DR. MARJANAC: PRIRODA NAM MOŽE PRIREDITI KRAJ SVIJETA

Objavljeno 27/05/2024

Što je zajedničko potresima, svemirskim raketama, dinosaurima, vulkanima, podmornicama, asteroidima i špiljama? Umirovljeni profesor Tihomir Marjanac. “Radije napiši da sam u penziji” rekao mi je najaktivniji hrvatski popularizator znanosti. I doista, ne bi bilo ispravno kazati da miruje jer, iako se službeno vodi da je od 2018. u mirovini, doslovce gotovo svakodnevno istražuje, priprema predavanja, predaje u raznim dijelovima Hrvatske, gostuje u emisijama, piše članke, zavlači se u špilje, penje po brdima i planinama u potrazi za odgovorima na pitanja.

A zanima ga puno toga, ne bi mu bilo dosta ni, kako kaže, da dan traje 96 sati da stigne pokriti barem malo dio svojih interesa. I doista, morali biste se jako potruditi da pronađete znanstvenu temu o kojoj ne bi mogao govoriti satima. Po mogućnosti uz pivo. Ali toplo. Hladno ne pije, a ako se konobar ipak zabuni i donese mu ono iz frižidera, pričekat će dok se ugrije prije nego otpije prvi gutljaj.

Nemoguće bi, te vjerojatno i suhoparno bilo nabrajati sva postignuća iz njegove karijere, ali evo nekoliko osnovnih biografskih podataka. Rođeni Zagrepčanin završio je studij geologije na PMF-u gdje je i doktorirao, a potom je dvije i pol godine proveo na postdoktorskom usavršavanju u Norveškoj. Od 1982. do 2018. bio je zaposlen kao profesor na PMF-u gdje je predavao više od 15 kolegija, a mnoge od njih je osmislio i pokrenuo.

Bavi se sedimentologijom, istražuje paleoseizmičke događaje, udare asteroida, procese okršavanja i paleoklimu tijekom posljednja dva milijuna godina, a posebno oledbu Dinarida. Bio je organizator geoloških i astronomskih radionica za školsku djecu koje su se izvodile u sklopu Škole u prirodi, suorganizator je Festivala znanosti u Zagrebu, suosnivač udruge za promociju i zaštitu geološke baštine ProGEO-Hrvatska…

Jedna od prvih ljubavi vam je bila speleologija, a u prvu špilju zavukli ste se kad su vam bile tek tri i pol godine. Kako je do toga došlo?

Moji roditelji su se upoznali kao speleolozi, istraživali su špilje, a za dan tadašnje republike 29. studenog 1956. organizirana je ekspedicija u Cerovačke pećine kod Gračaca. Jedan od članova speleološke sekcije Planinarskog društva Željezničar je bio dispečer vlakova na zagrebačkom Glavnom kolodvoru pa nam je pronašao dva prazna vagona i dogovoreno je da ih smijemo koristiti. To su bili stočni vagoni koje su moji roditelji i drugi članovi društva preuredili. U jednog su stavili krevete na kat i peć na drva pa smo tu spavali, a drugi je služio kao skladište opreme, ali i soba za sastanke jer smo u njega stavili drveni stol za pisanje i stolce. Zakačili su nas na neki vlak koji je prolazio kroz Gračac i tamo otkačili i ostavili na sporednom kolosijeku pet dana. Sjećam se da je bila ciča zima, s vagona su visjele ledene sige od dva metra, a od vagona do ulaza u špilju smo se probijali kroz snijeg koji mi je tada dosezao debelo preko glave. Naravno, bilo je to previše za dijete pa su me nosili na ramenima.

Svega toga se sjećate iako su vam bile samo tri godine?

Dosta dobro to pamtim, nosio sam nekakav zimski kaputić, taj prvi dio pećine bio je relativno velik, otvoren prostor, odrasli su bili zauzeti crtanjem nacrta, istraživanjem i koječim, a ja sam okolo “šalabajzao”. Sjećam se kako sam našao nekakvu odlomljenu sigu dugačku tridesetak centimetara pa je okolo navlačio. Najupečatljivije mi je sjećanje na fotografiranje u špilji koje se tada radilo uz pomoć posebne metode koju je razvio jedan speleolog iz grupe. Koristio se prah magnezija pomiješan s aluminijem i svaki put nakon što bi fotoaparat škljocnuo sve bi bljesnulo i potom se zadimilo, pa bi čekali da se dim raziđe prije nego bi opet mogli napraviti novu fotku.

Dosta detaljno to sve opisujete, a kažu da najljepše uspomene iz djetinjstva čuvamo u srcu dok smo živi. Koje uspomene još pamtite iz mladih dana?

Meni su najljepše one iz brda, kad smo planinarili, a posebno su mi u pamćenje urezani Samoborsko gorje i Planinarski dom Oštrc koji su gradili i moji roditelji, a koji je završen taman malo prije nego sam rođen. Tamo sam radio kao student, dočekivao sam planinare, čistio, upisivao goste koji su željeli prespavati, popravljao sam što je trebalo pa sam bio i neka vrsta domara, u biti sam radio sve osim kuhanja i posluživanja jela, dakle sve oko čega je trebalo zaprljati ruke. Kuhar, ja i još jedan član društva došli bismo u petak navečer gore i ostajali do nedjelje navečer, mi smo bili stalna postava koja se brinula o domu gdje sam dugi niz godina provodio skoro svaki vikend. Tamo sam se osjećao kao doma, a i danas kada odem na neko brdo, ja sam drugi čovjek.

Kao dijete ste se zaljubili i u ronjenje?

Kada sam pogledao “Svijet tišine”, prvi film Jacquesa Cousteaua i prvi film o ronjenju snimljen pod vodom, a koji prati njegovu ekipu koja roni uz pomoć primitivnih boca na komprimirani zrak i osvjetljava si put s bakljama baruta, bio sam toliko impresioniran time što sam vidio da nekoliko dana nisam mogao spavati, samo sam se zamišljao kako ronim, to me skroz opsjelo. Nakon toga sam se na moru skoro utopio, pao sam u more s čamca dok smo ljetovali u Puntamiki kod Zadra, pod vodom sam plivao s ribicama, a kad su me izvukli, izbacivali su mi vodu iz pluća, što mi se nimalo nije svidjelo! Međutim, umjesto da mi to zauvijek zgadi more i ronjenje, ja sam već sljedećeg dana tražio da idem natrag gledati ribice. Otac mi je dao svoju masku i počeo me učiti roniti. Ispalo je tako da sam prvo s tri-četiri godine naučio roniti, a tek poslije i plivati. Dugo sam ronio i na dah, a osobni rekord mi je zaron na dubinu od 35 metara bez ikakvih pomagala, a u najboljim danima mogao sam zadržati dah i šest do sedam minuta. Zbog tog filma sam se dugo želio baviti biologijom mora, ali su na kraju prevladali ipak neki drugi interesi kojih sam kao dijete imao itekako mnogo. U biti ne samo kao dijete, ti interesi su počeli u mlađim danima, ali su se održali u meni cijeli život.

Možete li izdvojiti neki?

Kao petogodišnjak, počeo sam razmišljati o avijaciji, letenju i modelarstvu. Prve modele aviona izradio sam već prije osnovne škole, a prvi model rakete u 5. razredu osnovne škole, a tome sam ostao vjeran sve do danas. Imam na stotine toga u kolekciji i ako se ikada u Tehničkom muzeju otvori dio posvećen modelarstvu rado bi donirao svoju kolekciju. U Modelarskom aeroklubu Trešnjevka smo još krajem 1970-ih razvili posebni tip krila letećih modela (takozvanih raketoplana) sa zakrivljenim krajevima koji tada nitko nije koristio, a danas ga imaju svi moderni putnički zrakoplovi. Kao klinci smo se dosjetili nečeg što će tek godinama poslije prihvatiti konstruktori Boeinga, McDonell Douglasa, Airbusa…

Vratimo se još malo na speleologiju. Pročitao sam da ste u špiljama znali spavati i po pet dana, sami. Zašto? Je li to bio neki avanturistički duh, želja za dokazivanjem, nešto treće…?

Iako je pravilo da u istraživanje špilja nikad ne idete sami, ja sam Veternicu na zapadnoj Medvednici istraživao uzduž i poprijeko, i sam i s prijateljima. Provodili bi unutra i po nekoliko dana i to iz jednostavnog razloga jer kada prođete kilometar i pol kroz špilju, a to je takav teren da vam ponekad treba i dva sata za 400 metara, jednostavno vam se ne isplati vraćati van. Postavite unutra malu bazu, nekakav šatorčić, i tamo spavate, kuhate i iz nje istražujete mjesta na koja ljudska noga nije kročila. Ja sam želio geološki istražiti cijelu Veternicu jer je to na neki način bilo ono što je moj otac započeo, ali nikada nije dovršio. Među ostalim, tamo sam pronašao i rebro fosilnog kita starog 12 do 15 milijuna godina. Ta je vrsta nazvana zagrebački kit (Mesocetus agrami), a ima i spomenik postavljen nedaleko od nalazišta u Podsusedu.

Kakav je osjećaj biti sam u špilji danima?

Obično se spominje apsolutni mrak jer tu nema niti jednog fotona svjetlosti. Ali nije to problem, upališ karabitsku svjetiljku koja je jako efikasna, jer gori i po deset sati. Ne možeš pod njom čitati, ali dovoljno je da se možeš snaći. Međutim, zvukovi su svakako zanimljivo iskustvo. Lupanje srca čuje se glasno poput rada parnog stroja, a u stanju ste čuti i zvukove za koje niste ni znali da postoje. Konkretno, nakon nekoliko sati unutra konstantna pozadinska buka vam postane vaša cirkulacija krvi. Doslovno čujete svoju krv kako vam teče kroz žile. Procesi u vlastitom tijelu vam postanu tako glasni da za titranje mišića možete pomisliti da je zvuk eksplozije u daljini. Nakon nekoliko dana mi se dogodilo da sam usred špilje znao čuti glasove ljudi ili zvuk radija. To je u biti bio zvuk potoka koji žubori u daljini, ali tada se već počinju javljati halucinacije.

Je li bilo neugodnih situacija, da ste možda čak i na trenutke pomislili: “To je to, gotov sam”?

Dok sam puzao kroz jedan uski prolaz u Veternici, doslovno mi se u nos zabio šišmiš, što je bilo neobično iskustvo jer ne znam da se ikada u nekoga ta životinja tako zapucala. Osim toga nekoliko puta sam zaglavio u uskim prolazima, ali daleko najgore je bilo iskustvo kada sam zapeo na povratku iz jednog uskog kanala Veternice. Bio sam s još dvojicom kolega speleologa i ja sam dok smo išli unutra bio zadnji, a kada smo se vraćali prvi, dakle oni su bili iza mene. Došli smo do jednog uskog nagnutog prolaza, bio je širok tridesetak centimetara. Zapeo sam tako da nisam više mogao naprijed, jedna ruka je bila podignuta ispred mene, a druga spuštena uz tijelo, i horizontalno sam ostao visjeti. Da sam se pustio s tom rukom, otklizao bih još malo prema dolje i ostao bi ukliješten, što bi značilo da smo i ja i prijatelji zauvijek gotovi. Oko sat vremena trajala je borba da se oprezno, manevrirajući nekako tijelom poput zmije, uspijem izvući. Najbitnije je u takvim situacijama ostati smiren, a sva sreća da nisam paničar po prirodi, iako ne mogu reći da mi i ono najgore nije prošlo kroz glavu nekoliko puta.

Vaš otac bio je pionir speleologije, ali ne samo toga već i stripa te crtanog filma. Jeste li uz njega, kao što ste zavoljeli speleologiju, zavoljeli i strip i crtiće?

Cijeli život gledam crtiće, smatram tu formu jako lijepom, žao mi je možda tek jer moderni animirani filmovi nisu, čast iznimkama, poučni kao oni nekada. Svi ti stari crtani filmovi imali su edukativnu notu koja je pozitivno djelovala na djecu, učili su ih i onim osnovnim, pozitivnim životnim vrijednostima, ali i tome kako se zauzeti za sebe. Najdraži crtić svih vremena koji sam valjda pogledao više od 100 puta mi je “Krava na Mjesecu” u kojem jedna djevojčica napravi raketu s kojom hoće odletjeti na Mjesec, a onda joj na put stane jedan klipan koji na kraju svojom dovitljivošću uspije nadmudriti. Od stripova sam čitao sve i svašta uključujući i cijelu antologiju hrvatskog stripa, pogotovo jer sam sve te autore preko oca i osobno upoznao. Često su dolazili kod nas doma, ne samo oni nego i neki poznati književnici, pa sam tako imao priliku upoznati i Tina Ujevića kojemu je moja baka bila sekretarica, a koji mi je jednom napisao i poklonio pjesmu za rođendan.

Imate li favorita među stripovima?

Veliki sam fan Alana Forda, a općenito cijenim talijanske stripove. Ako moram izdvojiti još neki, onda je to strip za djecu i mlade “Koko Bil”, parodija na tada popularne vestern-filmove, a crtao ga je legendarni Benito Jacovitti.

Jeste li od oca naslijedili talent za crtanje?

Ne mogu reći da sam bio dobar kao on, ali razvio sam afinitete prema tom izričaju pa sam počeo crtati karikature još u osnovnoj školi, a to se nastavilo i u gimnaziji te na fakultetu. Čak sam tako uspijevao i zarađivati nekakav novac, a moje radove je, među ostalima, objavljivao i Večernji list.

Je li bilo ikada dvojbe oko toga čime se želite baviti u životu ili ste od najranije mladosti znali da će to biti geologija, jer uostalom taj studij ste završili na PMF-u gdje ste i doktorirali.

Kako da ne, bio sam ja zainteresiran za sve što mi se na kraju malo i obilo o glavu (smijeh). U gimnaziji se počela intenzivirati ljubav prema fosilima koji su se tada naveliko motali po mojoj sobi, pa sam tako ozbiljno bio zagrizao za biologiju. Istovremeno sam se počeo baviti istraživanjem zagađenja zraka, što je tada bila tema o kojoj se malo znalo i za nju nitko nije bio kvalificiran. U suradnji s nekoliko profesora napravio sam prvo sistematsko istraživanje zagađenja zraka u Zagrebu, a kažem sistematsko jer sam ja svaki dan na osam lokacija u gradu radio mjerenja i uzimao uzorke, a prije toga su se uzorci uzimali jednom mjesečno. Pokazalo se da je kvaliteta zraka u Zagrebu bila očajna, tek nešto bolja nego u Londonu ranih 1950-ih kada je na stotine ljudi umrlo od posljedica trovanja smogom. Istovremeno sam bio jako aktivan u Modelarskom aeroklubu Trešnjevka, o čemu smo već razgovarali, izrađivali smo modele raketa dugačke po dva-tri metra i išli na međunarodna natjecanja.

Zbog tog mog hobija poslije sam imao priliku otići u sjedište NASA-e u SAD. Uz to sve, ozbiljno me vukla i psihologija, ali tu sam valjda zbog svega u čemu mi je bila glava zaboravio na prijemni ispit, pomiješao sam dane i došao na fakultet uvjeren da je prijemni danas, a oni su mi rekli da je bio jučer, tako da je to otpalo. Na kraju sam upisao studij fizike i u dvije godine, koliko sam tamo bio službeno upisan, odslušao njih čak četiri, jer tako se to tada moglo raditi. Ipak, zbog svih tih mojih drugih zanimacija kojima sam se i dalje bavio odustao sam jer sam imao problema s ispitima. To je bio zahtjevan studij, a ja nisam pronalazio dovoljno vremena za učenje jer su me privlačile i druge stvari. Razgovarao sam s ocem o situaciji i dogovorio se da odustanem i upišem nešto što me doista zanima, pa je tako odluka pala na studij geologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Na PMF-u ste upoznali i suprugu Ljerku?

Tako je, odmah na prvoj godini, imali smo dosta zajedničkih interesa koje smo zajedno i nastavili razvijati. Krenula je u špilje sa mnom, kao studenti smo počeli raditi u tadašnjem Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu (danas Hrvatski geološki institut) na poslovima crtača, ja sam zatim krenuo na terene, a ona je više radila u kabinetu. Ona je bila veliki zaljubljenik u vulkanologiju, povukla me u sedimentologiju, i dobro smo se nadopunjavali.

Kakav vam je bio mladenački život izvan ovih fakultetskih obaveza? Jeste bili alternativac, buntovnik ili više mirni tip, kamo ste izlazili?

Zajedno smo pomagali u vođenju speleološke sekcije u Planinarskom društvu Željezničar gdje smo svakog četvrtka imali sastanke, vikendom smo izlazili u Kulušić, ja sam volio otići i na dobre koncerte u Dom sportova, birao sam što ću slušati. Najdraži su mi u to vrijeme bili Jethro Tull, Nazareth, Dire Straits, Queen, simfo-rock koncerti su me tada jako oduševljavali, a dragi su mi i danas. Progresivni rock je nešto što mi je priraslo srcu, ali ni heavy metal puno ne zaostaje.

To slušate i danas?

Danas ne slušam skoro pa ništa, volim tišinu. Doživio sam dosta glasne muzike, a imam obzira i prema susjedima jer, kad slušam glazbu, onda su zvučnici skoro uvijek odvrnuti do kraja. Oduvijek sam volio dobre audiosustave, a jedan par dobrih zvučnika nosio sam sa sobom na javna predavanja koja sam održavao, pa sam znao preko njih puštati i glazbu. To se pročulo pa su neki na ta moja znanstvena predavanja znali dolaziti kako bi slušali muziku. Bilo je tu i pjesama koje su znali svi, ali više sam se trudio pronaći muziku za koju nitko nije čuo, pogotovo u to doba dok još nije bilo interneta, pa su ljudi doista za zanimanjem čekali što ću im danas pustiti. Tu praksu nisam imao samo na takvim predavanjima, nego i na onim fakultetskim, svojim studentima bi kao uvod uvijek pustio nekoliko pjesama. Efekt je bio dobar jer sam izbjegao i kašnjenja, dapače, svi su dolazili i ranije jer ih je zanimao glazbeni repertoar, pa se mogu pohvaliti time da su mi svi kolegiji, a držao sam ih više od 15 u karijeri, bili posjećeni.

Neko ste vrijeme živjeli u Norveškoj, kako ste tamo završili, što ste radili gore?

Gotovo pa slučajno, na jednom kongresu koji se održavao u Norveškoj uočio me jedan kolega Norvežanin, ušli smo u priču i nakon toga me pozvao da budem dio međunarodnog tima koji će istraživati naftna ležišta u Sjevernom moru. Mene su uzeli jer sam se već bavio istraživanjem dubokomorskih sedimenata u Jadranu, a tamo su ti sedimenti na njihovim ležištima bili interpretirani kao dubokovodni, što se pokazalo netočnim. Da ne davim detaljima, na kraju smo razvili tehniku rekonstrukcije geometrije taložnog prostora pomoću koje smo mogli otkriti topografiju tih naftnih ležišta, dakle jesu li ona u obliku zdjele, ili su ravna, humčasta i tako dalje. Na kraju su uz pomoć te tehnike rekonstruirali gotovo sva naftna ležišta u Sjevernom moru, a rezervoar na novom projektiranom polju ispao je stvarno bogat i isplativ, čak 10% bolji od onoga što su moje optimistične prognoze predviđale.

Skandinavci su na glasu kao dosta rezervirani prema strancima, kakva su vaša iskustva?

Da su to gluposti. Sve ono što ljudi pričaju da oni jesu, oni u biti nisu. Ja sam se lako uklopio u njihovo društvo, samo im trebate dati neku naznaku da želite provoditi vrijeme s njima. Počelo je s izlaskom poslije posla u jedan pub jer sam im ispričao priču kako sam zavolio pivo jer sam je slučajem bio prisiljen piti na jednom terenu u Dalmatinskoj zagori gdje nije bilo vode. Bilo je ili sok ili pivo, a od soka si još žedniji i tako je pala odluka. Nakon toga su me počeli zvati u goste, supruga i ja smo dolazili njima, oni nama, dva put tjedno u prosjeku sam bio kod nekog doma na večeri i druženju, u Zagrebu mi se to nikada nije dogodilo. Jako dobro pjevaju, imaju sluha, a capella im je fantastična, oni su Dalmatinci sjevera.

Njihovi studenti i profesori priredili su zajedničku novogodišnju proslavu u našoj kantini pa me tajnica s fakulteta gdje sam radio pozvala da dođem. Bilo je fenomenalno, svi su se svečano obukli, studentice u haljine, a studenti u frakove! Do ponoći je svirao studentski bend, a nakon ponoći su instrumente preuzeli profesori. Nitko se nije ustručavao ni popiti ni uzeti mikrofon pa zapjevati, uglavnom je to bio njihov domaći, norveški repertoar, ali našli su se tu i strani hitovi na engleskom, njemačkom. Neki su se razišli oko 3 ili 4 iza ponoći, a neki su ostali tamo do fajrunta, skroz do osam, i ja među njima. Na kraju sam sa studentima pospremao, a iduće godine opet su me pozvali i bilo je jednako genijalno. Eto, to su vam ti “hladni” sjevernjaci.

Među ostalim, proučavate asteroide, vulkane, potrese, ukratko, brojne prirodne hazarde za koje u narodu vlada percepcija da bi mogle donijeti pravu kataklizmu. Može li nam priroda na neki nepredvidljiv način prirediti kraj našeg svijeta, odnosno čovječanstva ili su to sve ipak mitovi?

Svakako. Krenimo od nama geografski bliske Italije. U okolici Napulja nalaze se dva vulkana koja imaju potencijal napraviti dar-mar u cijeloj Europi. Oba predstavljaju veliku prijetnju jer je riječ o aktivnim vulkanima. Iznad vulkana Campi Flegrei (koji je zdjelast) živi 600.000 ljudi, a riječ je o supervulkanu koji je i dalje aktivan, a zadnji put je erumpirao 1538. godine kada je nastao novi mali vulkan Monte Nuovo. On stalno diše, tlo se diže i spušta, a s njim i cijelo naselje. Može erumpirati bilo kada, a onda neće uništiti “samo” Napulj. Mi u Hrvatskoj najprije bismo osjetili relativno snažan potres, pretpostavljamo magnitude oko 5, koji na našoj strani Jadrana ne bi izazvao štete, ali bi se na zapadnom dijelu neba pojavio vulkanski oblak, kao zlatnožuti zalazak Sunca, a oblaci bi izgledali teški i jastučasti.

Ubrzo bi se spustila gusta magla, koja bi mogla potrajati i mjesecima, a zrak bi imao jak miris po sumporu. Vulkanski pepeo bi se s kišom ubrzo zacementirao i prekrio usjeve i plodove, koji bi bili nejestivi. Ako bi se erupcija dogodila danju, uslijed širenja vulkanskog oblaka nastupila bi noć u krugu od oko 100-150 km od samog vulkana, tj. do same obale Jadrana, a možda i dalje. Dakle, socio-ekonomske posljedice bile bi prava katastrofa. Sada, ako ovu priču proširimo pa za primjer uzmemo Yellowstone, koji je najpoznatiji i najopasniji supervulkan na svijetu, a koji je zadnji put bio aktivan prije 670.000 godina, ali ima upravo takav ciklus aktiviranja svakih 600 do 700 tisuća godina, to bi izgledalo tako da bismo u Sjevernoj Americi imali 20 milijuna poginulih u prvih šest sati. Erupcija bi toliko ohladila atmosferu da bi idućih deset godina živjeli u uvjetima polarne zime, ne bi vidjeli sunce godinu do dvije, dakle, to bi bila jedna prava kataklizma. Osim toga, gotovo cijelo čovječanstvo može stradati uslijed udara asteroida promjera nekoliko kilometara.

Zar nemamo danas tehnologiju kojom bi se mogli obraniti od takvog asteroida?

Praćenje asteroida astronomskim metodama ograničeno je na noćno nebo pa o asteroidima koji bi nam se mogli približiti iz smjera Sunca danju gotovo da ne znamo ništa. Mali impaktori promjera desetak metara redovito nisu bili uočeni za vrijeme približavanja Zemlji. Kako su bili relativno mali, nisu preživjeli prolazak kroz atmosferu, nego su eksplodirali na visini od desetak kilometara. Impaktori promjera većeg od kilometra mogu proći kroz atmosferu bez usporenja te udariti u površinu našeg planeta snagom koja višestruko nadilazi energiju sveg nuklearnog oružja na Zemlji.

Da bismo mogli na vrijeme otkriti te potencijalne ubojice, trebali bismo imati sustav ranog uzbunjivanja koji bi tvorili sateliti približno na orbiti Venere, ali taj sustav još nemamo. Današnja tehnologija ne pruža nam nikakvu mogućnost obrane od neočekivanih udara asteroida. Laicima se obično čini najjednostavnije to da se prijeteći asteroid uništi nuklearnom eksplozijom, no to može izazvati još veću štetu jer će se asteroid s predvidljivom putanjom razbiti na velik broj manjih s nepoznatim putanjama – od kojih svaki ima kinetičku energiju koja može uništiti velegrad veličine Londona, pa mogu pasti na brojna naseljena područja i izazvati katastrofalna razaranja, kao i u oceane, izazivajući ogromne tsunamije što će uništiti sve obale i naselja na velikom dijelu planeta.

Je li istina da je asteroid udario u Krk u davnoj povijesti? I ako jest, što nam možete reći o tom događaju?

Imamo dokaze za to do kojih smo sasvim slučajno došli zahvaljujući naftnim bušenjima 1960-ih. Tada su naftni geolozi otkrili da su stijene na prvih 1500 metara dubine polomljene, a dublje da su posve neoštećene. Oni su ta zapažanja objavili u jednom članku na koji sam slučajno naletio 1970-ih. Prošlo je neko vrijeme od toga, već sam bio profesor na PMF-u kada je kod mene došla jedna studentica raditi diplomski rad u sklopu kojeg je trebalo geološki mapirati Krk, ali s obzirom na to da je to bila ogromna količina posla i ja sam to radio s njom, a sve s ciljem da otkrijem jesu li i na drugim mjestima stijene polomljene. Za vrijeme dok smo to radili počeli smo nailaziti na čudne materijale, prvo kod Vrbnika, gdje smo našli nekakve spaljene stijene. Potom smo otišli na Rab, pa smo i tamo naišli na rastaljene stijene, a zatim i na Pagu i Cresu, i to u takvim zabitima gdje nema ničega pa smo mogli isključiti scenarij u kojem ih je tamo neko namjerno ostavio.

Jedan manji tim radio je na analizi tih stijena i otkrili smo kako je riječ o tzv. impaktnom staklu. Udarom asteroida dolazi – među ostalim – i do taljenje stijena i njihova izbacivanja iz kratera koje se onda hlađenjem pretvaraju u staklo koje smo mi pronašli na Krku i Rabu. Daljnjim istraživanjem došli smo do zaključka kako je bila riječ o tijelu promjera oko jednog kilometra, a udarcem je nastao krater promjera oko 13 kilometara na kojem danas leže Krk i Punat.

Idemo malo sa Zemlje u svemir. Još prije 7-8 godina na jednom ste predavanju rekli: “Već sada imamo resurse da pošaljemo astronaute na Mars, ali nedostaje političke volje.” Danas u svemiru nikad veća gužva, SAD, Kina, Indija, Japan, program Artemis… Ima li danas te volje? Kad ćemo napokon na Mars?

Mi sada možemo izgraditi brod koji bi ljudsku posadu doveo na Mars, nije to problem, ali problem je što tu letjelicu ne bi mogli vratiti na Zemlju. Pravno gledajući, mi bismo te ljude koje bismo tamo poslali osudili na smrt, što je nedopustivo, ne postoji zakon koji bi tako nešto dozvolio, a pravni eksperti govore da se on čak ni u teoriji ne bi mogao donijeti. Prvo na Marsu treba napraviti nekakvu nastambu i smisliti kako ćemo astronaute vratiti. Moje mišljenje je da će se to napraviti tako da će astronaute najprije poslati u letjelici da oblete Mars, možda i nekoliko puta te se zatim vrate na Zemlju. Ti astronauti će usput isprobavati novu tehnologiju koja nikada prije nije korištena, a tijekom te misije će na površinu planeta izbaciti dijelove uz pomoć kojih će onda nekom vrstom 3D printera isprintati nastambu za život.

Kako vi danas vidite ulogu hrvatskih istraživača u novim istraživanjima svemirskih procesa u bližem i dalekom svemiru?

Imamo odlične pojedince, ali oni odlaze odavde jer Hrvatsku za svemir nije briga iako bi se tako itekako mogli i ispromovirati, a i ekonomski profitirati. Na tome se mora raditi sustavno, a ovako je sve prepušteno entuzijastima. U sve više industrija govore da onaj tko nije vodeći u svemiru neće biti ni tehnološki lider na Zemlji. U takvom vremenu Hrvatska nema nikoga u Europskoj svemirskoj agenciji, nekog predstavnika, bilo koga, doslovce nijednog čovjeka. Pa zar to nije sramota?

Popularizator ste znanosti pa me i iz tog kuta zanima vaše mišljenje o tome imamo li danas “najezdu” raznoraznih popularizatora i dolazi li možda čak i do prezasićenja znanstvenim temama?

Došlo je do jedne očekivane faze gdje se namnožilo popularizatora znanosti i takvu situaciju treba očekivati i u budućnosti, da će ih biti sve više i više. Ono što ja uočavam kao loše je to da se popularizacija znanosti veže za velike gradove i centre znanosti, ali manja mjesta ostaju zapostavljena. Zgodna anegdota je da sam, dok sam bio student, provodio puno vremena na Rabu i družio sam se s lokalcima iz sela, što većima, što manjima. Kako nije bilo nikakve zabave za mlade, onda sam ja na rivi pričao o svemiru, svaki dan. Bilo je po 50-60 klinaca, ja sam govorio o zvijezdama, galaksijama, stvaranjima planeta i tako dalje. Svaki dan bi ti klinci dovukli neke nove i onda me tražili da opet pričam jučerašnju priču kako bi je čuli i ti njihovi prijatelji i poznanici. To su bili moji počeci u karijeri popularizatora znanosti, ali to govorim zbog toga da kažem kako su i ta djeca u manjim mjestima, gdje se ništa ne događa, jako zainteresirana za znanost, čak i više od one gradske. Nedavno sam bio u Nuštru, došlo je 300 učenika na predavanje. Masu popularizatora koje danas imamo trebali bismo disperzirati po Hrvatskoj i tada ih ne bismo imali previše.

Osjećate li zasićenje ovim čime se bavite? Ili da drukčije pitam – što bi se moralo dogoditi, osim neke teške bolesti ili kakve slične situacije, da ljudima prestanete pričati o svim tim fascinantnim stvarima?

Ne, pa zašto bih prestao? Nije istina da se čovjek ne može zasititi nečega, pa čak i posla koji uistinu voli, i meni se to dogodilo više puta. Ali onda kada mi bude puna kapa, recimo, vulkana, pustim ih na miru i prijeđem na nešto drugo, evo sada opet nakon dugo vremena ponovno proučavam tsunamije, baš radimo na konferenciji koju planiramo organizirati na jesen o tsunamijima u Jadranskom moru. Trenutačno sam na pauzi od speleologije, iako to ne znači da se ne provlačim po raznim špiljama, u zadnjoj sam bio prošlog tjedna, možda se tome opet vratim dogodine. I tako u krug, da mi dan traje 96 sati, ne bi mi bilo dovoljno.