CASINO EKONOMIJA MIROVINSKOG SUSTAVA
Tekst: prof. I. Lovrinović
Foto: HANFA
Ne mogu se odmarati normalno kada me u oči bodu neke stvari, poput onih u mirovinskom sustavu. O čemu se radi? Radi se o tome da mirovinski fondovi sve više ulažu akumulaciju od 23 milijarde eura naših radnika u inozemstvo, a sve manje u Hrvatsku. Riječ je o obveznim mirovinskim fondovima (OMF) u tzv. II mirovinskom stupu, B kategorije, koja je najveća i koji su npr. 2015. godine samo 14% novca ulagali u inozemstvo, a sredinom ove godine čak 38%, a to je oko osam milijardi eura! Ako se ovaj trend nastavi, „naši“ mirovinski fondovi B kategorije će uskoro više ulagati u razvoj stranih gospodarstava negoli hrvatskog. Lako je zaključiti da se politika ulaganja OMF-ova snažno promijenila na našu štetu.
OBMANA PUTEM PODLOŽNIH MEDIJA
Zašto je do toga došlo? Zato što su fond menadžeri davno prije stalno tražili promjenu Zakona kako bi mogli ulagati na strana tržišta kapitala pokušavajući nas uvjeriti da se tamo može više zaraditi na dobrobit naših budućih umirovljenika. A onda je došla 2008.g. i Velika financijska kriza pa je tržište kapitala „roknulo“. To se ponovilo nastupom Plandemije Covid 19 od 2021. godine i mirovinski fondovi su zaronili ne samo u gubitak u poslovanju već i u smanjenje ukupne imovine.
Da budem još jasniji; domaći fond menadžeri trčeći za što većim zaradama u isto vrijeme izlažu imovinu iz II stupa sve većim rizicima. Nevjerojatno je koliko se uporno putem podložnih medija provlači obmana da se na tržištima kapitala može toliko oploditi imovina mirovinskih fondova u korist budućih umirovljenika. To nije ništa drugo nego casino ekonomija, odnosno klađenje. Kao da financijska tržišta svuda ne ovise o realnoj ekonomiji.
Novac u mirovinskom sustavu, odnosno II. stupu je namijenjen umirovljenicima i ne smije biti u ovolikoj mjeri izložen rizicima sve većeg ulaganja u dionice i investicijske fondove. Tako se koncept međugeneracijske solidarnosti sve više ugrožava u korist interesa krupnog kapitala, odnosno financijske oligarhije.
OKUPACIJA KAPITALOM
Usput da podsjetim što sam govorio još 2015. godine kada sam ušao u Sabor: da je drugi stup teški promašaj i da ga u Europi jedino još ima Hrvatska i da sam tražio da se transformira. Kako? Da ljudi odluče svojevoljno hoće li preći u prvi stup ili treći stup (dobrovoljni). Usput; idiotski je da u jednoj zemlji postoje dva obvezna mirovinska stupa poput Hrvatske gdje su i prvi i drugi stup obvezni. U postojećem II stupu jedino su sigurno i dobro zarađivali sve godine društva za upravljanje mirovinskim fondovima. Sva su ona u vlasništvu stranih banaka, pa se može reći da strane banke upravljaju lavovskim dijelom naše ukupne akumulacije. To je ta okupacija kapitalom o kojoj stalno govorim.
Prošle godine je Vlada donijela izmjene nekoliko zakona i omogućila OMF-ovima da mogu okrenuti smjer ulaganja prema inozemstvu. To je ta politika koja nas suptilno uništava, a u medijima širi laži na nam je – nikada bolje.
O ovakvim temama ne može se kratko pisati, jer bi to bile samo političke floskule. Mirovinski sustav traži hitnu i temeljitu rekonstrukciju, a nju ne može provesti postojeća Vlada koja skoro u svemu radi za tuđe interese. Pišem argumentima da ljudi shvate što se događa i kako stvari uistinu stoje. Ako se trend sve većih ulaganja OMF-ova u inozemstvo nastavi, a nastupi financijska kriza koja stalno visi u zraku, onda zamislite što će se dogoditi s novcem budućih umirovljenika.
MODERNI SUVERENIZAM
Drugi mirovinski stup treba raskrinkati do kraja, prethodnu politiku ulaganja, incestuoznu vezu fondova sa stranim bankama i marionetskom politikom.
Prisjetimo se na kraju onog Tuđmanovog slogana: hrvatska lisnica u hrvatskom džepu! Skoro sve banke su strane; one su vlasnici svih obveznih mirovinskih fondova, skoro svih leasing i faktoring društava i osiguranja i još puno toga. Eto, što je ostalo od tog slogana. Plenković to naziva „modernim suverenizmom“ rugajući se Tuđmanu, a što je najgore i svima nama.
No, za umirovljenike nema brige. Iako ih ima najviše, najviše i podržavaju vladajuću strukturu. Onaj tko nema neka uz mirovinu zarađuje vozeći taxi, radeći na blagajni itd. To je sudbina ljudi koji ne shvaćaju svoj položaj i da se zajedno, kao najveća grupacija moraju izboriti za svoj status i standard.
