BREGOVIĆEVO PREDUZEĆE I PARTNERSTVO S ANTIFAŠISTIMA ČIČA DRAŽE
Jugoslavijo, narod te pjeva nek te čuju! Tko ne sluša pjesmu slušat će Oluju. Melodija i izvođači su isti oni iz priprema jugoslavenskih ratova u kojima je JNA počinila strašne zločine svih vrsta uključujuči presuđeni genocid, ali vrijeme i okolnosti su posve različiti. U glavama raznih ostoja, islamovića i bregovića dobro plaćenih judinim novcem ova priča sanja vaskrs.
Što se nas tiče – jednom zauvijek zabraniti ulazak i prolazak kroz RH,Bregina preduzeća. Ono nam radi o glavi puno prije od 1986. godine kad je izišao album „Pljuni i zapjevaj“ pod iznimnom čvrstom palicom KOS-a. Novoopečenom hravtskom državljaninu Aliji – ukoliko je (kako iskazuje) tek Bregin radnik i na njegovu računu nek mu onda osuneti ćunu. Za druga Ostoju: Koncert u Splitu je strašniji od genocida u Srebrenici. Ovdje su izmrcvarene žrtve još jednom do boli ponižene. Samozvani pravniče, Mladić je bio malo veći Jugosloven od tebe. Nosio je zvijezdu petokraku na čelu javno i klao je u ime Jugoslavije, dok si ti bio manji od makova zrna – na obje strane. A tek Karadžić, kodnog imena Latas. Ukoliko ne razumješ ovo potonje otvori tražilicu i upiši: „Omer paša Latas i Ivo Andrić“. Nikad nije kasno učiti i pokajati se! O hrvatskoj žrtvi minulog zadnjeg našeg rata tebi je ionako za ludu govoriti.
Tekst: Zdenko Lozo
Foto: You Tube
Ono što se dogodilo na koncertu Belog puceta, u subotu 31. kolovoza 2024. usred hrvatskog Spljeta grada, još je jedna „recka“ na otežaloj niski srpskog sveta, koji već barem dvadesetak godina sanja Treću Jugoslaviju.
Od onog čudovišta masonske tvorbe u Versaillesu, preko genocidnih poljna, šumaraka, jama i (ne samo) hrvatskih grobišta – ovaj put uz suport koljačkih i streljačkih redova nakrcanih poturicma našeg roda. Sve u režiji kćeriju i sinova jednog im „ćaće“, Staljina i njegove naprednije kopije JBT-a.
Trećem pokušaju vaskrsa barbarogenija iz susjedstva i njegovog još jednog žuđenog amalgmana u kojem ne bi bilo više Hrvata – kako pjevahu davno prije rata, dok im je još obilato plodila salata.
Iz dvorane Porat na Stinicama dugo u noć kriještili su „slavni tekstove u izvedbi raspjevanih Splićana“(čitaj nostalgične jugorulje)kako s ushitom bilježi T-portal.Dovoljno je preletjeti kroz Impressum ovog portala kako bi se zaključilo od kuda ova orijentacija elektronskog medija T-coma. Naravno, i s obilato uzetim novcem korisnika njegovih usluga u RH.Pri samom koncu kad je na red došao šlag s torte ipak su se čuli burni zvižduci na izvođenje memorandumske budnice Pljuni i zapjevaj! Ipak nije samo orjuna nazočila koncertu.
Pljuniii, i zapjevaj! Nije to inačica za Dom spremi polupijanog Peđe Grbina, koji je na istoj matrici nekoć pomešo riječi.
Na koga ili što – pljuniii! Nije nimalo dvojbeno. Na pravo razdruživanja jugo republika i pokrajina te u našem slučaju obnovu hrvatske države, njen narod i njegove najbolje kćeri i sinove. One koji su se spremalirazvaliti njihovagnjezda i ukinuti nebrojene privilegije i protekcije. Razbiti duboke im jasle i komforne im građevine, bre – diljem njihova lepog Jadrana. Njihova je Jugoslavija spjevana olovne 1986. – navodno, baš u jednom splitskom stanu, a Bregovića dvojac kovanice i aranžmana su otaci isti mu kotac Bregović jr.! Nedvojbena je poruka onima koji ne misli slušati pjesmu.Oni će – kad se Jugoslavija osovi na noge slušati oluje!,
Olovne godine osamdesete bijahu uvertira u četnička klanja, kulturcid, ekocid i genocid najprije kao pokus u Sloveniji. Potom nad hrvatskom državom, nad BiH, Kosovom i CG. Kosovo je odlučilo i uspjelo betonirati svoje prirodno pravo na vlastitu državu. Naravno tu je i anschluss Vojvodine.
Složena je bila priprema tog zamašnog plana i instrumentalizacija gromoglasne većine, koja brzo ušutka onu ispravnu srbijansku pa i srpsku manjinu u drugim republikama. Krajnji doseg ove hrabre manjine okončan je tenkovima na beogradskim ulicama, početkom devedesetih, a poslije ubojstvom predsjednika države Zorana Đinđića.
Zapuštenih bradolikih koljača, onih s kokardom ili petokrakom nije se uplašila mladež, u ostalim federalnim jedinicama, rugala se njihovu graktanju i praktično im pokazala što su maestral, jugo, bura i oluje. Posebice ona Oluja sručena s Dinare, koja ih odnese daleko od stine Zvonimirove i uporišta srpske mornarice usidrene u Karinskom zalijevu. Dakako uz obilat Voždov vjetar u leđa. Traktorijada umjesto tenkovskih kolona i put zaokrenut za ravno 180 stupnjeva dovede ih putevima i bogazima Bosne ponosne, ravno u pradomovinu njihovih pobjeda i junaštava. Od Kosova boja, kojeg još jednom sanjaju, ali ne s Turcima, do vazalstva rečenoj imperiji i njihovim interesima. Puno kasnije samom führeru, kojem bijahu revne sluge u barem tri administracije i tzv. otadžbinke armije, od Ljotićevih do Nedićevih i čiča Dražinih koljača i razbojnika.
Ne bijaše zanemariva niti priprava na estradi, u medijima, športu i kulturi, jezičnim pitanjima, memorandumskim umovanjima i sl. Kako je povod ovom tekstu baš ta glazbena scena valja se prisjetiti scenarija vojne službe bezbednosti i organizacije koncerata i karijera za Balaševića, Riblju čorbu, lepu Jugoslovenku, Zdravka Čolića, Bijelo dugme, kojekave pevaljke i tome slično. Naročito potonjega trojca. Helikopterski desanti sve do Bukurešta i druga vojna sredstva na raspolaganju, skoro ravnom aktualnim letjelicama i plovilima HV-a na dispoziciji sinjskom Ikaru. Bijahu to plodonosna vremena jugo perjanica na platnom spisku moćnoga KOS-a. Arčilo se i bančilo od Vardara do Triglava, prisezalo u ime svih nas iz pedeset i neke, pljuvalo i pevalo na sve strane. Čestiti roker Željko Bebek je progovorio davno o stvaranju Bregine firme u čija se kola nije želio utakat. Nesumljivo, time se izložio vrlo visokom stupnju pogibije, ali je ostao uspravan.
Jugoslaviju je tobože narod pjevao, a drugim, pretežitim građanima prijetlo se olujama. Tu sterilnu krmaču u dobi od 40-tak godina zvalo se biranim imenima, tepalo joj se i ljubilo je beskrajno, poput onog iz slijedećih versa:
Moje srce, Moja kućo stara, Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice, Moja sirota kraljice, Jugo, Jugice…
Ovaj hljeb, evo lomim, Moja Jugoslavijo, Za tebe i bolje dane, Konje neosedlane…
Nije li sinjski Ikar baš u ovome zadnjem stihu našao inspiraciju za poziv u boj – sedlanjem konja, i koje kakvim poklicima i fatamorganama – nahranjen bunikom i koje čime, u ne tako davno planiranom državnom udaru u RH.
I sad nakon gotovo pedesetak godina, nakon Vukovra, Dubrovnika, Škabrnje, Ćelija, Srebrenice, Prijedora i Manjače, Bihaća i Sarajeva, konc logora i genocida, hladnjača prekrcanih ljudskim tjelesima izmrcvarenih Kosovara, litija i pokušaja rušenja vlasti u susjednoj državi – evo krmače na mjestu začeća. Njome se otvaraju „slavni tekstovi“ raspjevane šačice talijanaško – orjunaškog beznačajnog udjela Jugoslavena u splitskoj populaciji. Riječ je o jasnoj provokacijis ciljem izazivanjanereda i kaosa pripremljenim scenarijem. Cijeli projekt zamišljen je i dobrano realiziran u karavanama kroz Hrvatsku, kao nekoć mošti Lazarove.
Tko su Alija Islamović, i njegov prezimenjak Bojan koji je se predstavlja goropadnim torcidašom (velikim kao demokrata, Vučić ili ukrajinofil, Putin) pa oni tu na našim iskonima i počecima veličaju Tamnicu bez vrata, Titov gulag za Hrvate i one koji poštuju državu Hrvatsku. Gdje je u svemu vlast, zakonodavstvo, ako ne ona gradska onda svako državna? Zamislite da skupina neonacista bane usred Pariza i Londona te veliča Adolfa Hitlera „slavnim stihovima“. O gosparki zvučnog roda antifa ni riječi više, ta nje je ionako previše. Nu, izazvan novinarskim upitom o postupanju policije glede ovog splitskog prvorazrednog zločina, trag po tko zna koji put pokaza i nastavnik ONO i prvi pendrek efendija. Po njemu ništa spornog nema. Izvođenje pjesme skladane prije četrdesetak godina „ne može biti predmet za postupanje“. Da li je dotični mislio na Kalemegdanu, u Herceg Novom ili na temeljima hrvatske državnosti, u gradu koji je imao i uzeo ogromnog udijela na žrtveniku Domovine i Slobodi hrvatskog naroda!?
Kerozin na vatru, bjesomučno toče kosovski bilteni i otrcani jugo tabloidi pod egidom hrvatskih pisanih i elektronskih medija. U jednom se oglasio drug Ostoja, Zokin prvi pendrek i capo čitavog sigurnosnog sustava RH u mandatu Crošenkovu. On, koji zna znanje i ima lično iskustvo s diverzijom po imenu „akcija stadion“ ili kako posijati brzorest u obliku svastike koji, nacisti zvaše Hakenkreuz.
Naime, činjenica je kako je svastika procvala baš u zadanom terminu na zelenoj podlozi poljudske ljepotice. A mogla je procvasti i kakva mina, bomba ili “iskander raketa,, – ta Ostojini uzori su baš oni iz navodne akcije stadion, u nekom drugom vremenu i gradu. Ili diverzije na glavnu zagrebačku poštu u ratnom vremenu, a čijim je izvođačima terorističkog čina desetljećima stajala spomen ploča. Nogometni stadion – dakle, okupljalište pedesetak tisuća ljudi na izuzetno malenoj površini, prvorazredni je sigurnosno štićeni objekt. Zbog toga mora imati iznimnu tehničku i tjelesnu zaštitu, napose kad su utakmice velikih rizika u pitanju. O njegovoj sigurnosni brinu ili bi trebali brinuti vlasnik (korisnik), a potom policija sa siurnosnim službama. Kako je Ostoja shvatio tu svoju odgovornost pokazuje činjenica da niti jedna kamera, ili bilo koji drugi izvor nisu zabilježili akciju stadion. Gotovo desetljeće teška je omerta nad svastikom.
Ukoliko Ostoja nije lično crtao performans, a za vjerovati je da je tome tako – njegova se zapovjedna odgovornost niti malo tim ne umanjuje. Ugrizao vuk magarca. Ostoja se od tada još više bahati i olako igra riječima, jer njegov problem nisu događaji, već obnova Hrvatske, makar krnje državnosti, jer njemu što god ima veze s tom temom – ustaštvom miriše.
Na splitskom koncertu Bregina preduzeća, po pravniku Ostoji, nema ničeg suspektnog. On očito pokušava povući paralelu između ovog jugočetničkog proljeva i domoljubnih koncerata Marka Perkovića. Pa kaže drug Ostoja: “Ništa na tom koncertu nije bilo protuzakonito, za razliku od ustaških derneka u njihovoj režiji. Dosta je bilo tih vaših s*anja…” Njemu, sigurno niti mlo omrzli arhitekt i revizor svega zla na Balkanu general Vasiljević ne griješi kad u Iloku vrlo žustro kori Slobine kokošare od Jovice Stanišića na niže. „Koje bre vas poslao ovde p. li vam m. JNA ima ustavnu obvezu i moć da rešava ovo, a ne vi bando pljačkaška. Ono „J“ druže Ostoja čita se JUGOSLOVENSKA i to ne samo ovdje, već od njenog ustroja do ne tako davnog preimenovanja, računajući i njenu drugu inačicu „JA“. A ta je armija čitavu Jugoslaviju posijala grobištima, zatvorima, gulazaima, konc logorima i stratištima s presuđenim genocidom nad vlastim narodom.
A njena zvijezda petokraka, simbol komunizma – čiji si ti član od tinejdžerdskih do današnjih dana, istaknuta je na čelima najvećih zlotvora čovječanstva, puno strašnijim od sotone Adolfa. Tvoji uzori Uljanov, Džugašvili (njegov praunuk Jakov ak. slikar iz petnih se žila upinje rehabilitirati prndedu) i Vladimirović Putin, čitavoj Europi i većem dijelu svijeta strašna su zla nanijeli. Uz bok su im Broz, Mao, Pot, dinastija Kim, afrički i arapski monstrumi ljudožderi i slična banda – s Jugoslavijom i Titom iznimno su bili povezani. Kad bi ti išta o tome znao vjerojatno bi se barem na trenutak zamislio i možda pokajao nad vlastitom ideološkom određenosti.
Svaka hrvatska, bošnjačka, kosovarska i crnogorska obitelj, najbliži suradnici krvnika Tita, mnogi nedužni fojberi, folksdojčeri i stotine tisuća drugih s dubokim ranama i ožiljcima pamte Jugoslaviju i crvenu joj zvijezdu petokraku, a tvoji istomišljenici u duljini od 20 metara razvlače zastavu ove crkotine i prekrvavu joj zvijezdu petokraku i ti tvrdiš da tu nema ništa nezakonito. Srami se, ukoliko imaš još i trunčić stida!
Svoju subraću, jogoslovene, odvedi po šumama i gorama i tamo daleko od ušiju normalnih ljudi orgijajte i slavite svoje k. pobjede. Treće YU nema, ona je duboko u srpskim đubrištima, gdje traži još jedno partnerstvo s antifašistima čiča Draže.
