VLAST BEZ DEMOKRATSKOG LEGITIMITETA
Tekst: L. Franić
Foto: M. V./Z1
Legitimitet je politička potpora koju su na demokratskim izborima slobodnom voljom glasujući dali građani/birači nekoj političkoj stranci ili koaliciji. Legitimitet kao pojam u svom opsegu ima dva sadržaja – kvantitativni i kvalitativni. Kvantitativna dimenzija znači da je stranka na izborima dobila određeni broj glasova koji ima značajan udio u ukupnom broju birača odnosno biračkom tijelu, a koliki je taj udio ovisi i o tome hoće li vlada biti jednostranačka ili koalicijska no u načelu bi trebao biti negdje u rasponu od 20 do 40 posto biračkoga tijela.
MOJE PJESME, MOJI SNOVI
Kvalitativna pak dimenzija podrazumijeva da su ti glasovi dobiveni i zastupnički mandati osvojeni u slobodnoj, medijski i financijski ravnopravnoj izbornoj kampanji; te demokratskom, kompetitivnom, regularnom i transparentnom izbornom procesu u kojem opozicija vjerodostojnost rezultata izbora odnosno broja glasova može i – provjeriti! Ujedno to znači i da većina u biračkom tijelu dragovoljno priznaje i prihvaća autoritet vlasti jer vjeruje da je ona utemeljena na moralnim, humanističkim, pravnim i političkim vrednotama; koje sadrže, štite i promiču ljudska, građanska, nacionalna, politička i ekonomska prava i slobode, te da je ta i takva vlast potrebna i korisna za optimalno funkcioniranje, održavanje i promicanje gospodarstva, društva i države te standarda i kvalitete života građana. Dakle, kao što se može spoznati iz prethodno navedenih činjenica, legitimitet u stvarno demokratskom poretku proizlazi iz dragovoljnosti izvornih nositelja suvereniteta – građana/birača i njihovog slobodnog odlučivanja na izborima. Što dakako samo po sebi podrazumijeva da vlast izravno ili neizravno, otvoreno ili prikriveno ne zlorabi institucionalnu političku moć pa makar i „mekom“ represijom protiv opozicije i političkih neistomišljenika. Ali također, da u izbornom procesu masovno ne zlorabi ekonomsku i egzistencijalnu ovisnost svojih birača kroz interesnu klijentelističko-koruptivno-uhljebničko-nepotističku mrežu i partijsku „vojsku“. A kada se pak radi o vlastima i izborima u Hrvatskoj, jedini zaključak iz svega toga može biti – moje pjesme, moji snovi te realni pesimizam. Pa tko do tada preživi ili ne iseli iz domovine, vidimo se u nekom drugom, s motrišta ovdje i sada – utopijskom vremenu, političkom sustavu i društvu.
TEK SVAKI ŠESTI BIRAČ GLASOVAO ZA HDZ
Na upravo održanim izborima za 10. saziv Hrvatskog sabora, HDZ je osvojio 66 mandata od ukupno 143 ili 46 posto. Politički i ustavnopravno bi bilo logično te demokratski i prijeko potrebno da je ta i toliko visoka mandatna zastupljenost, posljedica i sukladna visokom stupnju legitimiteta odnosno kvantitativnoj potpori u biračkom tijelu kroz dobivene glasove. No te matematički logične i demokratski potrebne pozitivne povezanosti između brojke osvojenih mandata i brojke osvojenih mandata – nije bilo! Kako to da nije bilo? Pa tako što je prema Rješenju Ministarstva uprave od 1. srpnja 2020. godine u popis birača bilo upisano ukupno 3.859.487 birača, od kojih je na izborima 37.957 birača glasovalo po posebnom biračkom pravu u XI. izbornoj jedinici. Što znači da je u jedanaest (I. – XI.) izbornih jedinica bilo ukupno 3.821.530 birača. Na izbore je izašlo 1.732.125 (važeći i nevažeći glasački listići), a što je samo 46,83 posto biračkoga tijela. HDZ (i HSLS u I. te HDS u X.) odnosno njegove izborne liste u 11 izbornih jedinica dobio je ukupno 632.509 glasova odnosno 16,55 glasova biračkoga tijela, što znači da je za HDZ glasovao čak i nešto manje od svakog šestog birača. No, nije to nešto novo i neočekivano, nego nastavak trenda gubljenja glasova i političke potpore birača. Naime, na izborima za Hrvatski sabor 2016. godine HDZ je dobio ukupno 682.687 glasova, što je 88.383 ili 11,46 posto glasova manje nago što je dobio na izborima 2015. godine. Na upravo završenim izborima dobio je 50.178 ii 7,35 posto glasova manje nego na izborima 2016. godine. Na tim izborima 2016. godine HDZ je u I. izbornoj jedinici dobio 62.310 glasova, a Andrej Plenković kao prvi na listi 33.265 preferencijskih glasova. Ove pak 2020. godine HDZ je u toj istoj I. jedinici dobio 49.202 odnosno 13.108 ili 12,66 posto glasova manje nego 2016. godine, a Andrej Plenković kao prvi na listi dobio je 1.057 ili 10,32 posto manje preferencijskih glasova! Od deset (I. – X.) izbornih jedinica HDZ je uz već tradicionalno nesklonu „riječko – istarsku“ VIII. jedinicu, apsolutno najmanje glasova dobio upravo u I. izbornoj jedinici u kojoj je Andrej Plenković bio prvi na listi!
POLUDEMOKRATSKI I POLUKOMPETITVNI IZBORNI PROCES
Demokratski izborni legitimitet ne podrazumijeva samo broj dobivenih glasova birača razmjeran i promjeren demokratskim standardima, nego i stvarno demokratske izbornu kampanju i izborni proces. A kao što je to poznato, na izborima u Hrvatskoj vlast i stvarna opozicija (jer postoji i prikrivena – kolaborantska koja u protudemokratskom „izbornom inženjeringu“ vladajućoj stranci služi za rasipanje glasova birača stvarnih opozicijskih stranaka!) u izbornoj kampanji i izbornom procesu nisu medijski i financijski ravnopravni, državna i javna uprava nisu u tome neutralni, ne postoje višestranački birački odbori i izborna povjerenstva kao i kontrola središnjeg zbrajanja glasova koji bi jamčili nemogućnost zloporaba u korist vlasti, u mnogim segmentima su upitne regularnosti, agencije za ispitivanje javnog mnijenja su to samo nominalno, a stvarno raznim trikovima i potporom dirigiranih medija modeliraju javno mnijenje i biračko tijelo prema interesima vladajuće stranke i tako utječu na rezultate izbora; formalno javna televizija je partijska te u izbornoj kampanji moćno propagandno sredstvo vladajuće stranke, ozračje je bliže poluslobodnom nego slobodnom a ukupan sadržaj izbora – poludemokratski. Posebno i unaprijed tome da su izbori polukompetitivni pridonosi i iskustvena činjenica da se stranci koja osvoji najveći broj mandata (a to mogu biti samo HDZ ili SDP!) uvijek u parlamentu priklanja osam mandata manjinskih zastupnika, tako da su zbog te unaprijed zajamčene protudemokratske prednosti odnosno mandatnog „bonusa“ od osam zastupnika izbori realno polukompetitivnii antidemokratski jer ne omogućuju stvarnu promjenu vlasti, odnosno pobjedu opozicije izvan neformalnog dvostranačja HDZ – SDP i naizmjenične fiktivne uloge opozicije jedne od tih stranaka u sustavu „dogovorne demokracije“. Po politološkoj tipologiji izborâ i izbornih procesa, polukompetitivni izbori ne klasificiraju se u skupinu demokratskih izbora. Što pokazuje da su izbori u Hrvatskoj samo formalno tj. tek po pukoj formi demokratski, ali da nisu i po svom realnom i punom sadržaju stvarno – demokratski. A to pak znači da oni imaju svrhu stvaranja privida demokratskog političkog poretka odnosno lažne ili fasadne demokracije i prikrivanja vladajućeg sustava autoritarizma (F. Bieber), te sprječavanja mogućnosti bilo kakve ozbiljnije pozitivne političke, gospodarske, društvenei ine promjene tj. održavanje trajnog – status quoa.
PROSVJEDNA NISKA IZLAZNOST BIRAČA
Stopa izlaznosti birača na izborima za Hrvatski sabor desetljećima unatrag kontinuirano ima silazni trend. Godine 2015. glasovalo je 2.284.266 ili 6o,82 posto biračkoga tijela, a 2016. godine 1.979.277 ili 52,59 posto biračkoga tijela. Na upravo održanim izborima 5. srpnja 2020. godine izašlo je minornih 1.732.125 birača ili samo 46,83 posto biračkog tijela, no u kontekstu navedenih podataka o kontinuiranom snižavanju izlaznosti birača razvidno je da to nije posljedica značajnijeg utjecaja korona-pandemije. A ta i toliko niska izlaznost birača ne delegitimira samo te i takve izbore, nego delegitimira i stranku/koaliciju HDZ (te HSLS i HDS) koja je osvojila najviše mandata, kao i vladu i izvršnu vlast koju će formirati.
Zašto je na izbore izašao tako mali broj birača? Je li tako značajna većina birača apolitična, nezainteresirana, lijena i društveno neodgovorna; ili je stekla zavidnu demokratsku političku kulturu koja im omogućuje da vide i razumiju o kakvim, kojim i čijim izborima su tu radi? Vlasti već desetljećima kontinuirano sve čine da izbore (a time i demokraciju) podcijene, obezvrijede, obesmisle i kompromitiraju u javnosti i među biračima; tako da oni umjesto festivala demokracije budu – sumrak i karneval demokracije.
PRIMJER NJEMAČKE
Od apsurdno u odnosu na brojku od 14 mandata u izbornim jedinicama visokog izbornog praga od 5 posto, do isto takve podjele države na deset izbornih jedinica. Pa zašto je onda u Njemačkoj cijela država jedna izborna jedinica, a 350 zastupnika bira se u Bundestag uz izborni prag od 5 posto glasova? Pa zato da osvojeni mandati budu kvantitativno što razmjerniji i „pravedniji“ odraz glasova birača, da sastav parlamenta bude što reprezentativniji u odnosu na političku i inu heterogenost biračkoga tijela i društva, te i da bude ostvarena ciljna predodžba (politički i društveni cilj) razmjernog izbornog sustava – da što manje listâ ostane ispod izbornog praga i time bude izgubljen što manji broj glasova. A zašto je u Hrvatskoj na izborima sve suprotno od toga? Pa zato da izbori ne budu kompetitivni, demokratski i s realnom mogućnošću promjene vlasti!
A samo i jedino parlament koji je po zastupničkom sastavu reprezentativan u odnosu na biračko tijelo, omogućuje i jamči društvenu stabilnost te institucionalno i demokratsko razrješavanje političkih, ekonomskih, društvenih i inih raznolikih i oprečnih potreba, interesa, prijepora i kriznih situacija. Jer autokratskoj, nelegitimnoj i nedemokratskoj stabilnosti je svojstven veliki stupanj društvene entropije, koja ima enorman potencijal za izvaninstitucionalno razrješavanje političkih, ekonomskih i društvenih sporova i antagonizama.
GLASAČKI LISTIĆ KAO GODIŠNJI AUTOBUSNI VOZNI RED
Čemu i kome služe i koriste zakonske odredbe da se politička stranka može osnovati uz samo 50 potpisa podupiratelja, i da na izborima može nastupiti bez potpisa potpore birača? Samo tome da na biračkom listiću budu i po 22 izborne liste, da listić bude površine osrednjeg ručnika, a njegov tiskani sadržaj kao vozni red na autobusnom kolodvoru da zbuni birače kako bi se pri glasovanju što teže snalazili, te da im se i tako ogade izbori i otkloni motivacija za svakim budućim glasovanjem, i dovedu u psihološko i političko stanje poznato kao – biračka apatija! Kao jedna od operativnih sastavnica protudemokratskog „izbornog inženjeringa“.
No na polukompetitivni i nedemokratski izborni proces i izbore ne reagiraju svi birači istovjetnim emocijama, moralnim pristupom i političkim stajalištima, tj. rezignacijom, moralnom osudom, pasivnim otporom i biračkom apatijom. Naprotiv, mnogi birači na lažne demokratske izbore reagiraju aktivnim otporom i prosvjedom u vidu bojkota i protestne izborne apstinencije štiteći time svoj ponos, čast i demokratsko dostojanstvo; pa na tu i takvu farsu od izbora ustrajno ne izlaze. Primjer su i dokaz tome kontinuirano sve manje stope izlaznosti na izbore, što pokazuje visok stupanj demokratske kulture i samopoštovanja većine birača; koji znaju da i sâm izlazak na izbore znači davanje nezasluženog legitimiteta izborima i budućoj vlasti. A za što pak zavrjeđuju svaku potporu, zahvalu i priznanje.
VLAST BEZ LEGITIMITETA I POTPORE VEĆINE NARODA
Prema članku 1. stavci 1. i 2. Ustava RH: „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“.
Narod, odnosno izvorni nositelji suverenosti državljani/birači ostvaruju vlast/demokraciju (demokracija=posredna ili neposredna vladavina naroda) izborom i legitimiranjem svojih predstavnika/zastupnika u Hrvatskom saboru. Kakav i koliki legitimitet mogu imati zakonodavna i izvršna vlast, koju je da politička nelogičnost i demokratski paradoks budu to veći upravo po razmjernom izbornom sustavu, izabralo manje od jedne šestine svih birača odnosno biračkoga tijela? Za 66 zastupnika HDZ-a (i po jednog HSLS-a i HDS-a) glasovalo je ukupno 632.509 birača ili 16,55 posto biračkoga tijela. Za zastupnika HNS-a i NS-Reformisti glasovalo je po 8.835 i 8.355 birača što je 0,24 i 0,23 posto biračkoga tijela.
PREDSTAVNIK TALIJANSKE MANJINE KOJI NE ZNA TALIJANSKI?
Od u popis birača upisanih 295.091 pripadnika nacionalnih manjina, u XII. izbornoj jedinici po posebnom biračkom pravu i tri preferencijska glasa glasovalo je njih 37.957 ili 17,97 posto. Što samo po sebi i logično otvara i ustavnopravnu, političku i demokratsku dvojbu i pitanje – može li iz posebnog biračkog prava proizlaziti opći politički mandat u parlamentu? Poglavito u kontekstu demokratski i civilizacijski prijeko potrebne zaštite i promicanja nacionalnih, kulturnih, jezičnih, tradicijskih i drugih posebnosti i prava manjinâ? Je li za te posebnosti i pravâ manjinâ učinkovito zaštititi i promicati u demokratskom političkom poretku i pravnoj državi, uopće potreban opći politički mandat njihovih zastupnika u Hrvatskom saboru? K tome, u državi koja je i članica Europske unije!
UZURPACIJA, DIKTATURA, TIRANIJA
Iz svih tih podataka i pokazatelja razvidno je i neprijeporno da vlast nema demokratski legitimitet jer protivno Ustavu RH – ne proizlazi iz demokratski kvalificirane većine naroda i stoga ne pripada narodu, nego pripada političkoj nomenklaturi bez legitimiteta odnosno političke potpore demokratski kvalificirane većine u biračkom tijelu. Pa zar išta zornije i valjanije iskustveno ne svjedoči o stupnju političke potpore naroda vlasti i njezinom legitimitetu, od neformalne svenarodne „ankete“ za svaki državni praznik, za koje niti 5 posto Hrvata na pročelja svojih domova ne stave da „vihori“ hrvatska državna zastava. Sigurno ne zbog toga što ne vole svoju domovinu i državu, nego zato što preziru i ne podupiru nelegitimnu i nedemokratsku vlast. U politološkoj klasifikaciji razlikuju se tri tipa nelegitimne vlasti: uzurpacija, diktatura i tiranija. Kako su u Hrvatskoj ipak održani kakvi takvi i benevolentno nazvani polukompetitivni i poludemokratski izbori, po toj politološkoj klasifikaciji i stvarno nedemokratskom izbornom legitimitetu aktualna vlast i njezina nomenklatura su – uzurpatori, a politički poredak nije demokracija nego – uzurpacija političkih, ekonomskih te ljudskih i građanskih prava i sloboda velike većine birača. Zbog toga ta i takva nelegitimna, autokratska i nedemokratska vlast; nema političko pravo donositi odluke za koje je potrebna kvalificirana demokratska većina. Kao na primjer, uvesti euro kao platežno sredstvo.
Naime, ulazak u euromonetarni sustav poželjna je i korisna posljedica, visokog stupnja gospodarske produktivnosti i međunarodne tržišne konkurentnosti. A ne može te i ne smije biti posljedica parcijalnih interesa i političkog voluntarizma trenutačne i nelegitimne vlasti. I upravo zbog tih i sličnih politika protiv općeg i zajedničkog dobra hrvatskog društva i naroda, izvorni nositelj suvereniteta te neposredno i vlasti a to je – narod, mora pristupiti i postupiti organizirano, koordinirano i sinkronizirano u obrani svog demokratskog političkog te i prirodnog prava na stvarni demokratski politički poredak, ekonomski standard, kvalitetu života, obrazovanje, zdravstvo, kulturu i demografsku strategiju koji su na razini ostalih srednjeeuropskih država članica EU, a koji jamče ne samo biološki opstanak nego i gospodarski, društveni i uljudbeni napredak! U strategiji narodne samozaštite od uzurpatorske vlasti, građanski neposluh nije ni prva ni zadnja opcija među mnogim mogućnostima i načinima učinkovite samozaštite. A u toj pak samozaštiti biološke opstojnosti i projekcije u budućnost kao nacije, hrvatski narod je neizmjerno maštovit, kreativan, solidaran, hrabar i učinkovit.
(E. Kumičić: „Narode! Tat je bačen. Ti si dobio zadovoljštinu“!)
