CRNOGORSKI RECEPT ZA PROPAST DRŽAVE

Tekst: Balša Knežević

Foto: Vlada Crne Gore

Crna Gora se nalazi u živom blatu populizma, laži i društveno-političke neizvjesnosti, dok polako tone u mrak srednjovjekovne teokracije ukombinirane s paklom sterilne i licemjerne zapadnjačke birokracije.

Kada tome dodamo sve težu ekonomsku situaciju u kojoj se država nalazi, postavlja se pitanje – što je krenulo toliko pogrešno da nakon smjene vlasti na koju se čekalo desetljećima, umjesto u društveni prosperitet, dospijemo u mrak propadanja.

Stiče se dojam kao da su određeni interesni lobiji i inozemni faktori imali za cilj da destabiliziraju Crnu Goru i obezvrijede njenu državnost kako bi ona bila lak plijen projekata kao što su upokojeni „Otvoreni Balkan“, iza kojeg se sakrila velikodržavna agenda rukovođena iz Beograda.

Garnitura korisnih idiota

Iako su male države nužno pioni i monete za potkusurivanje u krupnim geopolitičkim igrama, kada imaju jake lidere i uređena društva mogu ipak, koliko toliko da zadrže integritet i da u velikoj mjeri odlučuju o vlastitoj sudbini.

Crna Gora je država koja je, čini se planski razorena iznutra da bi postala pogodna moneta i „lak pijen“ u potkusurivanju velikih sila. Tu se prije svega misli na zapadne sile, kojima je projekt „Crna Gora za Kosovo“ bio najlogičniji korak za zadovoljavanje najvećeg regionalnog igrača – Srbije i njenog kleronacionalističkog, autokratskog režima.

Međutim, da bi se taj projekt ostvario trebalo je dovesti garnituru korisnih idiota, koji su pod uticajem stranih službi trebali da „omekšaju“ Crnu Goru prije nego ona bude stavljena u regionalni geopolitički mlin nazvan „srpski svet“.

Sjetimo se samo kako je veleizdajnik Dritan Abazović pod utjecajem američke diplomacije, konkretno bivšeg veleposlanika u Beogradu C. Hila, potpisao sramni „temeljni ugovor“ s takozvanom SPC, čime je defacto priznata državna kapitulacija pred velikosrpkim hegemonom.

Trenutna vladajuća garnitura djeluje toliko nekompetentno, licemjerno i pogubljeno da se jak uticaj stranog, prije svega zapadnog obavještajno-sigurnosnog faktora, nameće kao jedini logičan odgovor na pitanje – kako se ovolika gomila bezličnih poslušnika našla na čelu Crne Gore?

Spajić – američki čovjek u službi „srpskog sveta“

Trenutni formalni premijer Milojko Spajić odaje utisak potpune neozbiljnosti i diletantizma. Način na koji ova tragikomična figura vodi vladu odiše jakom aromom beznađa kombiniranog sa dozom ironije. U njegovom slučaju najopravdanije je postaviti pitanje – kako je takva neozbiljna figura mogla da se dokopa najvažnije državne funkcije?

Odgovor se sam nameće – Spajića forsiraju američko-srpski lobiji preko garniture CIA-a. Agent čiji je Spajić bio direktni resurs je bivši izaslanik SAD za regiju Gabriel Escobar, inače, uz C. Hilla, bio je glavni čovjek Aleksandra Vučića u regiiji.

Ovo je potvrdio i sam Escobar, prilikom posjete Crnoj Gori u ožujku prošle godine, kada je na zajedničkoj konferenciji za medije sa Spajićem, takoreći naredio da aktualnog premijera svi trebaju slušati, poručivši da je ’’Vlada pod vodstvom Spajića već učinila ogromne korake’’. U prijevodu – Spajić je dobio pohvale jer je odličan poslušnik.

Prema saznanjima Portala Aktuelno, „prijateljstvo“ Escobara i Spajića datira još mnogo prije nego što je ovaj priučeni diletant izašao iz anonimnosti i postao ministar u vladi Zdravka Krivokapića. Naši diplomatski izvori potvrdili su da su Escobar i Spajić uspostavili kontakt još prije osam godina.

Britanski đak – promašena investicija

Drugi stup disfunkcionalne antidržavne vlasti, koji odlično radi na razaranju kakvog takvog sistema koji smo imali prije kolovoza 2020. godine je bezlični Jakov Milatović – predsjednik Crne Gore.

Milatović je osvjedočeni britanski „resurs“ koji je od ove države dobio stipendiju “Chevening” što mu je omogućilo da magistrira na Sveučilištu Oxford. On je prošle godine od svojih „dobrotovora“ iz Britanije dobio Chevening nagradu.

Milatović se također hvalio kako je bio stipendist raznih stranih vlada i fondacija, ali nikad nije isticao u javnosti da je bio stipendista Atlas fondacije kotroverznog biznismena Duška Kneževića poznatog kao D. Key, koji se dok je bio u bijegu skrivao baš u Londonu.

Milatović je radio i kao ekonomist u Europskoj Banci za obnovu i razvoj (EBRD) također u Londonu, zatim je prešao u Podgoricu odakle je, navodno, pokrivao zemlje zapadnog Balkana.

Da nije neki „resurs“ na koji se računa i da je podložan utjecaju izvana, pokazala je i njegova neslavna epizoda u Podgorici, kada nije smio da uvjeri svoja četiri lokalna odbornika da uđu u koaliciju s opozicijom, iako su to nagovještavali tokom kampanje. Također se spekulira da ni srpski autokrata Aleksandar Vučić nije mogao da se osloni na njega jer Milatovića smatra „ne previše pametnim za politiku“. Izgleda da je ovaj britanski resurs odradio svoj zadatak kada je pobijedio Mila Đukanovića, koji je po odluci zapadnih lobija, morao izgubiti na izborima.

Rajo – poklonik salonskog neočetništva

Treća uzdanica državne destrukcije je prekaljeni agent-provokator na čelu Skupštine Andrija Rajo Mandić poklonik salonskog neočetništva koji je na profesionalnom srpstvu i čuvenoj „ugroženosti“ izgradio impozantnu karijeru.

Mandić je neraskidivo povezan sa srpskim službama, i njegova karijera godinama se svodila na poslušnost svim režimima u Beogradu, uz obaveznu patološku snishodljivost prema Moskvi i ruskom diktatoru Vladimiru Putinu. Nakon pokušaja terorizma 2016. godine dovođen je u vezu sa ruskim obavještajnim službama, par puta je posjetio tu zemlju, ali se sastajao samo sa nižerangiranim činovnicima.

Razlog zašto Rusi nikad nijesu imali povjerenja u Mandića, pored toga što je poklonik četničke ideologije protiv koje se SSSR borio tokom Drugog svjetskog rata, je i činjenica da Rajo ima osobinu ideološke ameboidnosti i sklonost da „ispod žita“ surađuje s onima koje javno kritizira.

Prema podacima WikiLeaksa objavljenim 2011. godine, Mandić je 2007. godine u Američkom veleposlanstvu dao obećanje da će uvesti Crnu Goru u NATO, ako mu pomognu da sruši tadašnji režim DPS-a. Dakle Mandić je višedimenzionalni poslušnik, sa afinitetima prema više nalogodavaca.

Sve u svemu, na čelu države imamo „probranu ekipu“, pa se sasvim opravdano nameće pitanje – kako uopće Crna Gora i dalje postoji?