AFERA KONGO NIJE IZOLIRAN SLUČAJ NEGO JE TO PRAKSA HRVATSKIH INSTITUCIJA – PISMO UDRUGE PRAVDA, ISTINA ODGOVORNOST

Tekst: UDRUGA PRAVDA, ISTINA ODGOVORNOST

Foto: Panopticum

Poštovani,

obraćamo se Vama kao portalu koji se ne libi iznijeti istinu, a ujedno služi i zaštiti ljudskih prava. Naime, članovima naše udruge, a i drugima, eklatantno su prekršena sva ljudska prava koja deriviraju iz čl. 6 EU konvencije za zaštitu ljudskih prava samo i isključivo da bi se domogle ogromne imovinske vrijednosti osobe koje na to nemaju nikakva prava sukladno pozitivnim propisima RH.

Već smo se obraćali medijima, ali u našem slučaju postoji medijski zavjet šutnje jer u nečasne radnje uključeni su visokopozicionirani političari. O kakvim se prevarama i manipulacijama radi možete se uvjeriti iz naše kaznene prijave podnesene u kolovozu 2022. godine (ista u prilogu). Zbog ovakvih nezakonitih, nečasnih radnji naših institucija 44 obitelji bi trebale postati beskućnici.

Između ostalog, sad smo se odlučili sa Vama podijeliti naš slučaj i zbog Vašeg nedavnog članka u kojem ističete kako se u našim institucijama priznaju nezakoniti dokumenti, poput onih u nedavnoj aferi Kongo. U istoj situaciji nalaze se i članovi naše udruge, o čemu pišu i u kaznenoj prijavi. Naime, kada se odlučilo da se pogoduje političarima i drugim utjecajnim pojedincima, ni institucijama ni sudovima nije bilo važno što dostavljana dokumentacija nije zadovoljavala ni osnovne uvjete da bi se mogla koristiti pred državnim organima RH. Dakle, afera Kongo nije izolirani slučaj, nego je to praksa naših institucija.

Nadamo se da će Vas zainteresirati naš slučaj i da ćete objaviti našu kaznenu prijavu u ime istine, poštenja i zakonitosti.

 

UDRUGA PRAVDA, ISTINA ODGOVORNOST

OIB: 69022608169

Strossmayerova 19, Rijeka   

 

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci

Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta

Frana Kurelca b. b., Rijeka

 

KAZNENA PRIJAVA  zbog kaznenog djela iz čl. 291 KZ

 

Prijavitelj: Udruga Pravda, Istina Odgovornost

Prijavljeni: Upravni odjel za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša PGŽ (Jasna Turak, Dijana Cvitan, Marina Dereta-sukladno dopisu ureda dostavljen kao dokaz), Grad Rijeka (Vojko Obersnel, Irena Miličević, Ankica Perhat i dr.), Zaklada dr. Viktor Ružić-Rotary-club Rijeka (Nikola Sabljar i dr.)

                                                   OBRAZLOŽENJE

Godine 1993. na sastanku Rotary-cluba i sina Viktora Ružića, Gioka Ruzia dogovoreno je da sva imovina koja će se možebitno vratiti obitelji Ružić u postupku povrata nacionalizirane i konfiscirane imovine pripadne Rotary-clubu, a isti će poduzeti SVE POTREBNE RADNJE da se imovina vrati i u to ime osnovati Zakladu.

DOKAZ:

• članak Rotary-cluba

Radi se o četiri višekatne zgrade Strossmayerova 18, 20, 24 i 26 koje su konfiscirane Viktoru Ružiću kao i kuća 22 koja je nacionalizirana supruzi Viktora Ružića, Nadi tako da je riječ o milijunskoj imovini na kojoj je upisana hipoteka u iznosu od 1.200.000 talijanskih lira s 10% kamate 17. studenog 1944.

DOKAZ:

• teretni list

Dakle, prijašnji vlasnik sporne imovine obeštetio se ogromnim iznosom dobivenim na osnovu hipoteke s obzirom da taj iznos nije nikada vraćen niti otplaćen, a iskoristili su ga isključivo bivši vlasnik i njegovi nasljednici. Napominjemo da se tu radilo o tuđim novcima, odnosno novcima štediša. Načinom na koji je zaključen upravni postupak udvostručena je imovina bivšeg vlasnika jer mu se vraćaju zgrade za koje je već dobio enormni novčani iznos 1944. godine. Stanari iz tih zgrada su ulagali u iste 50 i više godina bez mogućnosti povrata tih sredstava kao što su tkz. ovlaštenici članovi Zaklade pokupovali stanove sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a sve suprotno čl. 39 Zakona  naknadi, Novac za izgradnju društvenih stanova izdvajali su i stanari iz spornih zgrada tako da su višestruko oštećeni budući da su trebali postati vlasnici stanova koji se sada potražuju jer ovlaštenici nisu ispunili gotovo ni jedan uvjet za povrat propisan Zakonom o naknadi.

U tim nekadašnjim najamnim zgradama osim stanova nalazili su se prostori koje su koristili pravni subjekti s javnim ovlastima: ordinacije Doma zdravlja ( dvije ordinacije opće prakse zubna ordinacija, ginekološke ordinacije, citološki laboratorij)- Strossmayerova 26 te dječji vrtić s jaslicama, prostori M.O. Centar-Sušak i ginekološke ordinacije Doma zdravlja – Strossmayerova 24

DOKAZ:

• etažni elaborat Strossmayerova 26
• vlasnički i posjedovni list Strossmayerova 24

Grad Rijeka naručuje 1995. godine etažni elaborat od firme RI 19 u vlasništvu rotarijanca Zlatka Košćine za zgradu Strossmayerova 26 odnosno za posebni dio tj. ordinacije Doma zdravlja, netočno navodeći da je vlasnik tih prostora. Sukladno presudi Ustavnog suda kao i Zakonu o zdravstvenoj zaštiti ( N.N. 75/93, 11/04, 55/96) čl.180 kao i prema Zakonu o ustanovama (N.N. 75/93) čl.57. st.1 i postojećoj sudskoj praksi  Grad Rijeka nezakonito upisuje vlasništvo nad tim prostorima na osnovu etažnog elaborata 24. siječnja 1996. godine da bi kasnije nezakonito Upravno vijeće koje je suprotno zakonu pod ingerencijom Grada donijelo odluku o iseljavanju ordinacija sve protivno čl.54 Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

DOKAZ:

• Odluka Ustavnog suda od 22. siječnja 1992.
• Vlastovnica

Stupanjem na snagu Zakona o naknadi nasljednici Viktora Ružića. Gioko Ruzio, Henrieta Ružić, Matilda Ružić, Viktor Ružić preko svoga punomoćnika, rotarijanca i osnivača Zaklade i u to vrijeme gradskog vijećnika,Tomislava Sabljara, koji svoje usluge prema obitelji Ružić obavlja pro-bono međutim istome kao osnivaču Zaklade pripada 1/18 VRIJEDNOSTI Zaklade odnosno cca. 150 m2  poslovno-stambenog prostora, budući da je kao zakladnik u temeljni kapital Zaklade od 72 000 kuna unio 4 000 kuna, podnose 30. lipnja 1997. godine zahtjev za povrat imovine Uredu za imovinsko-pravne poslove PGŽ. Ured je pod nadležnosti PGŽ čiji je tada dožupan, a kasnije župan Vidoje Vujić predsjednik i član Rotary-cluba u čiju korist bi se trebao izvršiti povrat.

Ovdje treba istaći da je podneseni zahtjev neuredan u svakom pogledu jer su ga podnijele neovlaštene osobe s obzirom na utvrđenja u ostavinskom postupku iza Viktora i Nade Ružić.

DOKAZ:

• odluka o nasljeđivanju iza Viktora Ružića
• odluka o nasljeđivanju iza Nade Ružić

Datumom predaje zahtjeva u Strossmayerovoj 26 nalazile su se ordinacije Doma zdravlja koje su smještene u te prostore odmah iza drugog svjetskog rata i koje su obavljale djelatnost za koju su osnovane. Jednako tako u Strosmayerovoj 24 nalazio se je Dječji vrtić”Ciciban” s jaslicama koji je u novouređene prostore u istoj zgradi, uselio krajem 60-ih prošlog stoljeća, a do tada je koristio prostor u kojega se njegovim iseljenjem proširio MO ” Centar-Sušak” koji je koristio također prostor u Strossmayerovoj 24 po završetku II svj. rata kao i ginekološke ordinacije Doma zdravlja.

Prema tome sukladno čl. 54 Zakona o naknadi (Robert Peček – Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine s komentarima i sudskom praksom… prema ovoj odredbi ne vraća se u vlasništvo i posjed imovina pravnih osoba iz područja koja su izrjekom navedena u st. 1 ovog članka , a koja su na dan donošenja ovog zakona 1. listopada 1996. godine u njihovom vlasništvu što podrazumijeva da im je prema prijašnjim propisima nekretnina dana na korištenje…)  ured nadležan za donošenje rješenja morao je u roku od 30 dana donijeti odluku o odbijanju zahtjeva. Međutim, upravo suprotno tome, ured u dogovoru i suradnji s Gradom i Zakladom donosi odluku da će zastati s postupkom i to ni više ni manje nego SEDAM (7) godina čekajući prvo registraciju Zaklade koja je izvršena 2002., nakon toga izgradnju novih ordinacija u Kumičićevoj ulici, trošeći pri tome neopravdano sredstva poreznih obveznika pa i samo preseljenje koje je uslijedilo 2003 godine kao i iseljenje vrtića i mjesnog odbora iako su znali da sukladno čl. 54. ZN ti se prostori ne vraćaju, ali taj članak zakona nigdje ne spominju u rješenjima jer im ne odgovara. Sve ovo je napravljeno da se Rotary-club Rijeka odnosno njihova Zaklada Viktor Ružić dočepa te imovine i danas upravo u prostorima Doma zdravlja, nezakonito iseljenih, nalazi se središte rotarijanaca. Rotarijanci su smatrali da je baš taj prostor dovoljno reprezentativan da im bude središte s obzirom da na sastanke dolazi elita od gradskih vijećnika, župana, gradonačelnika, poznatih privatnih poduzetnika, pa tako pok. Vidoje Vujić, kada je preuzeo funkciju Predsjednika županijske gospodarske komore, naveo je da je na tu funkciju došao baš zahvaljujući potpori svojih rotarijanaca.

Ovakvim nezakonitim djelovanjem ne samo da je oštećena RH već i svi žitelji MO “Centar-Sušak” jer je došlo do poremećaja u dostupnosti pružanja zdravstvene zaštite budući da su ordinacije premještene na neprimjerenu lokaciju za većinu građana kao što su tim preseljenjem ostali bez ginekoloških ordinacija i ljekarne. Isto tako ostali su oštećeni za zatvaranje vrtića preseljenja MO na neadekvatni prostor, a posljedično preseljenjem takvih prevažnih djelatnosti javnih službi cijeli kvart je zamro ostajući bez ljekarne, banke, pošte…

Isto tako treba reći da su prostori zdravstva početkom 80-ih prošlog stoljeća potpuno preuređeni, naravno novcima poreznih obveznika i za to vrijeme uređeni na najsuvremeniji način od grijanja, hlađenja, strujnih i plinskih instalacija i dr. međutim Grad Rijeka na čijem je čelu veliki prijatelj rotarijanaca gradonačelnik Vojko Obersnel (članak NL) jedino u slučaju ovlaštenika tj. Zaklade kojoj predaje sve prostore 8. 01. 2007. godine na sastanku u uredu Gradonačelnika, i prije nego su donesena sva rješenja te ne traži povrat uloženih sredstava već PGŽ na čijem je čelu rotarijanac Vujić 2013. godine poklanja 50.000 kuna iz kapitalnih donacija Zakladi za, kako kažu, uređenje prostora kao i iznos od 127.000 kuna uplaćen direktno na žiro-račun Zaklade. Također i prostori vrtića “Ciciban” zajedno s jaslicama bili su potpuno uređeni što potvrđuje i činjenica da su odmah po donošenju rješenja od 16. ožujka 2005. godine dani u zakup Ustanovi za starije osobe, ali Grad od svojih prijatelja ne potražuje uložena sredstva pogodujući i na taj način.

DOKAZ:

• članak Novog lista

Pokroviteljstva, donacije i sponzorstva isplaćena iz proračuna PGŽ za razdoblje od 1. siječnja do 15. srpnja 2013. u kojem razdoblju je župan rotarijanac Vidoje Vujić

Isječak iz monografije „Život koji teče“ – autor isječka Nikola Sabljar

IZ SVEGA PROIZLAZI DA JE RH OŠTEĆENA ZA 1145m2 prostora koji je trebao biti njeno vlasništvo i kojim je trebala raspolagati i ubirati najam, a ne da su ta novčana sredstva koja su velika otišla onima koji za to nemaju zakonska prava. Ovdje ioš treba pridodati poslovni prostor Strossmayerove 22 (242 m2) jer jedini zakonski nasljednik iza Nade Ružić, Nada Kostanjević zakasnila je s zahtjevom za povrat pa joj je odbačen međutim ured netočno navodi nasljednike samo da bi imovina otišla drugima, a ne RH kojoj zakonom pripada prema čl. 77 Zakona o naknadi.

DOKAZ:

• zapisnik kućnog savjeta Strossmayerove 26
• dokument Grada Rijeke od 20. 02. 2004. kojom obavještava prvo   punomoćnika da je preseljenje izvršeno i da se može započeti s postupkom povrata
• presuda ESLJP Očić protiv RH
• odluka Vlade RH
• dokument Upravnog odjela za zdravstvenu zaštitu i socijalnu skrb
• isječak iz Monografije
• odluka Županijskog poglavarstva PGŽ od 11. prosinca 2003.
• odluka Upravnog vijeća Doma zdravlja od 12. prosinca 2003.
• presuda Općinskog suda u Splitu
• vlasnički list Strossmayerova 24
• e-mail Fadljević Dragice–ravnateljice direkcije za mjesnu samoupravu
• e-mail Superina Marine-Direkcija za upravljanje objektima poslovne i javne namjene

Ured nadležan za donošenje rješenja saziva prvu raspravu 21. travnja 2004. na kojoj nije prisustvovao NITKO SA SUPROTNE STRANE, NITI ODO NITI DRUGA STRANKA U POSTUPKU (stanari) i prvi i jedini puta raspravlja se o svim bitnim činjenicama postupka te navedena trojka iz kaznene prijave provodi svoj plan. Koliko su spremni daleko ići najbolje ukazuje argument da unatoč notornoj činjenici da na raspravi nije bilo nikoga iz ODO-a u rješenju iz siječnja 2005. navodi da je na raspravi sudjelovao ODO i raspravio i potvrdio svu spornu dokumentaciju i činjenice i ti navodi se samo kasnije opetuju u svim rješenjima.

DOKAZ:

• Rješenje iz siječnja 2005.
• Zapisnik s rasprave održane 21. travnja 2004.

Drugim riječima, ured nadležan za donošenje rješenja, Grad Rijeka i Zaklada, zajedno i u dogovoru što je i više nego razvidno iz samog postupka i rješenja s obzirom da je ured namjerno i tendenciozno zastao s postupkom a Grad Rijeka neovlašteno i nezakonito (vidljivo iz odluke Upravnog vijeća Doma zdravlja na čijem je čelu u to vrijeme pročelnica Gradskog odjela za zdravstvo Ankica Perhat, gdje navode da sele radi zahtjeva ovlaštenika dakle prije donošenja ikakovog rješenja iz čega se nameće jasan zaključak da je sve unaprijed dogovoreno) iselio prostore javne namjene samo i isključivo da bi ured mogao napisati u rješenjima da su prostori slobodni od osoba i stvari i tako dobio kvazi osnov za povrat, oštetili su RH i sve njene građane da bi poklonili imovinu onima kojima po pozitivnim propisima NE PRIPADA. Načinom na koji je ured u dogovoru s navedenima u ovoj prijavi riješio povrat vezan za prostore javne namjene proizlazilo bi da uopće nije ni trebalo donositi lex specialis – Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nego bi bilo dovoljno da ovlaštenici podnesu zahtjev. Takvom logikom značilo bi, da se je moglo odmah iseliti i protjerati iz njihovih domova 44 obitelji, a ne da ih se mrcvari kroz 22 godine provođenja nezakonitog postupka kroz koje je vrijeme njihova imovina propala. Međutim, na nesreću Zaklade i drugih, i u presudama ESLJP navodi se da bivši vlasnik ili njegovi nasljednici prvoga nasljednog reda mogu tražiti PO ODREĐENIM UVJETIMA ILI POVRAT ILI NAKNADU. NEKI OD TIH UVJETA SU PRIMJERICE ČL. 54 ILI ČL. 50 ZAKONA O NAKNADI.

Odredbom čl. 137 ZUP-a propisano je da je činjenično stanje na kojem temelji svoj zahtjev stranka dužna iznijeti točno, istinito i određeno, a ako nije riječ o činjenicama koje su opće poznate stranka je dužna za svoje navode ponuditi dokaze i po mogućnosti ih podnijeti. Punomoćnik ovlaštenika ne samo da nije ponudio dokaze za navode iz zahtjeva već su ti navodi neistiniti kako za osobe koje su trebale biti ovlaštenici tako i za navode o njihovom državljanstvu. Ured umjesto da zatraži dokaze o činjenicama iz zahtjeva donosi rješenja (rješenja od 2005. do 2016.) bez da je savjesno i odgovorno izvršio svoj posao za koji je dobio ovlasti pa tako osobama koje su prekludirane ne odbacuje zahtjeve samo da bi mogao Zakladu navesti u rješenjima kao ovlaštenika naknade. Vezano za državljanstvo ovlaštenika Zakon propisuje da je ono koje su imali na dan donošenja Zakona o naknadi. Iako je ured na osnovu dopisa MUP znao da je Vesna Draxsler državljanka RH odlučio je zataškati i zanemariti tu činjenicu i kao dokaz o državljanstvu prihvatiti fotokopiju putovnice koju je nakon DVANAEST GODINA OD PREDAJE ZAHTJEVA PONUDIO PUNOMOĆNIK. Jednako tako iako je zao da je Nada Kostanjević državljanka RH, čak i odbacio njen zahtjev kao nepravodoban u siječnju 2010., u rješenju iz prosinca 2010., zaboravlja na taj odbačaj i netočno je kao i Vesnu Draxsler svrstava u strane državljane sve kako bi sveo na minimum mogućnost žalbi ( stanari teško su se i mogli žaliti na nešto budući da nisu sudjelovali u postupku suprotno zakonu i time nisu imali nikakva saznanja o činjenicama iz postupka da bi mogli podnijeti suvisle pravne lijekove) kako bi se što prije dokopali imovine oni kojima ista NE PRIPADA. Iz cijelog spisa postupka jasno je da je ured prihvaćao apsolutno svaku inicijativu i primjedbu ovlaštenika nabavljajući čak isprave koje su ovlaštenici bili dužni dostaviti i na taj način ustvari postao šegrt punomoćnika umjesto da samostalno i na osnovi zakona vodi postupak već je s predumišljajem izbjegavao navesti u rješenjima relevantne dokaze npr. dopis MUP i iste zataškati.

DOKAZ:

• dopis MUP-a
• dopis Tomislava Sabljara punomoćnika
• zapisnik od 19. 6. 2012.
• zapisnik od 18. 6. 2012.
• Rješenje od 6. svibnja 2016. (Vesna Draxsler strana umjesto hrvatska državljanka)
• Rješenje siječanj 2010.
• Rješenje prosinac 2010.

Jednako tako Zemljišno-knjižni ured u Rijeci upisuje vlasništvo osobi kojoj je Nada Kostanjević 2018. god. prodala zemljište iz zahtjeva za povrat (kat.čestica 2217/2) iako je istoj svim rješenjima nakon prosinca 2010. odbačen zahtjev jer je prekludirana. Zahtjev joj je prvi puta odbačen  rješenjem iz siječnja 2010. godine. Najbolji dokaz navodima o pogodovanju i korupciji predstavlja zahtjev Nade Kostanjevič iz 2002. godine kojega podnosi kao HRVATSKA DRŽAVLJANKA  (prvi zahtjev podnosi 2000. zajedno s Verom Willistis i Vesnom Draxsler preko svoga punomoćnika Sabljara u kojem ih isti predstavlja kao strane državljanke bez da je uz zahtjev dostavio rodne listove koje je ured  zatražio tek nakon 12 godina od predaje zahtjeva nakon što je donio više rješenja) pa ipak i ovaj puta ured se oglušuje o prekludiranost i NE odbacuje zahtjev nego ju svrstava u strane državljane (rješenje siječanj 2005., prosinac 2010.) iako jedini strani državljanin prema pozitivnim propisima RH je Vera Willisits odnosno prema rodnom listu Vjera Štefanija Ružić-Vilišić. Međutim, suprotno zakonu ured nije nigdje utvrdio identitet samih podnositelja te njihovog srodstva s pok. Viktorom Ružićem, a što je dovelo do povrede materijalnog prava i to čl. 9 Zakona o naknadi pogotovo što se na nizu dostavljenih nevjerodostojnih isprava nalaze različita imena i inačice imena. Nadalje, s obzirom da je prema navodima MUP Willistis aplicirala za austrijsko državljanstvo, a u rješenjima se navodi ono švicarsko, a koje nejasnoće ured nikada nije ni otklonio (dokaz zapisnici iz 2012.) došlo je do povrede matrijalnog prava čl.10 Zakona o naknadi. Odredba čl.10 Zakona o naknadi isključuje od prava za naknadu one prijašnje vlasnike za koje je pitanje naknade riješeno međudržavnim ugovorom ili na drugi način. Sudska praksa navodi (R. Peček Zakon o naknadi)  da se odredba odnosi i na nasljednike prijašnjih vlasnika, a isključuje i one prijašnje vlasnike koji su propustili ostvariti naknadu koja im pripada. Prema tome sukladno navodima Ministarstva pravosuđa postoje potpisani ugovori i s Austrijom i sa Švicarskom konfederacijom pa je i ovaj zahtjev trebao biti odbijen. Ured u svom rješenju iz 16.ožujka 2005. navodi:

„Dana 28. kolovoza 2000. godine Kostanjević. rođ. Ružič Nada iz Slovenije, državljanka Republike Slovenije, pridružila se zahtjevu za povrat oduzete imovine, a dana 13. prosinca pridružili su se i preostali  članovi obitelji Ružič i to Willistis Vera iz Švicarske, državljanka Švicarske, i Draxsler Vesna iz SAD-a, državljanka SAD-a, po uvodno navedenom punomoćniku, pridružili zahtjevu za povrat oduzete imovine.U odnosu na njihove zahtjeve ova služba će rješavati kada se za to ispunr uvjeti tj. utvrdi da li se radi o imovini za koju je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom odnosno zaključe međudržavni sporazumi koji reguliraju pitanje naknade za oduzetu imovinu.“

Više je nego razvidno da ured nije uopće vršio  postupak sukladno popropisima RH već je samo donosio odluke i rješenja po nalozima punomoćnika za što im se isti uostalom i zahvalio svojim dopisom. Jasnu je uočljiva namjera kršenja zakona s obzirom da je ured po potrebi  ovlaštenika mijenjao njihova državljanstva i U RJEŠENJIMA PISAO NEISTINE.

Kako prema Zakonu o hrvatskom državljanstvu čl. 2 državljanin RH koji ima i strano državljanstvo, smatra se pred tijelima državne vlasti RH isključivo hrvatskim državljaninom, a temeljem rođenja na teritoriju RH to pravo je neosporno osim u slučajevima koje navodi MUP u svom dopisu uredu, a to su otpustom, odricanjem, međunarodnim ugovorima, potpuno je jasno pogodovanje ureda naročito u svjetlu činjenice navedene u presudi ESLJP: “…ako je podnositeljica zahtjeva imala pravo na naknadu na temelju Zakona o denacionalizaciji to se pravo ugasilo 2. srpnja 1997. godine njezinim propuštanjem podnijeti zahtjev za naknadu u zakonskom roku…“

Dakle, jasno je i razvidno da niti Nada Kostanjević niti Vesna Draxsler nisu ni trebale biti sudionice ovoga kompromitiranog, koruptivnog postupka jer su im zahtjevi trebali biti odbačeni čim su ih podnijele s obzirom na prekluziju. Međutim isključivo radi pogodovanja Zakladi pa i ovlaštenicima iste se pojavljuju u rješenjima, dok se čak Vesni Draxsler zahtjev nikako ni ne odbacuje samo kako bi Zaklada mogla biti proglašena njenim nasljednikom, naravno bez provođenja ostavinskog postupka iako prema zakonima RH, Zaklada ne može biti nasljednik prvog nasljednog reda niti može nasljediti Vesnu Draxsler jer oporuka iste nije nikada proglašena sukladno odredbama Zakona o nasljeđivanju niti je iza pok. Vesne Draxsler vođen ostavinski postupak u kojem bi Zaklada bila proglašena nasljednikom  Proizlazi da je pravno sljedništvo u odnosu na Zakladu u potpunosti u nesuglasju sa Zakonom o nasljeđivanju i Zakonom o općem upravnom postupku. Sve ove radnje su izvršene samo da se ošteti RH i njezin proračun izbjegavanjem plaćanja poreza.

Čl. 9 st. 2 Zakona o naknadi

U pogledu prava nasljeđivanja primjenjuju se odredbe Zakona o nasljeđivanju, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

DOKAZ:

• zahtjev ovlaštenika
• izvadak iz vlasničkog lista
• presuda ESLJP Gottwald – Markušić
• zahtjev Nade Kostanjević iz 2002. godine
• rodni listovi Vesne Draxsler i Vere Willistis
• rješenje Ureda siječanj 2016.
• navodi Zaklade u monografiji “Život koji teće“ da se povrat iza Vesne Draxsler provodi
• izravno na Zakladu

Također donošenjem rješenja koja nisu u skladu s pozitivnim propisima RH, omogućeno je Zakladi nezakonito i neosnovano vlasništvo preko kojega ista ostvaruje nepripadajuću dobit, uostalom kao i ostali ovlaštenici, kroz ubiranje najma, međutim dobiveni novac ne uplaćuje sukladno zakonu za pričuvu kao i za održavanje zgrada i stanova.

Kako je upravni postupak trajao van svih razumnih rokova preko 20 godina i za taj period nitko nije ulagao, stanari nisu ni mogli jer nisu imali apsolutno nikakav status niti vlasnika niti najmoprimca, imovina je propala i na taj način došlo je do oštećenja tuđe stvari i imovine.  Isto tako Grad u dogovoru s ovlaštenicima predaje ispražnjene stanove i ključeve istima prije donošenja rješenja te tako prejudicira i pogoduje jednako kao i u slučaju prostora javne namjene postavljajući se iznad zakona. Iako je u tijeku obnova postupka sukladno presudi Upravnog suda u predmetu Orlić, iz razloga što je stanarima onemogućeno pravo stranke u postupku i na taj način derogirana sva prava koja izviru iz čl. 6 EU konvencije za zaštitu ljudskih prava, Grad predaje ključeve nasilno ispražnjenih stanova Zakladi i ostalima bez da je utvrđeno vlasništvo na istima jednako kako je 90-ih sam donosio odluke o tome kome će prodati stanove iz zgrada navedenih u ovoj prijavi pa je tako nekim stanarima u isto vrijeme prodao stan sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (danas RH isplaćuje Zakladi i ostalima 770.000 kuna za te stanove) dok je drugima u istovjetnim uvjetima odbijao zahtjeve navodeći da postoji zabrana prodaje takvih stanova diskriminirajući i na taj način građane ove zemlje. Nastavno na činjenicu obnove postupka, tražilo se izuzeće osiba koje su vršile nezakonit povrat, čemu naravno nije udovoljeno pa na taj naćin proizlazi da bi oni koji su i izvršili kazneno djelo trebali ponovno odlučivati o istoj stvari.

DOKAZ:

• uvid u evidenciju RI-stana
• navodi Zaklade u Monografiji
• članak NL o statusu stanara iz Strossmayerove ulice
• ugovor o prodaji stana
• odgovor o zabrani prodaje stana
• fotografija ulaznih vrata u Strossmayerovoj 22

Međutim, najveće oštećenje državnog proračuna, stanara iz najamnih konfisciranih zgrada koje se sada potražuju kao i svih građana RH odnosi se na namjerno krivu primjenu čl. 50 Zakona o naknadi. Takvim nezakonitim djelovanjem ne samo da je prekršen zakon već je došlo do očigledne diskriminacije.

Zakon o suzbijanju diskriminacije čl. 2

Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl.1 st.1 ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla niti stavljena u nepovoljniji položaj ud druge osobe u usporedivoj situaciji.

Naime, kako je razvidno iz vlasničkog lista spornih zgrada prijašnji vlasnik kada je uvidio da će doći do promjene vlasti i društvenog uređenja podiže na svoje najamne zgrade budući da je on stanovao u svojoj vili na Pećinama koja nikada nije ni konfiscirana ni nacionalizirana, za to vrijeme ogroman novčani iznos od 1.200.000 lira  17. studenog 1944. godine. Bivši vlasnik mogao je dobiti taj iznos budući da je bio bivši ministar Pravde u Kraljevini Jugoslaviji, a njegov otac član upravnog odbora banke dok su istovremeno propali ulozi štediša koje nitko nije osigurao, Kako je konfiskacija izvršena u kolovozu 1945. notorno je da bivši vlasnik i sve da je htio nije mogao vratiti uzeti iznos. Još jednom naglašavamo da je taj veliki iznos iskoristio isključivo bivši vlasnik i njegovi nasljednici.

Kako je Zakon o naknadi jasan što je ured nadležan za donošenje rješenja dužan učiniti ako se potražuje imovina na kojoj je upisana hipoteka i to st. 1 i 2 čl. 50 uz koji je Ministarstvo financija donijelo i poseban Naputak o načinu i postupku revalorizacije iznosa duga i rokovima uplate dugovanja u korist proračuna RH (N.N. 77/99) a, u čijoj točki 7. izričito stoji: 

„kada Županijski ured za imovinsko.pravne poslove u primjeni ovog zakona utvrdi da je riječ o nekretnini koja je opterećena s hipotekom TRAŽIT ĆE da podnositelj zahtjeva izvrši u korist proračuna RH revalorizirani iznos hipotekarskog duga, kako bi prijašnji vlasnik mogao ostvariti svoje pravo na naknadu”

Točka 6 istog Naputka navodi:

„ako prijašnji vlasnik NE UPLATI REVALORIZIRANI IZNOS DUGA U KORIST PRORAČUNA RH ili NE DOKAŽE DA JE DUGOVANJE U MEĐUVREMENU PRESTALO, NEMA PRAVO NA NAKNADU I NJEGOV ZAHTJEV NADLEŽNI ŽUPANIJSKI URED ĆE ODBITI“

Točka 4 Naputka navodi:

„Zbog rata, a i zbog promjena koje su nastale nakon drugog svj. rata, došlo je do promjene vlasnika na nekretninama. Isplata dugovanja je stala, a propisi o nacionalizaciji zahvatili su novog vlasnika koji se upisao u zemljišne knjige na nekretnini opterečenoj hipotekom, a da nije isplatio dugovanje. Sve upisane hipoteke prema propisima o nacionalizaciji bile su brisane po službenoj dužnosti.“

Točka 5 Naputka  navodi:

„… dakle, prestala je hipoteka, ALI NE I DUG O ČEMU POSTOJE DOKAZI U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA“

Izvjesno je da ovlaštenici nisu ispunili niti jedan uvjet iz tog članka jer nisu nikako, a kamo li u roku koji je bio prekluzivan i koji je obvezivao sve u RH, niti uplatili revalorizirani iznos dugovanja niti dostavili potvrdu o prestanku dugovanja. Na taj način došlo do ranije spomenute diskriminacije budući da su svi drugi morali ili uplatiti dugovanje ili dostaviti potvrdu o prestanku dugovanja koja je trebala, kako navodi sudska praksa R. Peček Zakon o naknadi nedvosmisleno ukazivati na to da je dug u cijelosti podmiren, zahtjev je ovlaštenicima trebao biti odbačen još daleke 1999. godine prema čl. 13 prije spomenutog Naputka.

Međutim, Ured ponovno u dogovoru s ovlaštenicima poduzima radnje za koje nije ovlašten jer svako dugovanje je jedinstveno, te traži izvan svih zakonskih rokova bilo kakav navod smo da bi mogao opravdati nevraćanje duga u proračun RH  Tako traži od HNB-a potvrdu o tome ima li ista evidentirano dugovanje iako je znao da nema niti može imati s obzirom da je dokumentacija o likvidaciji kreditnih poduzeća predana na čuvanje u Državni arhiv, a i prema točki 4. Naputka  proizlazi da su sve hipoteke bile brisane po službenoj dužnosti dok je dug zabilježen isključivo u zemljišnim knjigama i tu ga treba tražiti. Stoga je pogrešno primjenjeno pravilo o teretu dokazivanja, a upravno tijelo prvog stupnja je čak preuzelo ulogu podnositelja zahtjeva pa je pribavljanjem očitovanja HNB ex officio željelo na nezakonit način omogućiti ovlaštenicima izbjegavanje uplate u proračun RH. Dakle, brisovno očitovanje HNB-a nema nikakav značaj prvenstveno što je izvan roka, zatim ne dokazuje ni da je dug vraćen niti da je dugovanje prestalo budući da samo navode da nemaju evidentiran dug kao što nemaju ni za jedno hipotekarno dugovanje iz toga vremena. Ovdje treba istaći da je ured čak i u dopisu prema HNB-u išao s navodima da se radi o nacionaliziranoj imovini što znači da tijekom postupka nije utvrdio o kakvoj je imovini riječ s obzirom da se radilo o najamnim zgradama koje su konfiscirane pogotovo što se Grad u više navrata izjasnio da se radi o nacionaliziranim stanovima,a što je potpuno drukčije pravno stajalište prema Zakonu o naknadi ili je pak ured namjerno neistinito prikazao situaciju s obzirom da se nacionalizirani stanovi ionako ne vraćaju vlasniku pa je njegovo dugovanje u takvom slučaju nevažno jednako kao i dopis HNB-a jer mu se ne udvostručuje imovina.Ako se radi o nacionaliziranoj imovini sukladno čl.22 Zakona o naknadi vlasnici stanova trebali su 2. srpnja 1997. godine postati stanari koji su dali zahtjeve za otkup tih stanova i na taj način oštećeni su za svoje vlasništvo i višegodišnje zanemarivanje i propadanje istog Dakle gubitnici i oštećene strane u oba slučaja su stanari i RH.

DOKAZ:

• upit Ureda upućen HNB-u
• odgovor HNB-a uredu
• dopis Grada Rijeke od 17. 3. 2016. kojega potpisuje današnja pročelnica, u kojem navodi da se radi o nacionaliziranim stanovima
• dopis Službe za prodaju stanova Grada Rijeke kojega potpisuje rotarijanac Zlatko Košćina i u kojem navode da je stan nacionaliziran

Znači, samom logikom stvari, jasno je da prijašnji vlasnik nije niti mogao podmiriti dugovanje kao ni uložiti dobiveni hipotekarni novac u poslijeratnu obnovu s obzirom da mu je imovina konfiscirana u kolovozu 1945., a sama hipoteka uzeta 17. 11. 1944., upravo radi osiguranja od gubitka imovine za koji se znalo da će neminovno uslijediti. Prema svemu navedenome Ured je znao za sve te činjenice, a ipak je odlučio u dogovoru i suradnji s ovlaštenicima i Gradom zanemariti dugovanje i izigrati RH ne zahtijevajući uplatu duga koju su morali izvršiti svi ostali u istovjetnim postupcima. Načinom na koji je Ured riješio pitanje hipoteke proizlazilo bi da je čl. 50 Zakona o naknadi suvišan i neprovediv što zasigurno nije bila intencija zakonodavca kada je uređivao spomenuto pitanje i kada je donesen poseban Naputak koji je i dio čl. 50, st. 2 Zakona, pogotovo što nitko nije ovlašten da nekoga ošteti za imovinu dok drugome je neosnovano udvostruči. Sva izmotavanja o tome da bi brisovno očitovanje bilo dokaz da ne treba vratiti tuđi novac su neumjesna i protivna zakonu jer jedino je važno, a što izričito i naglašava zakon da je novac vraćen i uplaćen ili utrošen u poslijeratnu obnovu zgrade (za što su se trebali dostaviti dokazi), a što notorno nije u ovom slučaju učinjeno niti moglo biti učinjeno  s obzirom na datum konfiskacije.

DOKAZ:

• e-mail HNB-a,u kojem obrazlaže da ne posjeduje dokaz da je dugovanje vraćeno
• Vraćanje hipotekarnog dugovanja SPC sukladno odredbama Zakona o naknadi
• Članak Večernjeg lista – „Za povrat imovine oduzete u komunizmu uvjet otplata tadašnjih kredita“, kolovoz 1999. godine

Na istovjetan način, namjerno krivom primjenom zakona oštetili su RH, sve njene građane kao i stanare u konfisciranim zgradama kada su odlučili zanemariti i izigrati zakon vezano za tavanske prostore koji su pretvoreni u stanove u doba socijalizma.. Odredbom čl. 49 st. 2 Zakona o naknadi ne proizlazi da bi ovlaštenicima pripadala povećana vrijednost jer i oni moraju u slučaju povećanja vrijednosti imovine od trenutka oduzimanja platiti naknadu ili priznati suvlasništvo u vrijednisti u omjeru ulaganja vlasniku, odnosno nositelju prava korištenja i raspolaganja. U ovome spornom postupku više je takvih stanova u odnosu na koje je zanemaren zakon i na taj način oštećena RH i stanari za značajna materijalna sredstva kao i opet diskriminirani stanari u odnosu na sve druge na koje se zakon primjenjivao. Navodi ureda da se vraća imovina u stanju kakva je bila u doba konfiskacije, bez primjene st. 2 čl. 49, značilo bi da se stanovi pretvore u tavanske prostore

DOKAZ:

• presuda Vrhovnog suda

Sve ove nezakonitosti mogle su se provesti budući da je ured namjerno i u suradnji s Zakladom zanemario prava stanara i isključio ih iz postupka kako ne bi imali saznanja o ičemu, kako ne bi imali pravnog zastupnika koji bi mogao reagirati primjerice na dokumentaciju koju su dostavljali ovlaštenici i koja ne zadovoljava osnovne uvjete, a da bi se ista mogla upotrijebiti pred nadležnim tijelima RH (npr. smrtovnica Vesne Draxsler nema obvezatan Apostille pečat) i svime time onemogućeno pravo na djelotvoran pravni lijek.

Također treba napomenuti da je postupak rastavljen na više upravnih postupaka, po svakoj zgradi zasebno  pa je i na taj način učinjena diskriminacija stanara spram ovlaštenika naknade jer su dokumenti i zapisnici razasuti u različite spise pa uvidom u jedan ne možete dobiti potpuni uvid u postupak, dakle stanari su mogli kod pisanja tužbi Upravnom sudu dobiti uvid samo u spis svoje zgrade dok su ovlaštenici imali pristup svim spisima, bili na svim raspravama i na taj način imali sve zapisnike za što su oštećeni, diskriminirani i segregirani stanari koje se, još jednom napominjemo suprotno zakonu nije smatralo strankama, zainteresiranim stranama, a sve radi pogodovanja ovlaštenicima.

DOKAZ:

• presuda Upravnog suda u Rijeci (Orlić)

Najbolji dokaz o udruživanju i dogovaranju o svim nezakonitim radnjama predstavlja postupanje ureda vezano za status stanara Željka Horvata. Isti je bez pravne osnove u stanu br. 1 Strossmayerova 26 što je upravo utvrdio Grad Rijeka međutim na zahtjev Zaklade i punomoćnika Ured ga promovira u nositelja stanarskog prava i omogućuje na taj način pravo na redovne pravne lijekove i potpisivanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, a Grad unatoč saznanju o bespravnom korištenju stana potpisuje s njime ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom sve na zahtjev i dogovor punomoćnika koji ga postavljaju za ovlaštenu osobu suvlasnika kako bi provodio teror na zahtjev Zaklade prema drugim stanarima, a za uzvrat isti je njihov svjedok koji daje lažne iskaze na sudu u njihovu korist.

DOKAZ:

• dopis Grada Rijeke u kojem navode da Horvat koristi stan bez pravne osnove
• podnesak sudu
• ugovor o zaštićenoj najamnini
• dopis Horvata
• Rješenje 7. prosinac 2010.

Nezakoniti, koruptivni upravni postupak trajao je više od 20 godina, a sve u korist ovlaštenika zbog razloga navedenih u ovoj prijavi, a na štetu stanara koji su umirali i na taj način onemogućena im je pravda i zakonitost kao i njihovo neosporno pravo na DOM.

Prema ćinjenicama navedenim u ovoj kaznenoj prijavi razvidno je da služba nadležna za donošenje rješenja donosila je ista temeljena na neistinama i u kojima se nalaze većinom neistine, isključivo iz razloga pogodovanja Zakladi i ovlaštenicima, a koje je radnje uspjela sprovesti uz pomoć Grada Rijeke i njegovih službi koje su iseljavale prostore javne namjene kako je bilo potrebno Zakladi i drugima i na taj način pribavili korist Zakladi i ovlaštenicima, a RH i stanarima prouzročili štetu.

Zaključno RH i njeni građani oštećeni su za milijunske iznose i to:

• za četiri višekatne zgrade u središtu Sušaka
• za 44 stana i novčani iznos višegodišnjeg najma istih
• za 1.387 m2 poslovnog prostora i višegodišnjeg najma
• za iznos izgradnje novih ordinacija
• za iznos pretvaranja tavanskih prostora u stanove
• za 770.000 kuna iznos koji se isplaćuje za stanove ranije prodane prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
• za iznos od 50.000 kuna poklonjen Zakladi
• za revalorizirani iznos hipotekarnog dugovanja nikada uplaćen u državni proračun
• za iznos od 127.00 kuna koje je PGŽ uplatila direktno na žiro-račun Zaklade (dokaz – navodi Zaklade)
• za neuplaćeni iznos poreza s obzirom da Zaklada ne može predstavljati prvi nasljedni red

kao i:

• za nezakonito uskraćivanje prava na dom i diskriminaciju 44 obitelji građana RH
• za oštećenje tuđe stvari i imovine (stanara-sukladno čl. 13 Fonda za naknadu, RH-sukladno čl.77 Zakona o naknadi)

Ustav Republike Hrvatske

Izvorišne osnove

U uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata izraženoj nasuprot proglašenju NDH (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.)…

Temeljne odredbe:

Čl. 1

Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država

Čl. 2

Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv

Imovina iz kaznene prijave konfiscirana je presudom Viktoru Ružiću bivšem ministru Pravde Kraljevine Jugoslavije. Tom presudom isti je optužen po sedam točaka optužnice po kojima je kasnije amnestiran osim točke 3 koja se odnosi na njegovo zagovaranje odvajanja Hrvatskog primorja i Istre iz teritorija Hrvatske i stvaranja zajedno sa Slovenijom i Trstom posebnog teritorija. Kako navodi Viktor Ružić u svojim Memoarima cijelo vrijeme drugog svjetskog rata održavao je kontakt i veze s izbjegličkom Vladom Kraljevine kao što je tijekom suđenja izjavio da mu je ta ideja o autonomiji bila prihvatljiva.

Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka protiv Viktora Ružića Županijskom sudu u Rijeci podnose 1995. god. nasljednici Viktora Ružića sin Gioko Ruzio (koji je 1940. godine pobjegao od ratnih zbivanja u Švicarsku) i unuka Matilda Ružić preko svog punomoćnika: rotarijanca, rotarijanskog mentora Gioka Ruzia i osnivača Zaklade, Tomislava Sabljara, a kojoj Zakladi je kasnije i pripala ta imovina sukladno dogovoru iz 1993. godine navedenom na početku ove kaznene prijave.

Isti navodi u zahtjevu za obnovu da se nalaže ponavljanje radi novih dokaza i činjenica iako je vidljivo da nijedan predloženi svjedok koji je kasnije svjedočio nije mogao iznjeti ništa novo vezano za točku 3 optužnice jer nitko od tih svjedoka nije osobno prijateljevao s optuženim niti imao osobni uvid u njegovu korespodenciju.. Pogotovo nitko nije mogao svjedočiti vezano za točku 3 optužbe po kojoj je jedino i optužen jer to su bile političke ideje isključivo između Ružića i Londona. Svjedočiti je mogao svaki stanovnik Sušaka iz tog vremena iznoseći samo osobni stav o Ružiću iz svoga kuta gledanja i izraziti osobno mišljenje o njemu što su i učinili predloženi svjedoci. Da su bili neki drugi svjedoci možda bi svjedočili drukčije osobito što u najamnim spornim zgradama iz postupka još žive stanari svjedoci toga vremena.

Inače neki od svjedoka koje su predložili podnositelji zahtjeva za obnovu postupka usko su vezani za rotary-club Rijeka.

Sukladno Kaznenom zakonu čl. 204 podnosi se ova prijava jer neprijavljivanje kaznenog djela predstavlja samo kazneno djelo.

Sukladno Ustavu RH čl. 121a st. 1 “Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite IMOVINE RH te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.”

Slijedom svih navoda ove kaznene prijave zahtijevamo Vaše postupanje.

UDRUGA PRAVDA, ISTINA ODGOVORNOST

U Rijeci, 20. srpnja 2022.