CRTICE – KNJIGA KRATKIH PRIČA ZVONIMIRA NEMETA
Tekst: N. Šimić Tonin
Foto: Panopticum
Pripovjedač iznosi bez nekog nepotrebnog kićenja, onako čisto, priču, obogaćujući samo detaljima koji čine ovaj svijet istinskim i trajnim. Svaka njegova riječ odiše realitetom, zrcali se u jasnoći misli. Plete svoju prozu na istinitim doživljajima. Želi na svjetlo dana prenijeti ogromno životno iskustvo, bogatstvo životnoga, zgoda i nezgoda u kojima se nalazio.
U takvim je situacijama autor pronalazio svoja lirska stanja duše, želeći probuditi svijest ljudi i izlazak iz mračnih stanja duše kroz vedrine života, tražeću u svemu onu ljudskost, kao zraku sunca, putokaz iz zatvorenosti tmine života i kao da nas pita, kojih se mi svojih životnih zgoda i nezgoda sjećamo, jesmo li ih zabilježili i tako ih ostavili u životu živim. U mnoštvu ispričanih priča, u obliku razgovora ili pak monologa, čisto i jasno, pamtljivo, kao da nas zaustavlja u šetnji kako bi nam rekao nešto, čisto da ne zaboravi. Zato se te priče ne daju od sebe. Kratke, jasne, jezgrovite. Jedan značajan autorov iskorak. Iskorak pjesnika u svijet proze, gdje smo dobili vrsnoga prozaista a nismo izgubili pjesnika. S jednim i drugim u sebi uobličile su se u poetske priče. Životne, poetsko – prozne crtice s prve crte života.
„Marija i ja razgovaramo da bi možda trebali srušiti staru kuću od „naboja“, kuća je bila stara stotinjak godina, a takve su se kuće gradile od nabijene gline čiji su zidovi otprilike bili debljine i do 50 cm, bez izolacije su bile od temelja, ali su zato zimi bile tople a ljeti čuvale od velikih vrućina.“ – Čavli.
„Prolazili su dani i sve je postalo rutina na položajima a tisuće pitanja je Zdenku bilo u mislima dok je bio na straži, kako je Vesna, njegove ljubimice Ines i Tamara, kad će ovom paklu i neizvjesnosti već jednom doći kraj. Zdušno je molio krunicu, molio se Bogu bilo da je bio na straži ili u zemunici, u mislima cijeli život stavljao na vagu, brinuo za svoju obitelj.“ – Mudrac.
Život-slike, oblikovane i uokvirene slovima. Svojevrsni dnevnik. Iz sita života prosijani oni grumeni koji su najteži i najvrjedniji, trajno sjaje neuništivim svjetlom sjećanja: Čavli, Fićek, Ja bi nešto, Joža, Koncert, Maza, Mudrac, Muke, Novac, Noah, Pastrnjak, Sajam, Sanjke, Slavek, Štiler, Vikica, Zima… Prozne slike. Uz onaj čarobni klik svojstven umjetničkoj fotografiji, jednako tako ove prozne minijature iz golog i stvarnoga života uzete onim savršenim piščevim trenutkom, klikom, odabirom. Isječeno iz njegovoga života. Podijeljeno s nama nevjerojatnom lakoćom pripovijedanja. Dojma smo kako smo neke od tih priča i sami doživjeli ili bar neke njene dijelove.
