JOSIP BROZ NIJE TITO

Tekst: V. Krsnik
Foto: Tanjug

Dosad je bilo mnogo sumnje i teorija o tome tko je u stvari jugoslavenski diktator Josip Broz Tito, pa su zato vrijedna novija istraživanja koja se mogu naći na internetu, ali očito dosad nisu bila prihvaćena u postjugoslavenskoj stvarnosti, posebno u Hrvatskoj. Ta su istraživanja defintivno potvrdila da su Josip Broz i Tito bile dvije ličnosti, odnosno da Josip Broz nije Tito.
KRLEŽA, HITLER I TITO NA ISTOJ MAĐARSKOJ AKADEMIJI
Za razliku od Wikipedije koja se drži lažne biografije Josipa Broza Tita na jednom sličnom internetskom portalu objavljena je istinita verzija komunističkog diktatora čija sjena još uvijek lebdi na prostorima bivše komunističke federacije, uključujući naravno i Hrvatsku.
U solidno argumentiranoj analizi njegove političke biografije priča o jugoslavenskom komunističkom diktatoru počinje s otkrićem da je stvarni Tito rođen kao Josua Ambroz Mayer u Beču 7. svibnja 1891. godine. Otac mu je bio bogati poljski Židov Samuel Mayer vlasnik tvornice medicinskih potrepština. Majka mu je bila Slovenka Marija Javoršek koja je kod Samuela Mayera bila sluškinja. Mladi Josua Ambroz bio je snažan i dobro građen momak koji je stekao najbolje školsko obrazovanje, između ostalog završivši glazbenu srednju školu gdje je bio najbolji interpret Verdija i Chopina. U Budimpešti je 1912. godine osvojio srebrnu medalju na jednom mačevalačkom natjecanju. Školovao se u Imperijalnoj austrijskoj vojnoj akademiji u Pećuhu, a s njime je u istom razredu bio kasniji njemački nacistički vođa Adolf Hitler s kojim je u Jugoslaviji ratovao tijekom Drugog svjetskog rata. Usput rečeno istu akademiju u Pečuhu pohađao je i Miroslav Krleža.
Po ovom prikazu Titovog životopisa on je postao komunist u vrijeme Prvog svjetskog rata. Kao vojnik u austrijskoj vojsci 1914. poslan je na Istočni front. Rusi su ga u ožujku 1915. godine zarobili u Bukovini.
OSVANUO NAKON NESTANKA MILANA GORKIĆA
Nakon jednogodišnjeg zatvora 1917. godine priključio se ruskim boljševicima, da bi 1918. godine u Omsku u Sibiru pristupio Crvenoj amriji i Komunitičkoj partiji. Tu se vjenčao s Pelagijom Belousovom i s njom se 1920. godine vratio u Jugoslaviju gdje se priključio jugoslavenskoj Komunističkoj partiji. Navodi se da je 1921. godine za diktature kralja Aleksandra radio kao mašinist u Bjelovaru i Kraljevici te prešao u političku ilegalu. Članom Centralnog komiteta KPJ postao je 1934. godine da bi se iduće godine 1935. vratio u Rusiju, gdje je bio aktivan u Kominterni. Staljin ga je pod tajnim imenom Walter 1937. poslao u Jugoslaviju. Nakon što je generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije Milan Gorkić nestao u čistkama, vjerojatno ubijen u Rusiji. Staljin je Tita postavio za novog generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije. Navodeći sve njegove funkcije na čelu komunističke Jugoslavije od vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske preko razlaza sa Staljinom do osnivanja Pokreta nesvrstanih ova analiza bavi se i jezikom kojim se služio naglašavajući da to uopće nije bio hrvatski jezik nego mješavina poljskoj, slovenskog i ruskog s dodatkom hrvatskih riječi. Ističe se da ga njegovi vršnjaci prilikom posjeta rodnom Kumorvcu nisu mogli prepoznati.
POGINUO NA KAVKAZU
Stvarni Josip Broz rođen je prema matičnoj knjizi rođenih u Kumrovcu 7. svibnja 1892, godine. Njegov otac Franjo Broz i majka Marija Javoršek iz slovenskog sela Podsreda imali su čak 14 djece od kojih je polovica umrla u ranoj dobi. Po fizičkom izgledu Josip Broz bio nizak dječak uskog lica i ograničene inteligencije. Nije uspio završiti osnovnu školu, pa je 1905. godine napustio drugi razred. Nakon toga zaposlio se u jednoj bravariji u Sisku gdje je ostao do 1913. godine. Njegov suradnik na poslu N. Ivšić svjedočio je da je Josip Broz radeći na stroju izgubio jedan prst desne ruke. Nakon što je neko vrijeme radio u Sloveniji i Češkoj na početku Prvog svjetskog rata je mobiliziran u austrijskoj vojsci da bi 1914. godine smrtno stradao na Kavkazu.
Sovjetska Kominterna zbog dugoročnih političkih ciljeva odlučila je tada iskoristiti identitet poginulog polubrata Josipa Broza pa je tako Josua Ambroz Mayer postao Josip Broz Tito. U ovom životopisu na internetu navodi se da je Tito umro od ganrene u Ljubljani 4. svibnja 1980. godine pri čemu se ističe da je pred smrt govorio bečkim dijalektom njemačkog a ne mješavinom slavenskih jezika. Kao tada najmoćniji židovski lider u svijetu njegovom pogrebu nazočilo je preko 120 najviših političara iz cijeloga svijeta. Čak i danas nakon krvavog raspada Jugoslavije diljem zemlje osim u Srbiji postoje mnogi njegovi spomenici, a osobito je cijenjen u Bosni, Kosovu i Makedoniji koje su stvorene pod njegovim vodstvom.
NASILNA PROŠLOST
U ovom tekstu se posebno spominje Hrvatska gdje ga liberalna ljevica, odnosno bivši komunisti slave kao “najvećeg (lažnog) Hrvata u povijesti cijele regije”, iako je odgovoran za eliminaciju oko 700.000 Hrvata pretežno civila. U cijeloj Jugoslaviii on je odgovoran za 1.100.000 žrtava, pa je po tome, ističe se u ovom prikazu njegovog životopisa, 9. na listi vodećih masovnih ubojica na svijetu.
U tekstu se opširno piše o Titovoj zločinačkoj politici što uključuju ratne zločine, zločine protiv čovječnosti kao što su masovna ubojstva, democid, genocid i etničko čišćenje. On je odgovoran za ekonomski kolaps Jugoslavije zbog rastućeg stranog duga koji Jugoslavija nije mogla vraćati. Pored odgovornosti za masovne zločine nakon Drugog svjetskog rata poput Bleiburga, fojbi i progona Katoličke crkve posebice se navodi progon njemačke manjine nakon završetka rata. “Raspad Jugoslavuije ne može se razumjeti bez letimičnog pogleda na nasilnu prošlost. “Pod 45 godišnjom vladavinom komunističkog vladara Tita Jugoslavija je predstavljala lažnu sliku perfektnog multietničkog “melting pota”, a u stvari jugoslavenski multietnički suživot mogao je funkcionirati jedino pod Titovom čeličnom rukom, što je demokratski Zapad prešutno tolerirao”. ističe se u analizi.
DRŽI 9. MJESTO NA SVJETSKOJ TOP LISTI MASOVNIH UBOJICA
Ovaj prikaz stvarnog Tita kao komunističkog vladara čvrste ruke i jednog od 9 svjetskih lidera koji su ostali upamčeni po masovnim likvidacijama svojih ideoloških i političkih protivnika sasvim sigurno još dugo godina neće biti prihvaćen u hrvatskoj historiografiji s obzirom na ideološku podlogu na kojoj je utemeljena i funkcionira Republika Hrvatska. Politička biografija Josipa Broza Tita ostaje tako i nakon 35 godina zarobljena, kao što je to slučaj i s mitom o Jasenovcu, u postojećim neriješenim ideološkim pitanjima temeljni kamen grandiozne laži o Jugoslaviji kao uspješnoj državi. Jedan od vodećih povjesničara iz komunističke Jugoslavije dr. Dušan Bilandžić koji se priključio Franji Tuđmanu u stvaranju nove hrvatske države izjavio je svojedobno: “Svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma bi trebalo spaliti i sve pisati ispočetka”. Mogu li to učiniti razni Goldsteini, Jakovine, Markovine, Klasići i druga povjesničarska klatež koja kontrolira filozofske fakultete, ili pak mediji poput “Jutarnjeg lista” i portala “Index.hr” za koje uopće nije vijest o pokopu 814 žrtava komunističkog terora u Jazovci. Od takvih je to nemoguće očekivati, možda je tek najava neke nove klime u borbi za istinu nedavni koncerti Marka Perkovića Thompsona na kojima je najmanje 600.000 ljudi najavilo da su “Za dom spremni”.