BLAGDANSKA DEPRESIJA
Tekst: Sead Alić
Foto: Sveučilište sjever
Teško je govoriti o normalnom životu. Posebno danas kada se s riječju ‘normalno’ nenormalno igra. No iz starih vremena ostala mi je jedno staro dobro iskustvo. Davno sam naime shvatio da je jedna od pretpostavki normalnog života – poraz. Svaka smrt daje smisao nekom životu. Svaki je kraj početak. Da bi nešto nastalo, nešto mora doći do svog kraja…
Meni to nekako, potpuno osobno, onako usput, izgleda ovako: Ako nikada niste pali; ako niste izgubili nijedan rat, ako živite u strahu od razotkrivanja, gubitka, lošega glasa…onda vjerojatno još uvijek živite pod staklenim zvonom ili na način nekog od baconovskih idola.
Idoli su vraška stvar…
Slušam ljude oko sebe i prepoznajem njihovu želju za takozvanom “običnom ljudskom srećom”. U njihovim riječima prepoznajem, nažalost često, gotovo pa bolesnu želju za idealnom srećom. U njihovoj boli zbog nerealizirane ‘obične ljudske sreće’ čitam neprihvaćanje vlastite životne situacije. A, kako bi i bilo drukčije sad smo navikli da se život vrti pred našim očima brzinom od 25 sličica u sekundi. A, na svakoj sličici idealni interijeri i eksterijeri, idealne obline i mišice, idealni ljudi i božanske ljudske nakane…
Varaju nas reflektori ali varaju nas i riječi ljudi koji polažu pravo na Mudrost.
Postmoderna se tako lijepo zaigrala s pričom o priči, zaboravljajući da nas medijski oblikovatelji naših života svakodnevno truju pričama sa sretnim završetkom, likovima koji nemaju veze s realnim životom, narativom koji u nama razvija potrebu za idealnim trenutkom, rođendanom, blagdanom, partnerom, djetetom…
Životi prolaze u našim očekivanjima prinčeva, dvoraca, kraljica, bogate ostavštine, blaga… a mi lažemo sebe kako nam je potrebno samo da nas netko razumije, da nas uzme takve kakvi jesmo, da nas ne ignorira, da shvati naše dobre namjere, da shvati koliko smo dobri…
Proizvodnja idola izravno je povezana s proizvodnjom depresije. Ne može se istovremeno živjeti u svijetu nebeskih nada i u ljepoti prokletstva ovozemaljske ljepote rijetkih trenutaka. Naročito pred blagdane. Otuda su predblagdanske i postblagdanske depresije najsnažnije. Najavljuju se strahom od nadolazećih idealnih slika a završavaju razočarenjem koje je, zbog toga što je očekivano, tim veće.
Mitske priče, gomila lažnih osjećaja, spektakl s mirisom i okusom vjere, sladunjave priče o običajima, kazališna i filmska scenografija i rasvjeta grada – sve to u nama budi lažnu nadu da će nam ono lijepo, dobro i istinito netko skinuti s oblaka i lijepo zapakirano staviti pod bor.
No iz godine u godinu ne događa se ništa. Bildanje idealnoga u nama može eventualno završiti nekim materijalnim darom. U svijetu konzumiranja svijeta – drugačiji svijet nije niti moguć. Otuda porast depresije i razočarenja.
Nažalost, to nije onaj dobrodošli otrežnjujući poraz, jer bi nas pravi poraz naučio trenutku i običnosti, razumijevanju lijepoga u onome što je najskromnije.
Umjesto poraza mi iz godine u godinu pristajemo na sve dublju depresiju.
Opravdanje su nam naše godine čekanja, naše nade, čistoća naših želja i skromnost očekivanje da će se sa samoga neba dobro lijepo i istinito spustiti u naše živote.
Potrošači medija svih zemalja – izađite već jednom iz tvornica iluzija!
