AUSTRIJSKA POLITIKA I BLEIBURG

Objavljeno 10/07/2024

Tekst: Bože Vukušić

Foto: HIK

ODNOS AUSTRIJSKE POLITIKE PREMA KOMEMORACIJI NA BLEIBURŠKOM POLJU – REFERAT

Određeni politički krugovi u Austriji, uglavnom ljevičarski, ponajviše u pokrajini Koruškoj, odavno se protive održavanju komemoracije na Bleiburškom polju. Njihove aktivnosti za vrijeme Jugoslavije često su bile usklađene s beogradskom politikom, odnosno ti su krugovi predstavljali produženu ruku jugoslavenskog režima, a neki akteri bili su i registrirani suradnici Udbe.

O toj temi više ćete saznati iz izlaganja slovenskog istraživača i publiciste Igora Omerze koji je proučio nekoliko tisuća stranica iz arhive slovenske Udbe, a koja je bila delegirana sa strane savezne jugoslavenske Udbe u Beogradu za obradu Počasnog bleiburškog voda.

Neovisno od tajno-policijske aktivnosti, službena austrijska politika na zahtjev jugoslavenskog komunističkog režima sustavno je pokušavala ograničiti bleiburšku komemoraciju i otežati njeno održavanje. Međutim, bez obzira je li na vodstvu austrijske države bila Socijaldemokratska partija Austrije (Sozialdemokratische Partei Österreichs – SPÖ) ili Austrijska narodna stranka /demokršćani/) (Österreichische Volkspartei – ÖVP), opcija nije bila zabrana komemoracija na Bleiburškom polju. O tome sam opširnije pisao u knjizi „Čuvari bleiburške uspomene – Počasni bleiburški vod 1952. – 2017.“ (drugo dopunjeno izdanje, udruga Hrvatski križni put, Zagreb, 2018.)

Utjecaj tih snaga, bilo političkih ili tajno-policijskih u Austriji, znatno je oslabio nakon raspada komunističke Jugoslavije i uspostave neovisne Republike Hrvatske, te one dugo vremena nisu imale značajnijeg utjecaja na odnos austrijskih političkih i sigurnosno-redarstvenih vlasti prema samoj komemoraciji na Bleiburškom polju i njenim organizatorima, tj. udruzi Počasni bleiburški vod.

Napadi na komemoraciju na Bleiburškom polju naglo su intenzivirani u svibnju 2015. kada je komemoraciji nazočilo oko 50.000 hodočasnika. Napade su predvodili ljevičarski krugovi iz Koruške koji su komemoraciju etiketirali kao „ultranacionalistički neofašistički skup“. U tu su svrhu osnovali posebnu građansku inicijativu „AK Bleiburg/Pliberk“, koja je u početku imala ured u sjedištu Komunističke partije Austrije u Beču, te su pokrenuli web, Facebook i Twitter stranice s nazivom „no-ustasa“

(https://www.no-ustasa.at/…; https://hr-hr.facebook.com/noustasa.at/ i https://twitter.com/noustasa_at?lang=en).

Nakon komemoracije u svibnju 2016. tim se krugovima pridružila udruga Dokumentacijski arhiv austrijskog otpora (Dokumentationsarchiv des österreichischen Widerstandes – DÖW) koja je Kotarskom poglavarstvu u Völkermarktu

(Bezirkshauptmannschaft Völkermarkt) podnijela prijavu protiv Počasnog bleiburškog voda zbog korištenja „nacističkog znakovlja“- točnije „šahovnice“, odnosno hrvatskog povijesnog grba s prvim bijelim poljem, a sve s ciljem ispitivanja mogućnosti potpune zabrane bleiburške komemoracije.

(https://www.doew.at/cms/download/err9l/Pliberk_doew.pdf).

Prilikom sekundarne komemoracije za Sve svete 2016. godine na Bleiburškom polju, iz kruga naših simpatizera i prijatelja u Austriji bio sam informiran da određeni politički i društveno utjecajni krugovi u Austriji pripremaju zahtjeve za zabranom središnje komemoracije na Bleiburškom polju. Tom prilikom mi je savjetovano da PBV zatraži podršku Vlade RH i HBK, jer da se PBV bez te pomoći neće moći oduprijeti napadima koji se pripremaju. Krajem 2016. godine zatražen je sastanak s predsjednikom Vlade RH Andrejom Plenkovićem, koji je održan 14. ožujka 2017., a kojemu su sa strane PBV-a bili nazočni Vice Vukojević, Vladimir Šeks i ja, Bože Vukušić. Gosp. Plenkoviću je prezentirana situacija te je moj prijedlog bio da se taj problem pokuša riješiti preko međudržavnog ugovora s Republikom Austrijom o uređenju pitanja istraživanja vojnih grobišta i komemoracija za ratne i poratne žrtve Drugog svjetskog rata, kakve smo već tada imali s Njemačkom, Italijom i Slovenijom. Gosp. Plenković nam je obećao sveobuhvatnu pomoć Vlade RH te smo ubrzo održali sastanke s ministrom hrvatskim branitelja Tomom Medvedom (5. travnja 2017.) i državnom tajnicom u Ministarstvu vanjskih poslova Zdravkom Bušić (12. travnja 2017.).

Međutim, sukladno obavijesti austrijskih prijatelja, tijekom 2017. godine pojedini zastupnici u Donjem domu austrijskog Parlamenta (Nationalrat) iz etabliranih austrijskih, lijevo-orijentiranih političkih stranaka – Zeleni (Die Grünen), Socijaldemokratska partija Austrije) i neoliberala (Das Neue Österreich und Liberales Forum – NEOS) – počeli su učestalo postavljati zastupnička pitanja saveznim ministrima pravosuđa, obrane te unutarnjih i vanjskih poslova o bleiburškoj komemoraciji te zagovarati njenu zabranu (primjerice: Albert Steinhauser iz Zelenih (https://www.parlament.gv.at/person/40628), Katharina Kucharowits iz SPÖ-a (https://www.parlament.gv.at/person/35908) i Stephanie Krisper iz NEOS-a (https://www.parlament.gv.at/person/2344).

Ove aktivnosti intenzivirale su se krajem 2017. i početkom 2018. godine, nakon raspada tzv. velike koalicije između socijaldemokrata (SPÖ) i „narodnjaka“ (ÖVP) i stvaranja nove koalicijske vlade između narodnjaka i „slobodnjaka“ (Die Freiheitliche Partei Österreichs – FPÖ; Slobodarska stranka Austrije /bivši ‘haiderovci’/). U sljedećem razdoblju posebno aktivna u postavljanju zastupničkih pitanja u Nationalratu o bleiburškoj komemoraciji bila je zastupnica SPÖ-a Sabine Schatz (https://www.parlament.gv.at/person/2337), blisko povezana s vodstvom udruge Komitet Mauthausen Austrija (Mauthausen Komitee Österreich – MKÖ) (https://www.mkoe.at/…/oesterreichische…), odnosno tadašnjim potpredsjednikom MKÖ Helmutom Edelmayrom, inače bivšim zastupnikom SPÖ-a u Nationalratu.

Tadašnji potpredsjednik MKÖ Helmut Edelmayr je sredinom 2018. godine naručio elaborat o bleiburškoj komemoraciji od austrijskog sveučilišnog profesora ustavnog prava Bernda-Christiana Funka, općepoznatog po stavovima bliskim politici SPÖ-a, koji je na temelju nekoliko tendencioznih novinskih članaka i fotografija trebao procijeniti ispravnost dotadašnjih zaključaka austrijskih sigurnosno-redarstvenih službi da se bleiburška komemoracija održava u skladu s austrijskim zakonima. Funk je, međutim, zaključio da je cijela bleiburška komemoracija obilježena protuzakonitim i protuustavnim pojavama, odnosno da postoje osnove za njenu zabranu i da su zaključci austrijskih sigurnosno-redarstvenih službi moguće posljedica njihovog nesavjesnog rada i zloporabe službene djelatnosti.

(https://www.mkoe.at/…/Gutachten-Bleiburg-Professor…)

Edelmayr je na temelju zaključaka iz tog elaborata zatražio od austrijskog kancelara Sebastiana Kurza i biskupa u Klagenfurtu Aloisa Schwartza zabranu bleiburške komemoracije, dok je isti elaborat poslužio Sabini Schutz za postavljanje više zastupničkih pitanja u Nationalratu o komemoraciji i mogućnostima njene zabrane.

(Anfrage der Abgeordneten Sabine Schatz, betreffend „gesetzliche Überwachungs- und Interventionspflichten beim Ustaša-Treffen in Bleiburg/Pliberk“ – https://www.parlament.gv.at/…/J_0…/fnameorig_693383.html).)

U međuvremenu, neposredno prije održavanja Središnje komemoracije žrtvama Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, mjesni biskup u Klagenfurtu Alois Schwarz koji je bio mjerodavan za odobravanje tzv. biskupske mise („missa pontificalis“) na Bleiburškom polju, zatražio je sastanak s predstavnicima HBK i PBV-a, kako je naveo, zbog primjedbi „na neprimjereno ponašanje pojedinih hodočasnika i znakovlje koje nose prije, za vrijeme i poslije komemoracije“. Sastanku su u ime HBK bili nazočni glavni tajnik HBK msgr. Petar Palić (u međuvremenu imenovan hvarskim, pa mostarskim biskupom) i voditelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Tomislav Markić, a u ime PBV-a glasnogovornik vlč. Ante Kutleša i tadašnji glavni tajnik Bože Vukušić. Na rubu tog sastanka, biskup A. Schwartz mi je, iznenada, kad smo se sreli na hodniku, u četiri oka rekao: „Vukušiću, dok sam ja biskup u Klagenfurtu, nitko neće zabraniti komemoraciju u Bleiburgu“. Bio je to prvi znak da postoje vrlo ozbiljne inicijative u Austriji za zabranu bleiburške komemoracije.

Međutim, biskup Schwarz je 17. svibnja 2018. premješten iz Klagenfurta u St. Pölten, a na njegovo mjesto kao Biskupijski administrator postavljen je Engelbert Guggenberger. Taj je 2019. godine podlegao zahtjevima civilnih vlasti u Koruškoj te je odbio izdati suglasnost krčkom biskupu Ivici Petenjaku za tzv. biskupsku misu („missa pontificalis“) na Bleiburškom polju

(https://www.kath-kirche-kaernten.at/…/gedenkfeier-am…).

Otprilike u isto vrijeme, sredinom 2018. godine, u Austriji je pokrenuta inicijativa za izmjenama i dopunama Zakona o zabranjenim simbolima („Abzeichengesetz“ ili „Symbolgesetz“) koji je bio na snazi još od 1955. godine, a u koji je trebalo među ostalim uvrstiti i „ustaško znakovlje“. Te dopune predlagali su, kako će se kasnije pokazati, austrijski parlamentarci koji su već zahtijevali zabranu bleiburške komemoracije. Tada nismo smatrali da tu inicijativu trebamo osporavati, niti smo to činili, ali je bio problem što se u njenom obrazloženju navodilo da se ti „ustaški simboli“ masovno pojavljuju na bleiburškoj komemoraciji, kao i da je sama komemoracija zbog toga poprimila karakteristike „najvećeg neofašističkog okupljanja u Europi“

(https://www.parlament.gv.at/…/BNR/109/fname_726364.pdf;

https://www.parlament.gv.at/…/XXVI/I/377/fname_722354.pdf)

Pritom su austrijski mediji u izvještavanju redovito citirali i dijelove obrazloženja tog zakona u odnosu na „ustaško znakovlje“, gdje se bleiburška komemoracija proglašavala „najvećim neonacističkim skupom u Europi“, zbog čega je Veleposlanica RH u Beču Cvjetković 14. ožujka 2019. uputila javni protest austrijskim medijima .Taj „demarš“ koji je s jedne strane predstavljao pokušaj pranja prljave savjesti zbog dotadašnjeg nečinjenja, s druge je strane bio kontraproduktivan jer je bio u suprotnosti s praksom u državama s demokratskim uređenjem. Takav običaj da strana diplomatska predstavništva polemiziraju s domicilnim medijima bio je karakterističan uglavnom za veleposlanstva država poput Sadamova Iraka, Gadafijove Libije i, u novije vrijeme, Erdoganove Turske

(„Bleiburg-Gedenken: Kroatien kritisiert österreichische Medien“ – https://www.tt.com/…/bleiburg-gedenken-kroatien…)

Kotarske vlasti u Völkermarktu iskoristile su stajalište Biskupskog administratora u Klagenfurtu Engelberta Guggenbergera da bi bleiburšku komemoraciju proglasile običnim javnim skupom za kojega je potrebna posebna dozvola sa svim ostalim zakonskim posljedicama koje iz toga proizlaze. Komemoracija u svibnju 2019. godine održana je po posebnoj zakonskoj regulativi o javnim okupljanjima, a svetu misu je umjesto jednog od hrvatskih biskupa predvodio tadašnji ravnatelj Caritasa mons. Franjo Svalina (u međuvremenu imenovan biskupom Srijemske biskupije).

Prema informacijama koje su dolazile do vodstva PBV-a, Austrijska biskupska konferencija na čelu s bečkim nadbiskupom, kardinalom Christophom Schönbornom, držala se suzdržano i pozivala se na autonomnu nadležnost biskupije u Klagenfurtu i njenog administratora E. Guggenbergera u odlučivanju o davanju suglasnosti hrvatskim biskupima za predvođenje svete mise u sklopu bleiburške komemoracije. Međutim, ubrzo smo mogli saznati da to možda nije bilo tako. Naime, već 18. svibnja 2019. u tv-emisiji Radio-televizije Srbije (RTS) „Oko magazin: Bleiburg – zabrana fašizma na odgođeno“, emitirana je izjava Gerharda Baumgartnera, člana vodstva „Dokumentacijskog arhiva austrijskog otpora“ – DÖW, koji je doslovno izjavio da su zahtjevi za zabranom bleiburške komemoracije postali izgledni tek nakon što je on osobno uspio nagovoriti bečkog nadbiskupa i kardinala Schönborna da se kod biskupa u Klagenfurtu zauzme za tu zabranu (https://www.youtube.com/watch?v=sI-l6A3v7kQ).

Nekoliko dana nakon komemoracije u svibnju 2019. raspala se austrijska koalicijska vlada sastavljena od Austrijske narodne stranke i Slobodarske stranke Austrije. A nakon izbora, krajem rujna 2019., narodnjaci su novu koalicijsku vladu formirali sa Zelenima koji su u svoju nadležnost dobili sektor „društvenih djelatnosti“, među koje spadaju i komemoracije u skladu sa Zakonom o javnom okupljanju poput bleiburške komemoracije.

Središnja komemoracija u povodu 75. obljetnice Bleiburške tragedije trebala se održati 16. svibnja 2020. na Bleiburškom polju. Međutim, Upravni odbor PBV-a je na izvanrednoj telefonskoj sjednici 20. travnja 2020. donio odluku o odustajanju od njenog organiziranja uslijed austrijskih propisa zbog pandemije corona virusa kojima je vlada Austrije ograničila prava na javna okupljanja, a vlade Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine na (pro)putovanja u inozemstvo.

Dvije zastupnice u saveznom Parlamentu iz stranke, sada članice vladajuće koalicije Zelenih, Olga Voglauer (https://www.parlament.gv.at/person/5679) i Eva Blimlinger (https://www.parlament.gv.at/person/5649), koje su i do tada bile protivnice komemoracije, postavile su 27. svibnja 2020. pitanje tadašnjem ministru unutarnjih poslova Karlu Nehammeru, današnjem kancelaru, o mogućnostima zabrane komemoracije na Bleiburškom polju, koju su etiketirali kao „ultranacionalističko-fašistički skup“ (https://www.parlament.gv.at/gegenstand/XXVII/J/2147).

Dva dana kasnije, 29. svibnja 2020., još troje zastupnika u Nationalratu – socijaldemokratkinja Sabine Schatz, te neoliberali Stephanie Krisper (https://www.parlament.gv.at/person/2344) i Michael Bernhard (https://www.parlament.gv.at/person/83124) – podnijeli su zahtjev za izglasavanjem Rezolucije kojom bi se obvezalo austrijskog ministra unutarnjih poslova Karla Nehammera da ubuduće zabrani održavanje komemoracije na Bleiburškom polju. Oni su koristili potpuno isti termin za komemoraciju kao i prethodno spomenuti zastupnici Zelenih – „ultranacionalističko-fašistički skup“. Dotični su u ovom zahtjevu posebno problematizirali i vlasništvo PBV-a nad zemljištem na Bleiburškom polju kao i planiranu kupnju dodatnog zemljišta za izgradnju Muzeja Bleiburške tragedije („Entschließungsantrag betreffend Untersagung der ultranationalistisch-faschistischen Veranstaltung in Bleiburg/Pliberk“, 604/A/E vom 29.05.2020 /XXVII. GP/ – https://www.parlament.gv.at/…/A/A_00604/imfname_800203.pdf).

Istoga dana, 29. svibnja 2020., postignut je dogovor između petorice već spomenutih zastupnika s još dvoje zastupnika iz stožerne stranke vladajuće koalicije ÖVP, Peterom Weidingerom i Karlom Mahrerom, o zajedničkom prijedlogu Rezolucije u Nationalratu

(618/A/E XXVII. GP – Selbständiger Entschließungsantrag /gescanntes Original/, https://www.parlament.gv.at/…/XXVII/J/J_02147/index.shtml).

Kao rezultat te odluke nastao je novi prijedlog Rezolucije od 30. lipnja 2020. koji se, međutim, po sadržaju i retorici uopće nije razlikovao od prethodnog. Ovaj prijedlog nisu potpisale zastupnica Zelenih Olga Voglauer i zastupnica NEOS-a Stefanie Krisper, ali je novi potpisnik bio zastupnik Zelenih Georg Buerstmayr.

(https://www.parlament.gv.at/person/6501).

Na sjednici parlamentarnog Odbora za unutarnju politiku zastupnice Stephanie Krisper i Sabine Schatz predložile su dodatak „Rezoluciji o provjeri popisa (zabranjenih) simbola u odnosu na simbole ustaških grupacija“, koji je također bio prihvaćen. Taj dodatak sadržavao je tzv. katalog sa simbolima koje bi trebalo dodatno zabraniti. Isti nije objavljen na službenoj stranici austrijskog Parlamenta, ali se iz obrazloženja i samog teksta dodatka Rezolucije moglo nazrijeti da se u njemu, pored ostaloga, nalazi i povijesni hrvatski grb s prvim bijelim poljem koji je okarakteriziran kao „’klasični’ ustaški grb (šahovska ploča /lijevo gore s prvim bijelim poljem/ kao najčešći znak prepoznavanja ustaških grupacija, njihovih sljedbenika i organizacija“ (332 der Beilagen XXVII. GP – Ausschussbericht NR – Entschließungstext /Anlage 2/- https://www.parlament.gv.at/…/I/I_00332/fname_809051.pdf).

Austrijski Parlament, na zasjedanju 9. srpnja 2020., raspravljao je o prijedlogu tih objedinjenih Rezolucija, koju je na kraju izglasala većinom glasova stranka Narodnjaka, Socijaldemokrata, Neoliberala i Zelenih, dok su zastupnici Slobodarske stranke Austrije bili protiv.

Neposredno nakon što je ta Rezolucija izglasana, tadašnji ministar unutarnjih poslova, a današnji kancelar Karl Nehammer formirao je tzv. „ekspertnu skupinu“ koja je trebala izraditi „ekspertizu“ na temelju koje bi se donijele daljnje odluke o:

statusu komemoracija na Bleiburškom polju;
statusu hrvatskog povijesnog grba s prvim početnim poljem na bleiburškom spomeniku; i
statusu zemljišta na kojem se nalazi Spomen središte na Bleibirškom polju.

Izvješće te tzv. „ekspertne skupine“ objavljeno je 24. studenoga 2021. na internetskim stranicama austrijskog ministarstva unutarnjih poslova (https://www.bmi.gv.at/news.aspx?id=4834616951752F412F45593D).

Već 30. studenoga 2021. je predstojnik kotara Völkermarkt Gert-Andre Klösch donio Rješenje o uklanjanju hrvatske verzije teksta kao i hrvatskog povijesnog grba s prvim bijelim poljem sa spomenika na Bleiburškom polju, što je provedeno 3. svibnja 2022.

PBV je neposredno nakon uklanjanja hrvatskog grba s bleiburškog spomenika angažirao odvjetnika iz Klagenfurta Andreasa Horačeka koji je uložio žalbu na navedenu odluku. Kotarsko poglavarstvo Völkermarkt je tu žalbu odbilo 2. svibnja 2023.

Odvjetnik Horaček je 5. lipnja 2023. uložio novu žalbu na navedenu odluku Kotarskog poglavarstva Völkermarkt, koju je nadalje trebao rješavati Pokrajinski upravni sud u Klagenfurtu. Za potrebe ovog postupka PBV je angažirao tri povjesničara: akademika Stjepana Ćosića, dr sc. Marija Jareba i dr. sc. Amira Odhođaša. Oni su izradili znanstvene ekspertize koje je odvjetnik Horaček priložio spomenutoj žalbi.

Do sada su održana dva ročišta pred Pokrajinskim upravnim sudom u Klagenfurtu, 13. i 23. svibnja 2024., a na kojima su kao svjedoci eksperti svjedočili i akademik Stjepan Ćosić, dr sc. Marijo Jareb i Amir Odhođaš. Sutkinja je najavila da će presudu donijeti do 23. lipnja 2024., međutim odvjetnik Horaček je još nije zaprimio.

Paralelno s ovim postupkom PBV je vodio sudski postupak za povrat zemljišta na Bleiburškom polju u svoje vlasništvo. Naime, kako navedena „ekspertna skupina“ nije uspjela ništa pronaći niti iskonstruirati čime bi osporila vlasništvo PBV-a nad zemljištem, pristupilo se drugim zakulisnim igrama.

Naime, u svrhu dugoročnog obilježavanja Bleiburške tragedije, PBV je uspio 1965. godine kupiti prvih nešto više od dvije tisuće četvornih metara zemljišta na Bleiburškom polju. Budući da se radilo o zemljištu klasificiranom kao poljoprivredno, kupac je mogla biti samo austrijska pravna ili fizička osoba registrirana za poljoprivrednu djelatnost, što je u vodstvu PBV-a bio samo zamjenik predsjednika PBV-a Omer Vrabac. On je 7. listopada 2002. prenio vlasništvo nad tim zemljištem na tadašnjeg rizničara PBV-a Iliju Abramovića.

U sljedećem razdoblju, od 2004. do 2008. godine, PBV je u četiri navrata kupio zemljište veličine 27.853 m2 na Bleiburškom polju, također na ime Ilije Abramovića, koji je 7. svibnja 2005. kod notara potpisao tzv. Kodizill, posebnu vrstu testamenta, u kojem stoji da je kupljeno zemljište na Bleiburškom polju zapravo vlasništvo PBV-a. U međuvremenu je Abramović vezano uz svaku novu kupnju zemlje na njegovo ime javnobilježnički ovjeravao dopunu Kodizilla, gdje je navodio da u slučaju njegove smrti cjelokupno predmetno zemljište s pripadajućim nekretninama na Bleiburškom polju pripada PBV-u.

Ilija Abramović je umro 5. kolovoza 2020., ostavivši iza sebe kao nasljednicu samo suprugu Elfriedu, koju je austrijska socijalna služba proglasila radno i pravno nesposobnom, te je Općinski sud u Klagenfurtu za njenog pravnog skrbnika odredio odvjetnika Ferharda Paya-u iz Klagenfurta.

Nakon što je započela formalna ostavinska rasprava, odvjetnik PBV-a Andreas Horacek je izvijestio mjerodavni sud u Klagenfurtu da PBV polaže pravo nad vlasništvom cjelokupnog zemljišta na Bleiburškom polju koje je bilo uknjiženo na ime Ilije Abramovića.

Međutim, taj sud nije priznao Testament Ilije Abramovića i slijedom toga nije PBV-u priznao status stranke u ostavinskom postupku te je zemljište na Bleiburškom polju 2. prosinca 2022. dodijelio u vlasništvo Abramovićevoj udovici, odnosno na upravljanje njenom pravnom skrbniku, odvjetniku Ferhardu Paya-i iz Klagenfurta. Štoviše, odvjetnik Paya je 3. travnja 2023. potpisao ugovor o prodaji tog zemljišta trećoj osobi.

Konačno, vodstvu PBV-a nije preostalo ništa drugo u pravnom smislu za dokazivanje vlasništva nad zemljištem na Bleiburškom polju, nego Zemaljskom sudu u Klagenfurtu podnijeti tužbu protiv nasljednice pokojnog Ilije Abramovića, njegove udovice Elfriede, što je odvjetnik Horacek i učinio 18. srpnja 2023.

Nakon više rasprava, Zemaljski sud u Klagenfurtu je 12. ožujka 2024. donio rješenje kojim je PBV-a vraćeno vlasništvo nad zemljištem na Bleiburškom polju, a ta odluka dobila je klauzulu pravomoćnosti 12. lipnja 2024.

Također, PBV se priprema i za treći postupak ako bude potreban – tužbom pred Ustavnim sudom Austrije. Odluka o tome, odnosno postavljanje cilja te tužbe u kojoj će se zatražiti opoziv Rezolucije koju je izglasao austrijski Parlament, ovisit će pravomoćnoj presudi i obrazloženju same pravomoćne presude u povodu uklanjanja hrvatskog grba s prvim bijelim poljem s bleiburškog spomenika.

Ovo izlaganje je sažetak referata kojega pripremam za zbornik radova sa simpozija, a koji će biti desetak puta opširniji. Također, mogu najaviti da će na Međunarodnom stručno-znanstvenom simpoziju koji je će održati 29. i 30. listopada 2024. u Zagrebu o ovoj temi izlagati dr. sc. Marko Vukičević daleko detaljnije i utemeljeno na znanstvenoj metodologiji.