ZAGREBAČKI ASFALT ART

Tekst: Zrinka Paladino

Foto: Igor Soban/Pixsell

U nastavku teksta prenosimo objavu arhitektice, konzervatorice i autorice Zrinke Paladino s njezinog bloga, u kojoj kritizira uređenje nove pješačke zone u Martićevoj ulici, odnosno tzv. Malu Martićevu. Tekst Zrinke Paladino pod naslovom “AAASFALT-AAART” prenosimo u cijelosti i to kako slijedi:

‘”Potaknuta fejsbuk-statusom osobe čije zapise cijenim, ispisujem ovaj kritički osvrt te pritom isti, po dozvoli autorice, i citiram: ‘Ne razumijem ovo kolektivno orgazmiranje na podne slikarije u Martićevoj. Nakon jezivih murala, bijednih grafita i gadljivog tagginga, sada i hodne površine grada postaju predmetom iživljavanja kojekakvih kvaziumjetnika, uz aklamaciju k tome. Mora li cijeli grad izgledati kao skvot, je li to ono čemu težimo?

P.S. Da ne spominjem još i da se ne sjećam da je za tu intervenciju u javnom prostoru bio raspisan ikakav natječaj…

Svim pametnim ljudima želja je ista – da gradske vlasti funkcioniraju i da njihovi gradovi napreduju. Osobno se pritom, kao dugogodišnja zagrebačka konzervatorica koja prati suvremenu umjetnost i podržava njezino implementiranje u javne prostore i kulturna dobra, gotovo svakodnevno pitam kamo smo se to mi Zagrepčani u posljednje vrijeme zapravo uputili.

Podnim oslikom “tepiha” (sukladno muralu, nazovimo ga – podalom) koji „resi“ i naslovnu fotografiju ovoga bloga, već dulje smo “počašćeni” na pješačkom potezu od Radićeve ulice do Zakmardijevih stuba. I nikada mi nije bilo jasno – zašto? Čemu prilaz sjajnim stubama arhitekta Huge Ehrlicha i dodatno nagrđivati kada je on već desetljećima ugrožen groznim grafitima pobočnih zapuštenih pročelja? Kiša i potplati prolaznika brzo su učinili svoje te taj “tepih” ofucali do razine negledljivosti, pa je, valjda, došlo vrijeme i da ga njegove „tkalje“ o svom trošku u cijelosti očiste s pješačke plohe. Odakle uopće ideja oslikavanja asfalta motivima “tepiha”, što god se njima navodno predstavljalo? Neki su radovi Borisa Bare sjajni, njegov je Herman Gollubé neodoljiv, ali ulična umjetnost nije za sve situacije, ni za sve ulice i parkove. I pritom nije u pitanju da li nam se nešto sviđa ili ne, već da li su intervencije – čak i ako su odobrene od nadležnih tijela – uistinu primjerene prostorima u kojima se izvode.

Približavanje zagrebačkih haustora i dnevnih boravaka ulici? Možemo onda poći i korak dalje pa ulici približiti i stare zagrebačke kupaonice. Zahodske školjke bi se, nažalost, itekako uklopile u trenutnu sliku našeg otužnog centra grada u kojem su i stanari počeli venuti. Zagrepčanima je teško, a to što većina šuti, ne znači da je i zadovoljna. Pa čeka. Svi nešto čekamo, no maskiranje razorenih pročelja skelama s fotografijama njihovih kvalitetnih izvornih stanja ili farbanje narušenog grada nekim neodoljivim povijesnim motivima, nije ono što se očekuje. Baš naprotiv, poražavajuće je i vrijeđa inteligenciju dobrog dijela građana koji očekuju bolje.

Motivi keramičkih pločica preuzeti s podova ulaza i hodnika donjogradskih stambenih zgrada i palača trebaju ostati to što jesu – gdje jesu. U zgradama i u palačama. Pločnici su – pločnici, parkovi – parkovi, trgovi – trgovi, dnevni boravci-dnevni boravci, itd… Kako bismo ih sačuvali za iduće generacije, grad i njegove brojne motive, uključujući i povijesnu keramiku, valja uređivati, sanirati, rekonstruirati i restaurirati, ali nužno ih je i kvalitetno nadograđivati novim stvarnim i trajnim vrijednostima. To je naša dužnost, a ne i dodatno šaranje te sirovo eksploatiranje i ovako devastiranog grada. Sitne akcije poput “ćilimarenja” asfalta zapuštenog Donjeg grada isključivo su dokazima nastavka prakse kaosa i nereda, ali i nečeg puno ozbiljnijeg – nesnalaženja s prostornim odrednicama i naslijeđenim vrijednostima grada. Zagreb se raspada i puca po šavovima i zakrpice ga ne mogu spasiti. Pa na što nam liče i izlozi lokala, reklame, polijepljena prizemlja…? Bar to bi se uz neznatna proračunska sredstva moglo rješavati kako treba. Uz malo dobre volje i puno znanja, dakako.

Kada se improvizacijski nivoi upitnih intervencija predstavljaju senzacijama, blijedi sve vrijedno baštinjeno. Poput arhitektonskih imena velikana koji su zgrade nad tim “pločicama” u Martićevoj ulici ostvarili i koji bi se, da su živi, po njima od smijeha ili od jada dobro izvaljali. Predmetni stambeno-poslovni blok u Martićevoj istraživali su brojni teoretičari arhitekture, gradili su ga Juraj Denzler, Antun Ulrich, Zvonimir Vrkljan, Zlatko Neumann…, a susjedan je i sjajnoj Iblerovoj zgradi s kojom se naš novoobojani asfaltić neskladno vizualno sudara. I baš se i pred Denzlerovom ljepoticom – keramičkim pločicama obloženom te krasnim stiliziranim ogradama obilježenom središnjom zgradom pročeljnog niza – morao dogoditi “keramički” oslik! Pa do njega još jedan, pa još jedan, pa… Pred njom urediti park s primjerenom komunalnom opremom – to je trebalo učiniti! Gradove treba kvalitetno održavati i uređivati te dostojanstveno dograđivati i razvijati, a ne njihovu žalosnu zapuštenost maskirati otrcanim Potemkinovim “šarmom”. “Darovani pješacima” trebali bi biti i svi uređeni pločnici njihova grada, u centru Zagreba tako često ugušeni terasama lokala zbog kojih se pješake gura na kolnike. Lokalima “Male Martićeve” sada je osiguran i dodatan javni prostor za širenje njihovih terasa, među kojima je pješacima, valjda, ostavljen “tepih za kotrljanje”. Sve naopako.

Nekima od nas školovanih i usko specijaliziranih za razumijevanje baštinjene arhitekture i prostora, a koji uistinu ne shvaćamo što bi naši “pjesnici od tisuća čvorova” zapravo željeli reći, “tepihići” bi se opravdali isključivo da su – leteći. Pa da nas svih skupa, koji ne razumijemo kamo sve ovo više vodi, odnesu čim dalje. Ili još bolje, da one koji narušeni Zagreb ne razumiju i s njegovim se naslijeđem olako poigravaju ponesu barem do Ljubljane. Ne treba dalje. Da sa svojih čvornatih letjelica bace pogled na nešto svjetlosnim godinama udaljeno od Zagreba – uređen i kulturan grad, koji bi nam svima trebao biti jedinim ciljem.

Jer kada se “postignuće” o kojem danas pišem na službenim stranicama Grada ocijenjuje “nadrealnom interijerizacijom eksterijera” (ta jezična bravura gotovo pa je i ekvivalentna onoj zahtjevnoj “Ture-bure-tura-Bula-bure-valja…) valja se upitati da li su “novi” svjesni krhkosti i kratkotrajnosti svoga trenutka? Jer četiri godine učas prođu, a dvije – koliko ih je još ostalo od izborenog mandata – logično, i duplo brže. Uz žalosno stanje grada kojem svaki dan svjedočimo, upitnim zatvaranjem segmenata prometnica ili pak glorificiranjem farbuckanja nekih njihovih dijelova, ne osigurava se opstanak na vlasti. Onoj koju im je veći dio iscrpljenih građana Zagreba – željan sposobnog, pravednog i uspješnog vladanja – na izborima osigurao. Koji očekuje i koji skori/stvarni prostorni pomak. Na bolje, naravno.”