PROF. ŽELIMIR ČEČURA: MOJ SLUČAJ POKAZUJE ZAŠTO MONARHISTIČKU OVLAST MINISTRA FUCHSA TREBA IZBACITI IZ ZAKONA

Tekst: Želimir Čečura, prof.

Foto: Radio KAJ

Jedan potpis, bez obrazloženja, dovoljan je da se poništi odluka škole, rad školskog odbora i nečija profesionalna karijera. Zakon to dopušta i to je problem. Ovo nije apstraktna rasprava o zakonima. Ovo je moj osobni slučaj.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja 2021. godine uskratilo je suglasnost na odluku Školskog odbora o imenovanju ravnatelja. Prva suglasnost bila je nepismena, s ozbiljnim pogreškama i sadržajno nevjerodostojna. Druga je bila „ispravak” prve, ali također s greškama  (u prilogu teksta) koje ukazuju da su u MZO-u neodgovorni, nepismeni i da ne gledaju ništa osim podobnosti. Takvi dokumenti, koji bi trebali predstavljati ozbiljnost i autoritet države, u praksi su odlučili o sudbini škole i čovjeka.

Nakon 39 i pol godina rada u školskom sustavu, od čega sam tri mandata ravnatelja odradio zakonito i bez osporavanja, četvrti mi je ministar ovim odlukama uskratio. Bez jasnog razloga, bez konkretnih dokaza i bez stvarne mogućnosti obrane. U međuvremenu sam otišao u mirovinu, a odgovor na pitanje nisam dobio ni nakon pet godina, čak ni sudskim putem.

Problem nije samo u pojedincima problem je u zakonu

Sve je to omogućeno člankom 127. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, koji propisuje da ministar daje (ili uskraćuje) prethodnu suglasnost na imenovanje ravnatelja. U praksi to znači da ministar može srušiti odluku Školskog odbora, čak i kada je postupak proveden zakonito, a da pritom ne snosi stvarnu odgovornost ili posljedice za obrazloženje.

U mom slučaju Ministarstvo se pozivalo na navodno „utvrđene nepravilnosti” inspekcije. No,

• nije dostavljen nijedan konkretan nalaz,
• ne postoji jasan zapisnik,
• nema provjerljivih dokaza.

Glavni inspektor koji je navodno te nepravilnosti utvrdio u međuvremenu je otišao u „zasluženu” mirovinu, a s njim je, očito, otišla i odgovornost. Sustav se zatvorio sam u sebe, a institucije su ostale nijeme.

Ministar nije sud, niti bi smio biti

Ovakva zakonska ovlast pretvara ministra u posljednju i neupitnu instancu bez obveze da stvarno obrazloži odluku, bez učinkovite kontrole i bez posljedica. To nije demokratski mehanizam, nego ostatak monarhijskog shvaćanja vlasti – ministar zna, odlučuje i ne odgovara.

Ako jedna osoba može, na temelju loše napisanih i naknadno ispravljanih dopisa, poništiti odluku škole i profesionalni put nekoga tko je desetljećima radio u sustavu, tada problem nije pojedinačan slučaj. Problem je zakon koji to dopušta.

Prijedlog rješenja: ili ukinuti ovlast, ili je strogo ograničiti

Zato je nužno:

• izbaciti iz zakona mogućnost da ministar bez jasnog i obrazloženog razloga uskraćuje suglasnost, ili
• tu ovlast strogo ograničiti: obvezno pisano i detaljno obrazloženje, konkretni dokazi, jasno navedene povrede postupka i stvarna, brza sudska kontrola.

Autonomija škole, rad školskih odbora i profesionalni integritet nastavnika i ravnatelja ne smiju ovisiti o političkoj volji jednog čovjeka. Ministarstvo mora nadzirati zakonitost, a ne glumiti sud i monarha u isto vrijeme.

Ovaj slučaj pokazuje koliko je opasno kada se šutnja institucija normalizira, a odgovornost razvodni do neprepoznatljivosti. Ako želimo školstvo koje se temelji na stručnosti, autonomiji i pravu, onda ministri ne smiju glumiti monarhe. Sustav mora služiti školama, a ne obrnuto.

Moj slučaj je gotov. Ja sam u mirovini. Ali zakon je ostao isti. I sutra se isto može dogoditi bilo kome drugome. Zato je krajnje vrijeme da se o ovome govori javno, otvoreno i bez straha.

Pitanja za ministra: koliko je još ravnatelja ovako „skinuto“?

Ako moj slučaj nije iznimka, nego dio prakse, javnost ima pravo na odgovore. Zato postavljam sljedeća pitanja ministru znanosti i obrazovanja:

1. Koliko je puta u vašem mandatu uskraćena suglasnost na odluku Školskog odbora o imenovanju ravnatelja? Molim točan broj, po godinama.
2. U koliko je slučajeva suglasnost uskraćena bez dostavljenog jasnog i provjerljivog obrazloženja? Postoje li pisani nalazi inspekcije za svaki od tih slučajeva?
3. Zašto se u mom slučaju Ministarstvo ni nakon pet godina ne može ili ne želi očitovati konkretnim razlozima uskraćivanja suglasnosti?
4. Kako je moguće da se odluka temelji na „utvrđenim nepravilnostima“, a da ne postoji javno dostupan zapisnik, nalaz ili dokument koji te nepravilnosti dokazuje?
5. Je li prihvatljivo da se Ministarstvo i dalje poziva na nalaze inspektora koji je u međuvremenu otišao u mirovinu, bez mogućnosti provjere njegova rada i odgovornosti?
6. Smatrate li normalnim da ministar jednom odlukom može poništiti volju Školskog odbora i autonomiju škole, a da pritom ne snosi nikakvu osobnu ni političku odgovornost?
7. Hoćete li podržati izmjenu Zakona o odgoju i obrazovanju kako bi se ministru ukinula ili barem strogo ograničila ovlast uskraćivanja suglasnosti bez jasnog obrazloženja i učinkovite sudske kontrole?
8. Ako je sustav ispravan, čega se Ministarstvo boji potpune transparentnosti ili javne rasprave?
9. Zašto ministar ima veću moć od škole i sudova?
10. Jeste li ministar ili monarh?

U Zagrebu, 30. siječnja 2026.                                                       Želimir Čečura, prof.