INTERVJU: MARKO VUČETIĆ

Razgovarao: N. Šimić Tonin

Foto: A. M. Ć.

Intervju s profesorom filozofije, predsjednikom Gradskog vijeća Grada Zadra i nezavisnim saborskim zastupnik u 9. sazivu, Markom Vučetićem.

• Za one koji Vas manje znaju, kako bi u par rečenica predstavili sebe?

Vrlo rano sam definirao svoje identitete, nemam potrebu boriti se da bih nešto postao, a još manje dokazivati se drugima kako bi me prihvatili. Uostalom, ti drugi su mi trajno nedostupni, oni prolaze kroz  filtar moga uma, nikada ih ne mogu spoznati kakvi su u sebi, oni su, u najboljem slučaju, moja interpretacija. Zbog toga se s drugima ne borim, to bi bila borba nesvjesnog slabića sa samim sobom, drugi me ne uzrujavaju, doživljavam ih – od ljudi do mogućih bogova – kao jednostavne činjenice u koje utiskujem neku interpretaciju. Zanimaju me ideje, one su savršene, ovo ozbiljeno je greška, manjak i to treba idejama usavršiti. Ja sam, najkraće rečeno, smrtnik svjestan vlastite smrti, autentično, kao spoznajni subjekt, biram teme kojima ću se baviti i ne dozvoljavam da robujem okolnostima. Okolnosti  promatram s ciničnim podsmijehom.

• Vrijeme koje živimo svojevrstan je ring i to onaj uličnog tipa, kako gledate na sva događanja unutar nedavnih izbora, kao što je poznato, aktivni ste u politici.

Istina je da sam aktivan u politici, ali se ta aktivnost odvija na meta razini. Ne zanimaju me političke stranke niti politički programi, sve je to nestalnog, opsjenarskog karaktera, riječ je o nužnoj i društveno korisnoj prevari – neki ljudi žude za tim da budu prevareni i obmanuti, oni zbog toga zaslužuju upravo ovakvu političku prevaru. Da nema političke prevare, ljudi osrednjosti bi bila opasni za društvo, ovako, sukladno ritmu političkih opcija kojima pripadaju, prolaze kroz nekakav emocionalni i vrijednosni dinamizam – vesele se, tuguju, slave, bivaju očajni i, što je osobito značajno, smatraju da su pobijedili. Njihova osrednjost je tako dobila značaj. Sve ovo se događalo i na prošlim parlamentarnim izborima – riječ je o histeričnoj prevari po mjeri osrednjosti. Ništa bitno se nije dogodilo jer se bitnost ne pronalazi u političkoj sferi.

• Politička situacija grada Zadra, kako je predstaviti onima koji ne žive naš grad?

Ovo je kaos kroz koji Zadar treba proći, tipično zadarska osrednjost se, u nemogućnosti da vlastitim snagama osmisli život, identificira s gradom. Što mislim o nezrelim, infantilnim, spoznajno insuficijentnim likovima koji umišljaju da se nalaze u povlaštenoj, intimnoj vezi s gradom, ne bih zamarao čitatelje, dovoljan je osmijeh na mome licu. Ta zadarska osrednjost sada pati, blokirana je, nemoćna, ostavljena i prezrena. U političkim terminima, Zadar se ne može nositi s demokracijom i rezultatima izbora, vijećnici bi htjeli da su gradonačelnik, gradonačelnik bi htio biti Gradsko vijeće, a pročelnici žele biti upravo ono što i sada jesu – zauzdani stranački kmetovi. Gradonačelnik je blokirao proračun koji je usvojila njegova stranka, tako može biti ono što mu najviše odgovara – gradonačelnik bez aktiviteta, a to mu, uostalom, budući da zna kako više nikada neće biti gradonačelnik, omogućava da se osveti sljedećem gradonačelniku, njega će dočekati sve posljedice Dukićeve političke, komunikacijske i spoznajne nemoći. Prosječni Zadranin je sve ovo zaslužio, njegova volja je kreirala ovakve političke stvorove s mandatom, pa neka taj prosječni Zadranin sada pati, sve je to dio kozmičke pravde.

• Interesantni su Vaši pogledi na crkvu i vjeru, posebno na Isusa Krista. Rado čitam Vaše i poglede Ante Mihića.

Ante Mihić mi je, u arheološkim slojevima moga života, bio profesor, jedan od kreativnijih. Danas smo odbacili uloge profesora i učenika, bilo bi omalovažavajuće da smo ih zadržali, to bi značilo da nismo bili usmjereni prema znanju nego prema trajnoj, sudbinskoj dresuri. Vjera je osobna dimenzija, ona osmišljava pojedinačni život vjernika, dovodi ga u relaciju s eshatonskom zbiljom odnosno s onim što je sada zazbiljno. Vjera nije i ne može biti politika, ona nije statistička stvarnost, a još manje institucionalna. Popis stanovnika po vjerskoj osnovi je monstruozan čin, riječ je o objektivizaciji i prostituciji onog kvalitativnog. Kritiziram takva otuđenja vjere, ona rezultiraju profanacijom vjere i, u konačnici, porastom ateizma.

Željka Markić je, za mene, heroina ateizma u Hrvatskoj. Isus Krist je, na razini ideje, vrhunac humanosti. U njemu se ostvaruje istorazinska ravnopravnost božanskog i ljudskog. To uporno ponavljam – Bog nije iznad čovjeka, on je čovjeku ravnopravan, ali tu ravnopravnost svi ne mogu podnijeti, zato se zalažu za hijerarhijski svijet, a hijerarhija je postupno unižavanje i ponižavanje čovjeka. Ništa od toga Bog nije htio, zato se u Isusu Kristu i objavio kao Bogočovjek.

• Filozof ste, kome ste po promišljanjima najbliži u filozofiji?

Filozofija je stalna upitnost, rastvaranje onog što nam se nadaje kao konačna, dogmatizirana istina. Filozofi dolaze do granica mislivost, ta granica nije za svakoga, ne mogu se s time nositi. Usud filozofa je da ne žive u istom vremenu kao i oni koji su pristali da žive u definiranom svijetu, takve ne treba razuvjeravati, pedagogija budućeg vremena je osuđena na propast, ne postoji ljudska materija koja tu pedagogiju može prihvatiti.

Ne zatvaram se u filozofiju nekog filozofa, oduševljavaju me Toma Akvinski ali i Nietzsche, Augustin i Camus, bavim se ljudskim pravima, ali i nihilizmom, moj um je točka u kojoj se sastaju suprotnosti, jednodimenzionalnost je bolno dosadna.

• Izuzetna mlada umjetnica Anamarija Ćurković osmislila mi je jedno pitanje za Vas – što bi ste radili da ne raditi to što sada radite?

To isto bih i tada radio, samo što bi se drugačije zvalo. Svi mi promatramo istu stvarnost, ali drugačijim pogledima – filozofija i umjetnost imaju isti predmet. Uostalom, medicina i filozofija se bave liječenjem, medicina, kako je to rekao Nietzsche, liječi pojedinca, a filozofija čitav ljudski rod. Da se ne bavim filozofijom, nego, recimo agronomijom, bavio bih se istom stvarnošću kao i sada, davao bih, ali na drugačiji način, vlastitom životu smisao. Bio bih isti smrtni, ograničeni čovjek ali, tada, najvjerojatnije ne bih znao da smo svi s vlastitim prolaznim vremenom i jednokratnim životom uronjeni u istu stvarnost – naše brige su iste, ne postoji stanje kroz koje ja prolazim a da kroz to stanje ne prolaze mnogi.  Dok odgovaram na ovo pitanje, konobar mi donosi kavu, to je moja i njegova kava, ona je oduzela i moje i njegovo vrijeme, ja nestajem pred njegovim očima, on nestaje pred mojim očima, odlazimo zasebno, kao odvojeni pojedinci prema svojoj smrti. Ja to, zahvaljujući filozofskom pogledu, sigurno znam dok on to moguće zna.

• Koja je po Vama najznačajnija hrvatska povijesna ličnost?

Povijesne ličnosti me previše ne zanimaju, riječ je uglavnom o narcističkim strukturama koje nisu mogle zamisliti život bez drugih, da nije bilo tih drugih, ne bi bilo ni njihove povijesne veličine. Ovo ne znači da me ne oduševljava hrvatska kultura i oblikovanje našeg kolektivnog identiteta, upravo suprotno – zaljubljenik sam u tu kulturu, ona mi je posredovala svijest o sebi i svijetu, ona mi daje teme, ona me poziva da tu kulturu vlastitom, ovom mojom anonimnom ljudskošću nadiđem. Povijesne ličnosti nikada nisu cjelovite, uzeli smo jedan fragment njihovog života i predimenzionirali ga, ostale fragmente smo zaboravili, riječ je o zlokobnoj redukciji. Za mene su najznačajnije pojedinačne, anonimne, ostvarene, autentične egzistencije.

• Interesantan je Vaš osvrt na kulturu i kulturnjake grada Zadra i to kako i na koji način dolaze do sredstava.

Način financiranja kulturnih aktivnosti je krajnje omalovažavajući, kulturnjake se prisiljava da budu beskarakterni prosjaci pred vratima političkih mediokriteta, neki od njih na to pristaju, prema njima nemam nikakvih simpatija, njihovo djelovanje doživljavam kao uzaludnu proizvodnju prosjačkog kiča. One kulturanjake s dostojanstvom iznimno cijenim, njihov ljudski i kulturno-umjetnički otpor ovaj naš lokalni svijet čini vrijednim življenja, jer širi njegove vrijednosne granice.

• Što je po Vama Josip Broz Tito, zločinac ili „najveći sin naših naroda i narodnosti“?

Tito je povijesna ličnost a već sam napomenuo da političke ličnosti reduciramo na neki fragment i potom to predimenzioniramo. On je radio sve što su radili tadašnji povijesni velikani – odgovoran je za oslobađanje od zla fašizma, ali je, također, odgovoran i za masovne zločine počinjene iz odmazde. Mi, još uvijek, nismo povijesni narod u punom smislu riječi, ne možemo se, neovisno o vremenskom odmaku, prisiliti da stvari sagledamo cjelovito.

• Jedan moj prijatelj je rekao da se Hrvatska dijeli na crvene i crkvene – što bi ste Vi rekli o tome?

Hrvatska je podijeljena zemlja, svaka podjela teži prema tome da isključuje neistomišljenike, zato se i nalazimo u preddemokratskom stanju. Da smo, kojim slučajem, prihvatili demokraciju, ne bismo se dijelili nego bismo se međusobno razlikovali, veselili bismo se što smo različiti. Demokracija je pluralna, ona razvija društvo. Ove naše neiskrene i sulude podjele vode prema našem nestanku, iscrpljujemo se u besmislenim borbama, a ne vidimo koliko smo, kao država i društvo, maleni. Šteta je što smo destruktivni i suicidalni.

• Kako gledate na ovaj više negledljivi sukob Milanović – Plenković?

To je sukob koji rezultira razvojem njihovih političkih karijera. U ovaj sukob su ušli kao predsjednik i premijer, iz ovog sukoba će izaći kao predsjednik i premijer. Jedan drugoga ničim ne ugrožavaju. Ovo kaotično tranzicijsko stanje nas je unazadilo. Sustav obrazovanja uništava znanje, religije uništavaju dušu, političari javni život, građani državu. Zbog toga rezultate izbora doživljavam kao smrtovnicu – u njima gledam od čega smo sada umrli.

• Je li na vidiku rasplet gradske političke krize?

Ne, ova kriza će trajati, ona će poprimati nove oblike, čak i ako na sljedećim izborima jedna politička opcija osvoji 100% glasova birača, kriza će i dalje trajati jer je se nalazimo u krizi demokracije i javnog dostojanstva. Rekao sam da u Zadru testiram model surogatnog jastva, ne unosim ništa novo u politički život, samo ciljano, metodološki potpuno konzistentno, razotkrivam ono što je bilo skriveno. To je ta metapolitička razina s koje djelujem, a to i ne skrivam, oni koji glasaju za mene, znaju da glasaju za subjekt koji idejom oblikuje postojeću političku materiju.

• Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?

Ne, pitanja su zanimljiva, otvorila su i zatvorila jednu misaonu krivulju.