koloniziranjem pa treba posegnuti za drugim mjerama dok ne bude kasno – Albance treba protjerati iz zemlje. Problem je bio i mađarski trokut Senta-Kula-Bačka Topola iz kojega bi Mađare trebalo transferirati na jug zemlje gdje su živjeli prognani Albanci (u: Čović 1991: 106-124). Ubrzo je izbio rat te je Čubrilovićev projekt privremeno arhiviran. Više je uspjeha imao kada je svoj program rješenja manjinskih pitanja ponudio novoj, komunističkoj vlasti.

U studenome 1944. Čubrilović dostavlja komunističkoj vlasti elaborat, rasistički dokument par excellence koji je vlast skrivala “k’o zmija noge”, o sveobuhvatnom rješenju manjinskoga pitanja u novoj Jugoslaviji koje je obuhvaćalo Nijemce, Mađare, Talijane, Rumunje i ostale neslavenske manjine. Sve su manjine, tvrdi, bile protiv jugoslavenske države još od 1918. Njihovi pripadnici uspjeli su se “infiltrirati” u Jugoslaviju stvarajući svoja “etnička ostrva” u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji kao “našim najbogatijim pokrajinama”. Jugoslaveni su bili vrlo “širokogrudni i trpeljivi” prema njima, a oni su odgovarali separatističkim težnjama iskoristivši Drugi svjetski rat da se odcijepe. Nijemci, Mađari i Arnauti (Albanci) činili su “glavni kadar petokolonaške vojske”, pri čemu su najgori bili folksdojčeri, “beštije u ljudskom obliku”, pa smo sada “svi složni u jednom, da sa folksdojčerima u Jugoslaviji treba jednom zauvek prečistiti račune” (Čubrilović 2007: 381). Tri glavne manjinske skupine, Nijemci, Mađari i Albanci

“sami su se odrekli svojih građanskih prava istupajući otvoreno neprijateljski prema državi u kojoj žive. Zato su izgubili pravo da se i dalje zovu naši građani. Njih treba ukloniti iz naše države, jer su to i zaslužili. Demokratska federativna Jugoslavija može imati mira i osigurati siguran razvitak samo onda ako bude etnički čista, i ako rešenjem manjinskog pitanja jednom za uvek ukloni uzroke trvenjima između sebe i susednih država” (382-383).

“Posao” s malobrojnom njemačkom manjinom u Sloveniji mogu obaviti sami Slovenci “bez većih komplikacija”, što je i učinjeno (Ferenc 2020). Njemačka i mađarska manjina u Hrvatskoj “rasuta su ostrvca u etničkom moru jugoslovenskih naroda, i daće se proterati ili pretopiti bez velikog otpora”. Veliki problem ne bi trebalo biti ni protjerivanje Talijana koji su se naselili u Istru poslije 1. prosinca 1919. Glavni su problem “manjinski blokovi na važnim geo-političkim položajima” u Srbiji, koje su činili Nijemci i Mađari u Vojvodini te Albanci u “staroj Srbiji”, na Kosovu i Metohiji i u Makedoniji. Kako Srbija ne može sama izaći na kraj s razbijanjem tih blokova, u pomoć joj mora priteći savezna vlada: “… Mi moramo po svaku cenu etnički osvojiti Bačku, Kosovo i Metohiju, izbacujući tom prilikom koju stotinu hiljada” pripadnika manjina: treba “ukloniti” iz Bačke 200.000 Mađara i Nijemaca te naseliti ondje “naš svet” kako bi Vojvodina “jednom zauvek postala naša”, te “iz temelja izmeniti” etnički sastav Kosova i Metohije” (386). Sve u svemu, riječ je o “iseljavanju koga milona nacionalnih manjina iz naše države” (389). Sitnica! No ni to nije optimalno rješenje:

“Načelno, čovek ne bi imao ništa protiv toga, kada bismo mi mogli sve manjine da uklonimo iz svoje zemlje. Zato treba na tome raditi. Ali ono što navodimo za Vojvodinu, Sloveniju, staru Srbiju i Makedoniju, to je minimum što se mora postići da osiguramo sebi budućnost pored tih zemalja” (387).

U tom poslu najvažnija je vojna sila. Jugoslavenska vojska mora još dok traje rat “planski i nemilosrdno da očisti od nacionalnih manjina sve krajeve, koje želimo da naselimo svojim nacionalnim elementom” (387). Jugoslavenska vlast u pomoć treba pozvati “bratski Sovjetski Savez” koji ima bogato iskustvo u raseljavanju svojih manjina i iskoristiti Crvenu armiju koja je u studenome 1944. bila na tlu Jugoslavije. Osim vojne sile, treba posegnuti i za drugim metodama progona: (a) oduzimanjem svih prava pripadnicima manjina; (b) njihovim masovnim izvođenjem pred ratne sudove; (c) otvaranjem “koncentracionih logora” za inkriminirane pripadnike manjina i njihove obitelji iz kojih ih treba deportirati izvan Jugoslavije; (d) konfiskacijom i drugim oblicima oduzimanja imovine. Potonja mjera uključuje agrarnu reformu kojom bi se oduzeli zemlja i imovina pripadnicima nacionalnih manjina te izvršila kolonizacija kojom bi se na tu zemlju naselili pripadnici jugoslavenskih naroda, pri čemu bi prednost u dodjeli zemlje imali partizani i pripadnici Narodnooslobodilačkoga pokreta (388). U progonu manjina “na terenu” važnu bi ulogu imali narodnosolobodilački odbori, tijela nove vlasti, koji “imaju organizaciju za proterivanje manjina” (390).

Čubrilović predlaže da se, kao u Kraljevini Jugoslaviji, osnuje posebno ministarstvo za agrarnu reformu. Vlast je shvatila poruku i imenovala ga na čelo ministarstva poljoprivrede, a potom i šumarstva (1945-1950). Tako je riješena zagonetka o tome kako se jedan sveučilišni profesor povijesti našao na čelu poljoprivrednoga resora u prvoj vladi komunističke Jugoslavije kojom je predsjedao Tito. Čubrilović nije bio osamljen u gledanjima na rješenje manjinskoga pitanja.

“Ideja o iseljavanju manjina iz Vojvodine nije kolala samo u četničkim krugovima nego je – prema svjedočenju Milovana Đilasa – više puta razmatrana i u Politbirou Komunističke partije Jugoslavije” (Suppan 2014: 1455). Tito je osobno naredio progon Nijemaca iz Vršca (Werschetz) kada je na povratku iz Moskve preko Bukurešta 25. listopada 1944. posjetio taj grad u kojemu su Nijemci činili 40,5 posto stanovnika i snažno ga obilježili svojom kulturom (1455). Tito je smatrao Nijemce i Mađare “ovdje naseljenime tuđinskim elementom”. Najustrajniji zagovornik etničkoga čišćenja bio je ministar za agrarnu reformu i kolonizaciju, navodni utemeljitelj “ruralne sociologije” u Jugoslaviji, Sreten Vukosavljević koji je progonom manjina htio podmiriti glad partizana i njihovih obitelji za zemljom te osnažiti njihovu odanost novoj vlasti (Suppan 2014: 1455). Nikola Petrović, član vojvođanskoga Pokrajinskog komiteta KPJ, zahtijevao je “energične mere da bi se obezbedila budućnost i slovenski i jugoslovenski karakter Banata, Bačke i Baranje” (u: Foro 2020: 75).

Praksa etničkoga čišćenja u Srbiji i Jugoslaviji

Najveće etničko čišćenje poslije Drugoga svjetskog rata na tlu bivše Jugoslavije provedeno je u Vojvodini, odnosno Srbiji.

Tablica govori više od tisuće riječi. “Prvi put u povijesti Vojvodine od kraja osmanske vladavine potkraj 17. stoljeća Srbi su činili relativnu većinu stanovništva ne samo na selu nego i u gradovima, a prvi put od nove kolonizacije u 18. stoljeću slavensko stanovništvo činilo je apsolutnu većinu u odnosu prema neslavenima. Pod pritiskom rata, tako su za nekoliko godina postignuti bitni srpski nacionalni ciljevi” (Suppan 2014: 1474; v. i Portmann 2009).

Etnički progon bio je praćen konfiskacijom imovine. U Vojvodini je konfiscirano 68.035 posjeda i 389.256 hektara njemačke zemlje. Na otetu zemlju naseljeno je od rujna 1945. do srpnja 1947. čak 225.696 kolonista među kojima je bilo 162.447 Srba, 40.176 Crnogoraca, 12.000 Makedonaca, 7.134 Hrvata i 2.091 Slovenac (Suppan 2014: 1529). “Od jeseni 1944. do kraja 1946. oko 230.000 južnoslavenskih (većinom srpskih) vojnika sa svojim obiteljima zamijenilo je 350.000 jugoslavenskih Nijemaca koji su pobjegli u pravo vrijeme ili su bili zatvoreni u jedan od koncentracijskih logora u Vojvodini” (Portmann 2016: 456). Dok su se kolonisti naseljavali na njihovu zemlju i useljavali se u njihove kuće, oko 170.000 jugoslavenskih Nijemaca, većinom žena, djece i staraca, bilo je internirano u koncentracijske logore i logore za prisilni rad gdje je od bolesti, gladi, iscrpljenosti i zlostavljana umrlo oko 50.000 civila, a ostali su deportirani u Austriju i Njemačku.

Srpska etnička čišćenja poslije Jugoslavije

Srbi su mogli biti zadovoljni rezultatima etničkoga čišćenja u Vojvodini. No čini se da ni do 1990. Vojvodina nije bila dostatno srbizirana pa je tijekom ratova devedesetih godina iz te pokrajine u kojoj nije bilo rata, ali je bilo režimski sponzorirana političkog terora, izbjeglo i prognano oko 50.000 Hrvata i 40.000 Mađara (Portmann 2016: 417). Udio Hrvata u stanovništvu Vojvodine za osamdeset godina srozao se s 8,2 posto (1931) na 2,4 posto (2011) i nastavlja se smanjivati pa se može pretkazati da je hrvatska manjina u Vojvodini na putu potpunoga nestanka. Tim je sramotnije političko cirkusiranje Tomislava Žigmanova, njezina formalnoga predstavnika u Vučićevoj vladi, rezultata trulih zakulisnih kompromisa hrvatske i srpske vlade iz doba koalicije Plenkovićeva HDZ-a i Pupovčeva SDSS-a.

U ratu u BiH Srbi su proveli etničko čišćenje nekoliko stotina tisuća Bošnjaka i Hrvata iz Bosanske krajine, Posavine, Podrinja, istočne Hercegovine i drugih krajeva. Iz Banje Luke, glavnoga grada Republike Srpske, prema popisima stanovništva 1991. i 2013, “nestalo” je 23.924 Hrvata i 20.877 Bošnjaka. Gotovo su potpuno uništene razmjerno brojne predratne hrvatske zajednice u Derventi, Prijedoru, Bosanskom Brodu i drugim mjestima Republike Srpske.

Naposljetku, apsolutno najveće pojedinačno etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata planirao je i počeo provoditi politički režim Slobodana Miloševića progonom više od 800.000 Albanaca s Kosova nakon višegodišnje represije i torture u ondašnjoj južnoj srpskoj pokrajini. Masovne prognaničke valove koji su se kretali prema Albaniji i Makedoniji, a mnogi su ljudi i dospjeli u njih, prekinuo je vojni napad NATO-a na Srbiju, odnosno SR Jugoslaviju 1999. Srpski povijesni revizionisti prikazuju bombardiranje Srbije kao ničim izazvan zločin, nešto što se na nju sručilo iz vedra neba, a ne kao vojnu reakciju na masovan zločin u tijeku.

Zaključak

Slavni njemački povjesničar Reinhart Kosseleck odavno je ustvrdio da zajednička povijest ne podrazumijeva zajedničko sjećanje na nju. I doista, to su pokazali i najnoviji događaji u Srbiji. Dok se, općenito govoreći, Hrvatima diže kosa na glavi na spomen Garašanina, Pašića, Karađorđevića, Karadžića, Srbima su oni velike ličnosti nacionalne političke i kulturne povijesti pa su po njima imenovani elitni prostori glavnoga grada. Tim su se elitnim prostorima slijevale rijeke prosvjednika u Beogradu 15. ožujka.

Ondje gdje Srbi vide “najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata”, prostorno i vremenski izmješten događaj, nadkontekstualan zločin “genocidnih Hrvata”, Hrvati vide zbjeg Srba što ga je djelomice inicirala izbezumljena vlast propale Republike Srpske Krajine, a djelomice je bio plod stihijskoga bijega naroda zbog straha od osvete i odmazde. I da su htjele, Hrvatska vojska i policija nisu imale koga “čistiti” jer su ušle u gotovo potpuno prazna krajiška sela i gradove. Ne samo da je činjenično dokazivo kako u Hrvatskoj 1995. nije počinjeno “najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskog rata”, nego to nije bilo ni etničko čišćenje u pravom značenju toga pojma.

Nije malo stranih znanstvenika koji pišu o tome da Srbi u ratu devedesetih godina nisu počinili samo masovna etnička čišćenja Hrvata u okupiranim dijelovima zemlje, nego i genocid. Ugledni američki istraživač genocida Norman M. Naimark tvrdi da su “zauzimanje Vukovara i okupacija istočne Slavonije uveli element genocida u kampanje etničkoga čišćenja” (2017: 125). Smaknuće više od dvije stotine zatočenika na Ovčari opisuje ovako: “Bilo je to prvi, premda zasigurno ne i posljednji put u ratu da je etničko čišćenje bilo praćeno onime što se može smatrati djelima genocida” (126). Kanadski istraživač genocida Adam Jones (2006) naziva smaknuće na Ovčari “genocidnim pokoljem”. Beverly Allen (1996) piše o masovnim silovanjima žena u BiH i Hrvatskoj kao o “skrivenom genocidu”. Sarah J. Mehrag (2001) piše o identicidu, uništavanju kulturnih dobara u Dubrovniku i drugdje, kao “preteči genocida”. Mogu se nizati strani autori koji u zločinima Srba nad Hrvatima u Hrvatskoj devedesetih godina vide i genocid, a ne samo etničko čišćenje s okupiranih područja tijekom rata. No, kao ni međunarodnopravno potvrđen genocid u Srebrenici, to se ne dotiče vučićevaca i Vučićeve Srbije. Oni guslaju svoje pjesme desetljećima ne mareći za druge.

Kada jednom padne Vučićev režim, a jednom mora pasti, neća valjda Ana Brnabić morati tražiti egzil na Krku, u naslijeđenoj obiteljskoj kući hrvatskih Brnabića, kojih se zdušno odriče ne bi li izgledala većom Srpkinjom od posve “čistih” Srba. No trajna joj sumnja stalno lebdi nad glavom. Jovana Jeremić, opskurna voditeljica na Pinku, nedavno se izlanula u razgovoru s Vučićem o neredima tijekom rasprave i glasovanja o državnom proračunu za 2025. kako “smo se bojali da će Ana izdati”. Neće Ana, uzvratio je Vučić, ona je prava lavica, govorio je on to otpočetka kada su gotovo svi sumnjali u nju. Svaka čast, lavice!