VIŠNJA PAVELIĆ – KĆI POČINITELJA GENOCIDA

Objavljeno 28/03/2020

Tekst: Pablo de Llano

Prijevod sa španjolskog: Tuga Tarle

Starica Višnja obožavala je lik svoga oca Ante Pavelića, u čijem je režimu, pod pokroviteljstvom Hitlera, u Hrvatskoj ubijeno više od 300.000 ljudi, a koji je umro 1959. u Frankovoj Španjolskoj, koja mu je pružila utočište u najvećoj diskreciji. Prije nego što je umrla, otvorila nam je vrata svoje kuće u Madridu. Ali tamo nismo našli nikakvu krivnju. Pronašli smo samo mržnju. Cističnu mržnju.
Kći počinitelja genocida živjela je sama u stanu u Madridu koji je uvijek bio u mraku. Roletne su bile u dnevnoj sobi napola spuštene, a zavjese zatvorene. Starica je provodila dane zatvorena – dakle godinama, desetljećima, pola stoljeća – radeći manijakalno u arhivu svoga oca, pohranjenom u sobi punoj brda istrošenih mapa. Tišina bi bila poremećena tek popodne, kad bi sjela da se odmori na sofi i upalila svoj gramofon da bi slušala Verdijevu operu ili glas svog omiljenog baritona, Gina Bechija.
Višnja Pavelić, koja je umrla 2015. godine, bila je najdraža kći Ante Pavelića, hrvatskog diktatora kojeg je ugostio Franco i koji je umro u glavnom gradu Španjolske 1959. Fašist pod čijim su mandatom, pod pokroviteljstvom nacističke Njemačke, bili progonjeni Srbi, Židovi, Cigani i drugi protivnici režima od 1941. do 1945. godine; otvarani su i logori u kojima je ubijeno više od 300.000 civila, prema statistikama američkog Muzeja holokausta. “Bio je to monstruozan režim, a on je bio njegov vođa. Za mene je na istoj razini kao Hitler“, kaže Hrvoje Klasić, povjesničar sa Sveučilišta u Zagrebu.
Taj čovjek je posljednje dvije godine života proveo kao miran starac, šetajući Madridom. Na jednoj od do sada neobjavljenih fotografija koje je njegova kći dala El Paísu, pojavljuje se u Puerta del Sol odjeven u elegantno, tamno odijelo, sa šeširom i s dugim crnim kaputom. Lice mu je ostarjelo, mišići na njegovom licu su se opustili, a njegova gesta djeluje nedužno; nikako hladno, stisnuto i generalska kao na njegovim portretima iz četrdesetih. Osim toga, nosio je brkove, ali je zadržao dvije najkarakterističnije osobine: velike, guste obrve i ogromne uši, čije su resice visjele poput odrezaka. Kada je umro, u dobi od 70 godina, agencija Cifra kratko je izvijestila da je sahranjen u Madridu na groblju San Isidro “tijekom pogrebne ceremonije organizirane u najstrožoj privatnosti” i ograničila se na izjavu: “Dr. Ante Pavelić bio je šef hrvatske države tijekom Drugog svjetskog rata. ” Novine ABC stavile su njegovu osmrtnicu na dno stranice ispod odjeljka Odjeci društva u kojem je bila vijest o vjenčanjima, zarukama i cvijetnom vjenčiću.
“Želite li komadić čokolade?”
Kći genocida bila je ozbiljna, ali ljubazna žena, obrazovana i uvijek se prema meni ophodila s Vi. Primila me nekoliko puta u svome domu, u posljednjim godinama života. Izgledalo je da voli društvo i da razgovara o svom ocu, iako nije željela da se o tim susretima išta objavi prije njezine smrti. Kad bismo završili razgovor i kad bih rekao zbogom, ona bi me pratila do izlaza, malih i grbavih vrata, ponavljajući na svom španjolskom s ortopedskom sintaksom, s čvrstim slavenskim naglaskom i argentinskim greškama naučenim u njenoj prvoj fazi izgnanstva:
“Ali sve to prije moje smrti ništa, ha, ništa.”
Bila je opsjednuta diskrecijom. Nije željela da se o njoj govori ili da ju se fotografira te je s patološkom revnošću posjećivala grob svoga oca. “Otišla bi s tronošcem, sjela i provela večeri nadzirući njegov grob”, prisjetila se prije tri godine Almudena Moreno, menadžerica San Isidra. Bojeći se da će Srbi oskrnaviti njegov grob, na njega je postavila vrlo težak nadgrobni spomenik i zamolila groblje da ne otkriva strancima gdje je pokopan. “Prenijela je paniku”, rekao je Moreno. “Rekao sam joj: Budite mirni. Nitko neće doći u Španjolsku da ga traži.” Njezin nemir protegnuo se na budućnost i završio postupkom pred Ministarstvom pravosuđa zabranjujući da u budućnosti posmrtni ostaci njezina oca mogu biti ekshumirani.

POLA STOLJEĆA OSAMLJENA U SVOM STANU U MADRIDU

Višnja Pavelić umrla je na Božić 2015. godine, u dobi od 92 godine. Bila je kremirana, a pepeo je odložen u grobnicu uz oca, majku i brata u San Isidru, gdje se nalazi do danas.
Njih četvero živjeli su zajedno u Madridu dvije godine, od vremena kad su stigli 1957. do smrti patrijarha. Višnja je voljela fotografiju i voljela se fotografirati na izletima. U jednom od njih pozira u Santa Poli, na rubu Sredozemlja Visnja se opušteno smiješi, Velimir, njezin brat, ima formalno dopadljiv izraz. Maria, njezina majka, nosi sunčane naočale, a njezin izražaj ustiju izgleda nekako namješten. Njezin suprug je u profilu. Pod obodom šešira pojavljuje se tvrd izgled iz prošlosti. Ozbiljnost obitelji je u suprotnosti sa sumnjom da je satrap pobjegao iz Hrvatske s bogatstvom pokradenim od njegovih žrtava i države. U knjizi Croatia Under Ante Pavelić (2014), povjesničar Robert B. McCormick ističe da je Pavelić tijekom rata uspio preusmjeriti milijune u Švicarsku i spominje izvještaj CIA-e prema kojem se u posljednjim danima sukoba videći kako njegov zaštitnik Hitler propada te s planovima o vlastitom bijegu poslao u Austriju 12 kutija punih zlata i nakita. To je moglo biti 14 godina prije još jedne fotografije njegove kćeri, na kojoj njih četvero sjede poput nedjeljnih izletnika u hladu borova, a njihov Volkswagen Beetle parkiran je uz cestu. Višnja se nije sa sigurnošću sjećala kamo su je odveli, ali je vjerovala da bi to mogao biti tijekom posljednjeg izleta koji su proveli s ocem 1959. godine, uputivši se u posjet tek otvorenoj Valle de los Caídos. Pavelić, sa svojim nerazdvojnim šeširom, izgleda slabo, s opuštenim ramenima i izgubljenim pogledom. Sjetite se Vita Corleonea u Kumu, onako bez krvi, prije nego što je umro.
Sicilijanski mafijaš iz filma i hrvatski tiraninumrli su jednako, u starosti, nakon atentata, ali – mnogo kasnije. Corleone je ustrijeljen dok je kupovao naranče na uličnoj postaji u New Yorku. Pavelić je upucan s nekoliko metaka 1957. Na povratku svojoj kući na periferiji Buenos Airesa. “Ušao je i rekao: Pogodili su me”, prisjetila se njegova kći. Nije poznato tko je izvršio atentat. Nagađa se da su to bili ubojice koje je poslao Tito, diktator komunističke Jugoslavije. Višnja je to negirala – “Srbi su tražili njegovo izručenje, htjeli su ga živog” – te je tvrdila da su njegovi sunarodnjaci preuzeli kontrolu nad hrvatskom emigracijom.
Po završetku rata, 1945., Pavelić je pobjegao u Italiju, gdje se sakrio u jezuitskom samostanu. “O tome nitko nikad nije znao. Samo mi, ha! “, Rekla je, vrlo zadovoljna. Godine 1948. s lažnim imenom Antonio Serdar krenuo je u Genovu na putu za Argentinu, slijedeći tajnu rutu poznatu pod nazivom warline kojom su nacisti poput Adolfa Eichmanna, Klausa Barbie ili Josefa Mengelea otišli u Latinsku Ameriku. Obitelj Pavelić nastanila se u Buenos Airesu uz dopuštenje Perónove vlade i tamo provela desetljeće života. Pavelić je pokrenuo građevinsko poduzeće. Imao je i tvornicu tkanina i farmu. “Imali smo piliće”, rekla mi je Višnja. “Ja bih ujutro skupljala jaja.”
Tijekom razgovora sjedila je na sofi u dnevnoj sobi ispod portreta svog oca u drvenom ugljenu, retuširanog, mračnog, u bijelom sakou maršala.
“Ne mislite da je nešto skrivio?”
“Ne, uopće ne.”
U našim prvim susretima često se ustajala da bi tražila dokumente kojima je pokušavala pokazati da njezin otac nije bio zao čovjek. Izgubila bi se u hodniku kuće, ušla bi u svoj ured odakle je dolazio tjeskobni šum papira. Nakon dvije ili tri godine, oslabljena osteoporozom i manje uključena, na kraju se kretala s velikim naporom i uz pomoć hodalice. Time je njezin hod hodnikom bio spor i praćen glasnim zveckanjem, ali žena je bila otpornija od same osteoporoze, posegnula je za dosjeima, vratila se s njima i ponovila isto kao uvijek.
“Sve je to laž.” Sve što kažu o mom ocu je laž. Sve, svašta.
Nezavisna država Hrvatska, koju su nacisti uspostavili nakon invazije na Jugoslaviju 1941. i koju je Pavelić vodio do 1945., imala je za cilj ostvariti čistu etničku i vjersku naciju, čistu hrvatsku i katoličku državu. U njegovom najvećem koncentracijskom logoru Jasenovcu ubijeno je najmanje 83.145 ljudi prema službenim podacima; među njima 47.627 Srba, 16.173 Roma i 13.116 Židova; Čak 20.101 od ukupno ubijenih bila su djeca mlađa od 14 godina. Ustaše – na hrvatskom jeziku pobunjenici; ime po kojem su Pavelićevi vojnici bili poznati – ubijali su bjesomučnošću koja je šokirala čak i njihove nacističke saveznike. U knjizi Ustaša (1998) povjesničar Srdja Trifković stavlja u usta generalu Von Glaise-Horstenau, vojnom predstavniku Führera u Hrvatskoj izjavu da je Pavelićeva “revolucija” bila “daleko najkrvavija i najstrašnija” od svih koje sam vidio. “U zloglasnom Jasenovcu”, piše Robert McCormick, “tisuće muškaraca, žena i djece masakrirano je mecima, sjekirama, čekićima i raznim drugim oruđem koje je bilo na dohvat ruke”. Ubojiti apetit ustaša bio je usporediv samo, kaže, “s onim najmaštovitijim pripadnicima SS Trećeg Reicha”.” Pričao preživjelog Egona Bergera koji je 44 mjeseca proveo u Jasenovcu (2016.), donosi niz groznih detalja: “Odjek zastrašujućih krikova širio se u prostoriji dok je Miloš raskolio tijelo zatvorenika odozgo prema dolje, a zatim mu prerezao vrat”, “Jedan od ustaša, 12-godišnji dječak, izvadio je nož i odrezao svećeniku uši” ,”Dok bi Nijemci otrovali svoje žrtve, a zatim ih spalili, ustaše su bacila žive ljude u vatru”, “Groblje je zaudaralo za toplijih dana jer su tijela bila zakopana u vrlo plitkim grobovima. Na tom istom polju, gdje su sahranjeni naši prijatelji i obitelji, ustaše su posadile rajčicu.”
“Jasenovac je veliko pretjerivanje”, rekla mi je starica. Bio je to radni logor i bilo je siromaštva, ali imali su liječnike, vlastite nadzornike, sve što su htjeli. To nije bio Auschwitz, razumijete? Svi su bili živi i u miru.
Od svih divljaštava koja se pripisuju njezinom ocu, posebno ju je iritirala anegdota koju je u svojoj knjizi Kaputt zabilježio novinar Curzio Malaparte. Malaparte, koji je svoje kronike pisao u literarnoj maniri, opisuje jedan intervju s Pavelićem u njegovom uredu u kojem je vođa, u vojničkom odijelu i jahačim čizmama, na stolu imao pletenu košaru. Poklopac joj je bio napola otvoren. Uvijek je, prema njegovom kazivanju, Malaparte smatrao da su to svježi mekušci i pitao je jesu li to dalmatinske ostrige. Pošto je Pavelić podigao poklopac košarice, izvadio je šaku sluzavih i želatinoznih ostriga i, bacivši mi jedan od svojih osmijeha punih dobrote i umora, rekao je: “To je dar mojih vjernih ustaša: dvadeset kilograma ljudskih očiju.”
Ah! – uzviknula je. Nevjerojatno što ovaj čovjek kaže! Sve lažno, sve je lažno.”
Na stolu u dnevnoj sobi imala je knjigu pod nazivom Industrija holokausta i tri novine koje je svako jutro kupovala, EL PAÍS, El Mundo i ABC. Inzistirala je na tome da njezin otac nije bio “ni nacist niti fašista”, već nacionalist koji se borio “za oslobođenje Hrvatske od srpskog jarma”. Nije pokazala ni najmanji osjećaj krivnje.
Nije djelovala cinično. Izgledala je slijepa.
To je bio uobičajeni stav među potomcima nacističkih vrhovnika. U svojoj knjizi Djeca nacista (2016), Tania Crasnianski daje primjere: „U slučaju djece, mentalna obrana je doista vrlo jaka. Gudruna Himmlera zauvijek je karakterizirao njegov potpuni nedostatak perspektive o očevoj figuri ”. Poput Gudruna, “Edda Göring je imala neupitnu ljubav prema svome ocu i odbijala je vidjeti u njemu jednog od inicijatora Shoaha.” Edda je, poput Višnje, “živjela zatvorena u maloj kući u Münchenu, a stan joj je bio muzej na slavu toga čovjeka.” Wolf Rüdiger Hess uvijek je idealizirao oca i “nikad ga nije prestajao smatrati glasnikom mira”.

Od vremena Buenos Airesa, Višnja je postala osoba Pavelićeva povjerenja. Nakon atentata potajno je organizirala njegoj odlazak u Španjolsku. Iz Madrida joj je hrvatski svećenik javio da je španjolski kancelar Fernando María Castiella dao zeleno svjetlo za Pavelićev dolazak pod jednim uvjetom: “Pitajte ih samo za jednu stvar, oče: za diskreciju.” U Madridu su unajmili stan blizu Retira. Svakodnevno je izlazila s ocem na šetnje parkom. Organizirala je svoju dokumentaciju i kontakte s dijasporom beživotnog satrapa. Na posljednjoj snimljenoj fotografiji, vidimo starca koji sjedi odsutna pogleda s rukom koja nježno odmara na sljepoočnici. Njegova kći, u crnini kao u koroti, zuri u kameru, ukočena poput kremena.
Kad je umro, Marija, Višnja i Velimir ostali su sami. Uselili su 1961. u stan na imanju gdje će provesti ostatak svog života. María, majka, kuhala je, šivala i brinula se o kući. Umrla je 1984. godine. Velimir je svirao violinu i proveo sate zaključan u sobi čitajući knjige o filozofiji i političkoj povijesti, pišući aforizme i motajući cigarete jednu za drugom. Umro je od raka pluća 1998. Kuća je bila u četvrti Concha Espina, u blizini Santiago Bernabéu. Višnja se prisjetila kako su se vikendom golovi Real Madrida mogli čuti iz dnevne sobe, ali nikad nije imala interes proći razdaljinu od 10 minuta koja ju je razdvajala od stadiona i vidjeti Di Stéfana, Amancia ili Butragueña.
Uzdržavali su se, rekla je, zahvaljujući autorskim pravima očevih spisa – među ostalima, Pogrješkama i užasima, antikomunističkom eseju koji je citirala s poštovanjem – i od doprinosa iseljeničkih organizacija iz zemalja poput Kanade ili Australije. Višnja je ostala kao simbolički nasljednik svoga oca, a grob u San Isidru, kao utočište za nostalgične ustaše. Tijekom balkanskog rata, hrvatski su milicajci po povratku s fronta pjevali s oružjem u ruci: „U Madridu je zlatna grobnica i u njoj počiva Pavelić, vođa svih Hrvata. Ustani, Paveliću, svi ćemo umrijeti za tebe.” Svaki put kad je hrvatska nogometna reprezentacija igrala u Španjolskoj, radikalni navijači, pa čak i nogometaši, posjećivali su groblje i tražili je da bi joj odali poštovanje. Na drugoj fotografiji iz njezina osobnog dosjea pojavljuje se pored groba u pratnji mladića obučenog u tradicionalnu hrvatsku nošnju. U toj dami s naočarima i sijedom kosom, sitnoj poput ptice, još uvijek je živio ultranacionalist, izražavajući genocidnu mržnju prema Srbima: „Oni su stvoreni zločinci. Nema Srbina koji nije zločinac. Nisu činili ništa drugo nego ubijali! Ništa drugo. Ubijanje je u njihovim genima, a sve što smo mi učinili bilo je iz obrane“, rekla je.
Zadnji put kad sam je vidio, teško se kretala. Nosila je dugme za hitne slučajeve starijih osoba oko vrata. Jedva da je ikada komunicirala s nekim osobno, osim sa spremačicom i nećakinjom koja je živjela u Ontinyentu, u Valenciji, a ponekad ju je posjećivala. Kada je kontaktiranaputem posrednika, njezina nećakinja nije htjela sudjelovati u ovom izvješću, a kad smo otišli u Ontinyent i pokušali razgovarati s njom, Gradsko vijeće ove pitome i sunčane gradske općine obavijestilo nas je da više nije registrirana tamo.
Pri toj posljednjoj posjeti, stara mi je žena rekla da je jedan hrvatski istražitelj uzeo iz njezinog doma tri kovčega puna dokumentacije o Paveliću kako bi ih zakopao negdje u Hrvatskoj.
“Zašto ih zakopati?” Pitao sam je.
“Zato da je sve na sigurnom”, odgovorila je. Pod zemljom će sve biti sigurno, sigurno.
Zatim mi je predala posljednju fotografiju svoga oca.

Tijelo diktatora u njemačkoj bolnici u Madridu, ležalo je u ogrtaču na krevetu s buketom cvijeća na nogama. Ukočenost smrti ocrtavala se na čeljusti, na obrazima, na nosu, a bile su tu i one zloslutne crne obrve i ogromne uši. Nad uzglavljem kreveta bilo je raspelo, a sa bočnih strana dvije tmurne svijeće sa upaljenim plamenom. Kroz prozor, s otvorenim zavjesama, ulazila je bolesna zimska svjetlost koja osvjetljava njegov leš.
“Bilo je vrlo teško biti kći ovog čovjeka”, rekla je Višnja Pavelić. Vrlo teško.