VELEBITSKA KRAMARUŠA

Objavljeno 15/12/2024

Velebitska kramaruša zamišljena je kao skroman uradak zaljubljenika u Velebit u kojemu će se na jednostavan način opisati pojedine staze i lokaliteti, prvenstveno na primorskoj strani Velebita, koji se ne spominju u planinarskoj literaturi. Ona je prije svega poklon svim onim velebitašima koji se (uvijek iznova) nađu na čudu otkrivajući velebitske “bezimene” dulibice.

Na nagovor sina Kramaruša možda poprimi zahtjevniju formu. Ima li bolji način za inventarizaciju cjelokupne ljudske prisutnosti u planini? Zato, Podgorci javite se! Nek se ne zaboravi ime male dulibice podno Rožanskog vrha – Matajuše, poznate po posljednjem “horvatskom nomadu” koji je u nju selio i kao Dulibica Mile Crevina. I zato Kramaruša nije zatvorena priča. Dapače, volio bih u tu priču što češće ulaziti, prepravljati i dodavati nova saznanja. Prije petnaest godina Ivica Ćaćić – Crni, vlasnik bivšeg skloništa na Radlovcu, obećao mi je poslati opis staze Cesarica – Radlovac, a ja još uvijek imam samo kratko zapisano: Dubrave – Okuč ispod Ždrila – Ždrilo – Ulica – Pijesak (valjda Pisak) – Vrh Pijeska – Šošinica – Radlovac.

Svakim izlaskom na terasu ispred doma na Zavižanu ostanemo bez daha, ali kad čujemo riječ – Velebit, a srce zakuca brže, moramo se do neba pokloniti onima koji su ga kroz povijest stvarali. Uklesan nogostup u stijeni na putu priko Ploča, hrpa kamenja skupljena u Čičinici da bi se proplanak mogao pokositi, alka na vratima stana u Ažić krču, škar pun vode navrh Zelengrada, gromača duž južnog briga od Šarinca, panj smreke koja je poslužila za silaz u Kramarušu – neponovljiva su otkrića s kojima se ne mogu uspoređivati sve velebitske kamene galerije.

Sjećam se trenutka kad sam, nakon obrušavanja kroz gustu šumu, iznenada sletio u Matajušu. Cijeli dan sam ponavljao – tu ostajem! Možda je to samo nostalgija za prošlim vremenima, a možda je u pravu Ante Vukušić kada, spominjući bogatstvo raznolikosti na Velebitu, kaže da su najveća raznolikost ljudi koji su tu živjeli. Nestali su, nisu sačuvani. Zato pišite o njima, pišite bilo što! A mi ostali zabilježit ćemo u kakvom se stanju danas nalazi prostor kojim se krećemo. Svejedno, pišite gdje je grom stijenu razvalio, medo trešnju potrgao. A da zadrhtimo i dalje na spomen Velebita, prestanimo tražiti stalno nove staze za markiranje.

Kramaruša (1514 m), planinski prostor nazvan po istoimenoj snižnici između Primorske terase i Cipala, dijeli Omarljivicu od Crne dulibe (umislio da se tu skrivala hajdučica Mara).

UVOD U KRAMARUŠU

Ikavica. U poglavlju o Borovoj vodici pitam se zar je moguće lutati sjevernim Velebitom, a ne poznavati predivne priče Bože Modrića, Šime Balena, dida Dane Vukušića. Sad se pitam zar je moguće opisivati velebitske staze, a da se pri tom ne koristimo uobičajenim podgorskim izrazima (ono, bar ikavicom). Zar se tako ne bi izbjegli mnogi nesporazumi, kad svi znamo za Vukušić snižnicu, ili Popriki put u Inkeševac, kad već postoje Popriki golić (najbliži Osoki) i Popričac babe Ane (sama izgradila 200 metara silaza u Ljuljevac). Da se ne pravimo pametni ne bi bilo ni Pijeska, ni Matijević brijega (može biti samo brig, a u ovom slučaju nije ni to, već su to Brda: Matijević brdo, Prpić brdo…)…

Iznad i ispod. Ovakvi nesporazumi još uvijek ne izazivaju pomutnju, ali oni drugi, do kojih je došlo ili dolazi iz neznanja ili nerazumijevanja, poput smiješnih previda u stručnoj literaturi, malo su teže probavljivi. Zato ponovimo. Podgorci se pri opisivanju prostora koriste izrazima – iznad i ispod. E sad, to što je svima jasno njihovo značenje, Podgorcima kao da nije. Jedinstven način izražavanja Podgoraca najpotpunije je oslikavao njihov životni prostor i potrebu za neprekidnim seljenjem uz i niz planinu. Dakle, njima je sve ono što je bliže moru – ispod, a ono što je dalje od mora, dublje u planini – iznad. Na sjevernom Velebitu to se poklopilo pa izraz ispod znači – zapadno, a iznad – istočno. Dakle, Podgorcima cesta za Dokozinu plan, paralelna s pružanjem štirovačke udoline, prolazi ispod Štirovače, i obratno. Staza od Modrić doca prema Budim stanovima prolazi iznad Budim vrha, iako je sam vrh 100 metara viši od staze. Kad bi rekli da staza prolazi ispod Budim vrha – to bi značilo da vodi po njegovoj primorskoj padini. U spomenutim pričama nerijetko nailazimo na takve primjere (proplanak ispod Čardaka, Grlo ispod Štirovače…).

O nazivima. Veliki broj nama zanimljivih pojava u prostoru nije imao ustaljeno, većini Podgoraca poznato ime, već je svatko improvizirao na svoj način. Ne mogu reći da nazivi koje spominje Ante Vukušić, kao što su Klanac od Vodice ili Brig od Dolca, nisu u podgorskom duhu, ali ipak postoji neko pravilo da se lokalitetu (objektu) uvijek dodavao posvojni pridjev (na prvom mjestu). Isto tako Nenad Vađić u onom jedinstvenom opisu prostora na sredini silne velebitske trupine, u kojemu nas lirski nadahnuto, a opet topografski precizno upoznaje s Oštarskim krajem, nastoji na podgorski način sročiti imena kukovima pa navodi Kuk od Plane Karline, Kuk od Špiljić plane, Kuk od Pećica, a da na cijelom Velebitu nema kuka “od nečega”, već su svi kukovi “nečiji” (ili su ravni, kosi, krivi…). Zato nije Plana Karlina nego Karlina plan, a onda i Karlin, Karlinov kuk. Ako se već improvizira (nećemo valjda izmišljati nova imena), onda se treba držati provjerenog – opisnog pravila. U tome nam mogu pomoći zapisani toponimi (njiva i košanica) u zemljišnim knjigama Lukova iz prve polovice 19. stoljeća: Duliba za Kukom, Kod Torine drage, Među glavican, Više Alanca, Ogradica prid kućom, ili danas poznati lokaliteti – Dolac (kod vode) poda Tulom, Bovan navrh Vodičke strane, Mandekići pod omarom, Put priko Ploča i niz Klance, a onda nije daleko i – Kuk više Karline plani. Ne mogu se oteti dojmu da su svi nazivi u kojima se javlja riječ – od – novijeg datuma, novokomponirani, sročeni na zahtjev. Kao da se takav način imenovanja sam po sebi nameće, kao da je najprirodniji, a onda i novo ime nekako gordo zvuči. Zar nije Josip Poljak u onom nevjerojatnom popisu (tisuću) velebitskih lokaliteta zabilježio tek jedan – Glavica od Jame (i on nakaradno nategnut).

Sad sam se sjetio Kose od Sinokosa (primorski ulaz u Bili Sinokos) i odmah je usporedio s Brigom od Dolca (primorski ulaz u Modrić dolac). Da, mogao bih provjeriti ime kosi, ili su to možda izuzetci koji potvrđuju pravilo, a mogu se izvlačiti i na još jedno poznato pravilo, da se u razgovoru pridjev najčešće izostavljao (priko Kose u Sinokos, priko Briga u Dolac), a da se tek iznimno dodavao, kad je trebalo prepoznati Dulibu, Klanac, Kuk.
PS. Ima još jedan izuzetak koji poništava sva prethodna razmišljanja, a to je prostor iznad Lukova Šugarja. Tu se na relativno malom prostoru, iz nepoznatih razloga, skupilo toliko “nakaradnih” toponima da vrište na sve strane: Kuk rasojati, Kuk od Crmušine, Kosa bukova, Pleće jasenovo, Draga Čirjakova, Dolac Odžin, Brig Pavičića, Dolina od Pisma…
PPS. Kad sam nedavno od Virera čuo za Dolački brig (Brig od Dolca) – nitko sretniji od mene.

Još malo o nazivima. Oko njih se sve vrti, zbog njih se Nenad Vađić osjetio prevarenim, bez njih kao da smo izgubljeni, a opet kasno je da se ispravlja kriva Drina. Ne znam da li se na njih osvrtati (već se nalaze u posebnim poglavljima), ali znam da su mi često išli na živce. Evo nekoliko već napisanih crtica (možda potaknu znatiželju) da vas ohrabre kad vam se učini da ste zloupotrijebili slobodu izražavanja i prisvojili dio velebitske istine:

Sjeverozapadno od Rožanskog vrha, na prosječno 1400 metara nadmorske visine, nastavlja se prostrana visoravan Nadvrata. Zašto Nadvrata? Zato jer sve staze koje vode na visoravan moraju proći kroz usjeke (vrata) na vrhu grebena koji s primorske strane zatvara visoravan. A, usred visoravni – istoimena travnata duliba, Nadvrata (Zavrata, Jerkova duliba, Jerković duliba). Od četiri navedena imena ni jedno se ne nalazi na kartama ili bar ne na pravom mjestu, iako nema veće travnate čistine od Rožana sve do Brisnica. Zato je u svim zemljovidima na tom prostoru upisan toponim Strugov stan, pored velike skupine stanova na istočnom rubu visoravni. Volio bih znati porijeklo toga imena jer je visoravan oduvijek bila starigradska, a Podgorcima to ime danas nije poznato. Razlog više jer su “grčki stanovi” na Stražbenici jedno od najintrigantnijih pitanja u planini.

Jedna od najvećih duliba na Primorskoj terasi Sjevernog Velebita ušla je u sve zemljovide pod imenom Miškulinska duliba, a da se isto tako mogla zvati i – Jurić duliba. Naime, dok su Miškulini selili u donji, zapadni dio dulibe, Jurići (Modrići s Velikih Brisnica) su selili uz gornji, istočni rub dulibe, uz put koji rubom bukove šume obilazi dulibu. Na velikoj zaravni u podnožju Mijolinova vrha (1497 m), uz Miškulinsku dulibu, nalaze se još dva travnata proplanka: Jerković duliba i Josoina duliba, a sve zajedno Podgorci su zvali Donje dulibe, za razliku od stotinjak metra viših proplanaka na putu za Rossijevu kolibu – Gornjih duliba (Perić, Jurić, Grlić, Vabić i Pavlović duliba).

Bivša njiva navrh Ograđeničkog ždrila (na Pavinom vršku pored Ždrila nalazi se kontejner-sklonište) u planinarskim se vodičima spominje pod imenom Ripište, iako je taj dočić već odavno preimenovan, otkako se neki Podgorac tu smrznuo, u Škljocin dolac.

Ili. Najljepša ravan na Primorskoj terasi Sjevernog Velebita – Lisac – ušla je u planinarsku terminologiju i topografske karte pod imenom Lisac stanovi samo da bi je mogli razlikovati od istoimenog vrha (Liščev vr’).

U svim kartama zapadno od Velikog Zavižana (1676 m) upisano je, preko velikog prostora, ime Raskosine. Za čudo, ispravno i gotovo na pravom mjestu, što se ne bi moglo reći za većinu naziva u okruženju. Istina, onako razvučena slova morala su pokriti prostor koji bih i ja pokosio do marende. A “krivi” nazivi oko Raskosina (samo neki): jedan od najljepših velebitskih vrhova, 500 m dug greben Opaljenika, s najljepšim pogledom na more (Borovu vodicu i Budim) i planinu (Zavižan, Rožanski kukovi), u svim se zemljovidima pojavljuje pod krivim imenom Beli kuk (1474 m). I nedaleki vrh Rasoje (1348 m), s jednako lijepim pogledom na more i Terasu u podnožju, donedavno je pod imenom Opaljenika izazivao pomutnju u raznim kartama i putopisima.

Evo još jedan uvod iz još jedne priče. Točno na pola puta između vrha Šatorine i bivšeg skloništa u Radlovcu u svim je kartama ucrtan vrh Dokozinac (1498 m), iako gotovo nema Podgorca koji ga poznaje pod tim imenom. Poteškoće u potrazi za imenom nekog lokaliteta ovdje su posebno izražene zbog granice koja se približno na toj crti protezala do mora, dijeleći Prižnjane od Cesarčana. Premda nazivi poput Stražbenice, Karaule i Vortice govore o karakteru granice za vrijeme Turaka, razlike u mentalitetu i danas su uočljive ili se bar takve žele prikazati. Duž te granice rijetki su toponimi zajednički jednima i drugima, pa čak i za tako prvorazredan prostor kao što su bile Smojverske dulibe Prižnjani su koristili, i još uvijek (u lovu) koriste, svoje nazive.

I kraj iste priče. Kako se opisani put (priko Struga, spušta se sa sjevernog sedla Dokozinca u Mliništa) i okolni prostori nalaze u “interesnoj sferi” Prižnjana, prednost sam dao njihovim nazivima. Od Cesarčana možda najbolji poznavatelj ovog kraja, Mile Dokozić st. (još donedavno s ovcama u Radlovcu), ima svoju priču. On za Kurozeb kaže Visibaba (1264 m, granica je išla preko vrha pa su i jedni i drugi u pravu. Vrh se pod imenom Kurozeb spominje i u nekim starim putopisima, a u katastru na mjestu Matijević doline piše Dolina za Kurozebom), Malu plan naziva Vesela plan (tu su Prižnjanke plesale kolo), Matijević dolina mu je Stojesin/Stesić dolac, travnata Visibaba – Matijeva plan (Visibaba je tek strmina iznad Korita), a zna i čije su Ploče – Tomina ploča. Jedino su Struge ostale svima neupitne, samo što ih više nitko ne zna locirati, da li je to sedlo u podnožju Dokozinca, ili je to travnata čistina ispod sedla, ili dio puta ispod čistine, podzidan i uklesan u golu stijenu…

Još samo malo. Na čudu sam i s naglascima. Pitam Podgorca za Bilović Dragu, misli se, misli: “ne bi zna, aaaaa, Bilović Draga.” Ajme, sramote na sve strane. Ali najgore mi je kad moram reći/napisati gdje sam bio. I tu me stalno ispravljaju. Te nisi bio u Marami, nego na Marami, te krenuo si sa Marame, a ne iz Marame. I opet, nije u Trnovcu, već na Trnovcu, na Lokvi, na Babrovači, ali – u Ažić krču, u Lubenovcu, u Jadrević dulibi. Nema tu nekog pravila. Možda se u – češće rabi za izrazite udoline (dolce, dulibe), na – za otvorenije ravni i strane.

PODGORSKE SVAŠTARIJE

Podgorske svaštarije. Ovaj zadnji dio (o nazivima) uletio je u poglavlje, a da nema veze sa započetom temom. Sad nastavljam samo zato što volim baljezgati o Velebitu.

Evo nabacanih, bez nekog posebnog reda, nekoliko pojmova koji možda i nisu najbolje pogođeni. Moglo se naći toga još (triba se sitit, nešto mi je ikavica legla), a možda netko i tu nešto nađe:

Brig, brižak, briški, brižine, najčešće korišten naziv za manje ili veće uzvišenje na putu (Dolački brig). Na brigu su vrhovi i privije (prijevoj): ako je privija bezimena, kažemo – navrh briga (navrh Marina brižka); ako na usponu staza prelazi preko dulibice (Rujica) ili uz ogradu (Škver), za priviju kažemo – Vrh Rujice, Vrh Škvera; isto tako ulicom Niz brig silazimo sa Splovina u Radlovac. Međutim, izrazi brig, brižine koriste se i za nastanjene lokalitete kada se želi istaknuti njihov položaj u odnosu na glavno stanište, pa čak i kad je riječ o dolcu (Brig Pavičića, Balenske brižine).

Brdo, brda, naziv za viša, uglavnom travnata i zaobljena uzvišenja (Došensko brdo, Brda iznad Mliništa).

Kosa, najčešće korišten naziv za izdužena uzvišenja koja s primorske strane zatvaraju velike uzdužne udoline (Dundović kosa). U planini su to bila (Ljuljevačko bilo). Kosa je i ogranak koji se s vrha ili briga postupno spušta (Koić kosa); koruna je naziv za vršni, stjenoviti dio kose nalik na krunu. Međutim, nazivi kosa, kosica često se poistovjećuju s privijom, izlazom iz udoline, prijelazom iz jedne udoline u drugu.

Vr’, vršak, vršina, vršeljci, vr’ je vr’, manji ili veći; golići su travnati, dok su vršine strmije i vrletnije.

Kuk, kučeljak, kučak, stjenoviti vrh ili isturena viša stijena (Lipov kuk, Grabovi kučeljak, Pod kučak).

Greda, grečica, gredina, izduženo uzvišenje kojemu je jedna strana većim dijelom okomito odsječena (stijena). Grede su i skupina ili lanac stijenja koji strši u prostoru (Klepine grede, Vodičke grede).

Samogred, odnekud sam doznao da riječi samogred i samograd nemaju isto značenje. Po tom tumačenju Samogred je naziv za prostor na kojemu prevladavaju stijene (grede) i kukovi, dok se naziv Samograd odnosi na stijenama i kukovima ograđen dočić, dolinu. Da ima istine u tome, spomenimo da je Samogred drugo ime za Bačić kuk, a da se bunar u jednoj od Marinkovića dolina zove Bunarić u Samogradu.

Glavica, glavičica, glavčurak, krševit vršak stožasta oblika u Podgorju i Podima (Šegotska glavica, Orbazova glavica).

Privija, prijevoj, sedlo. Razlikuju se: a) Kosa, ždrilo, najčešće korišten naziv za nisko, široko i zaobljeno uzvišenje između dva briga, na mjestu gdje se planina privija prema moru, na primorskom izlazu iz velikih uzdužnih uvala, na udaru bure, bez vegetacije (Radlovačka kosa, Gornje i Donje Ždrilo ispod Mliništa), ali i pri vrhu planine, na gornjem izlazu iz istih (Ograđeničko ždrilo, Štirovačka kosa); b) Kosica, manje, ali oštrije uzvišenje koje spaja dva vrha, a razdvaja dvije udoline (Kosica između Alana i Mireva, Devčić kosica između Ravnog i Došen Dabra); c) Preslo, stjenovit greben koji spaja dva vrha, a oštro poput zida razdvaja dvije udoline (Preslo iznad Bukovca, Mršić preslo iznad Ćukovca); d) Klanac, klančac, izrazit, oštar i teško prohodan planinski prijelaz između visokih i strmih strana (Pasji klanac). To je i uzak prolaz između stijena (Tisni klanac), a to su i vrataca ili vraca (Vrataca od Zdilara), jasle (Jasle iznad Crmušine), jaslice…; e) Vrata, istaknut planinski prijelaz/prolaz, nalik klancu, na važnom poprečnom putu (Vujinačka vrata).

Visoravan, dida Dane ne spominje taj izraz, ali to je veća ili manja, više-manje otvorena, valovita zaravan u vršnom dijelu planine (Rožano, Nadvrata). Po meni su to i Podi i druge manje zaravni u “sridnjoj planini”.

Pod/i, Podić/i, Podine, nazivi za veće ili manje, većinom (nekad) nastanjene zaravni na prostoru između Podgorja i Nadgorja.

Tavan, tavanak, zaravanak na brigu (Kaić Popratljuša) ili plančica u vršnom dijelu planine (Kilić tavan). Izraz tavanak koristi se često za manje uzvišenje na putu (“priko tavanka”).

Plan, plančica, iskrčena ravan usred šume (Dokozina plan), ili iskrčena, stepeničasto podzidanim terasicama preoblikovana i nastanjena strmina (Butković plan), ili jednostavno čistina (Vesela plan iznad Radlovca); kaže se – “popriko plani”.

Krč, krčić, krčevina, iskrčen, ograđen, često obrađen i sezonski nastanjen prostor u planini (Pušinski krč, Lukovački krčić, Krčevina za Preslom).

Paljež, paljevina, čistina nastala na mjestu gdje je izgorila šuma (Marasa paljež, Batukina paljevina).

Rivine, čest naziv za krševite ravni, isprane i izrovane bujicama (Koića rivine, Rivine ispod Škrapa).

Draga, dražica, draželjci, u Podgorju su to bujicama duboko u velebitski kamen usječena korita (torent, bujičnjak, bujična jaruga). Na Podima (Devčić dražica), u Nadgorju (Vidova draga) i Vrhgorju (Legčeva draga više Cipala) to su blaže izražena udubljenja dolinskog karaktera (jaruge) na rubovima velikih uvala. S druge strane Velebita to su dugačke “doline” kojima se silazi u Liku (Ledena draga). Na primorskoj strani Velebita drage često imaju po nekoliko naziva na putu od izvora do mora, pa se tako dijelovi drage u kojima se nalazila neka njiva (ograda) ili naselje zovu po njihovim vlasnicima (Mikina draga, Došen Draga).

Dolina, doline, dolinica, najčešći naziv za duboke, teško prohodne uvale (korita) i ponikve, strmih, kamenitih i šumovitih strana (Smrčeva dolina, Doline za Klancem), ali često i za sezonski nastanjene dolce/doline (Grginova dolina, Njegovanska dolinica).

Dolac, do, dočić, doci, isto što i dolina, ponikva, vrtača, vrtlina, udolina usred šume ili golog kamenjara. U podgorskom kršu dolci su ograđeni i obrađeni, isto tako i u Nadgorju, dok su u Vrhgorju najčešće pod travom.

Duliba, dulibica, dulibina, naziv za manji ili veći dolac usred šumskog pojasa u području Nadgorja. Dulibe su bile iskrčene, ograđene, obrađene i sezonski nastanjene (ima ih i dublje u planini, u dugačkim uzdužnim udolinama).

Dumača, vrletna, kamenita ponikva u Vrhgorju.

Sklop, sklopina, strmiji dio dražice, klanac obrubljen s obje strane većim stijenjem, u kojemu ima više obradive zemlje (Sklopina ispod Kurtuškog bunara, Sklop iznad Ožinca).

Pleće, plećice, u Podgorju je to naziv za blago uzdignuto ravnije zemljište između glavica, obično ispasište; u Nadgorju su to pasišta na padinama brda (Dokozića pleće u Radlovcu, Plećice iznad Štokić Poda).

Pristranak, ravnije tlo u podnožju glavica i vrhova, ili ravnije tlo uza stranu dolca.

Okapina, podgredina, polupećina, udubljenje u okomitoj stijeni gdje se moglo skloniti i gdje se često cijedila voda.

Ploča, ploče, pločice, ravne, više-manje nagnute i pukotinama ispresijecane kamene površine po kojima se hoda kao po trgu (Posrana ploča, Ploče u Tuderevu, Pločice ispod Javorovca).

Bovan, kamena gromada ili stijena, na čistini ili usred šume, koja se ističe u prostoru.

Oštrulji, tlo od čista, oštro nazubljena kamenja.

Škrape, naziv za razne kraške pojave, najčešće za stijenje s brojnim okruglim udubinama.

Staza, staze, stazica, stazina, travnat, prohodniji prolaz između stijenja ili šume (Mravlja staza, Okrugla staza), sjenokoša usred kamenjara (Stazina pod Saljevim kukom), ali i naziv za naseljeno mjesto (Miškulinske Staze, Šegotske Staze).

Gromača, suhozid.

Mocira, široka gromača koja nije samo međa, već je i dio puta.

Gromila, gomila, velika hrpa kamenja nastala čišćenjem i krčenjem terena. Među najvećima su prethistorijske gromile, tumuli. Gromilama se nazivaju i neka izrazito kamenita uzvišenja, pa i naseljena mjesta.

Branjevina (Plantaža), veliko zaštićeno područje na primorskoj strani Velebita oformljeno (ograđeno suhozidom) za vrijeme Austro-Ugarske. U branjevini je bila strogo zabranjena bilo kakva djelatnost.

Dubrava, dubravica, ravnija površina na kojoj je nekad rasla hrastova šuma (Bečina dubrava, Žute dubravice).

Ograda, ogradica, ogradina, gromačom ograđena njiva, vrt, sjenokoša, gaj (Kukinka, Miletuša, Ograđenica).

Kotarina, manji ograđeni prostor za sušenje sijena u blizini stana.

Redine, terasasto podzidani podanci zemlje (“miće lešice”).

Ulica, put s obje strane omeđen gromačom (između ograda).

Torina, torinica, torak, ograđen prostor u koji se zatvarala stoka (ovce); obično se u blizini nalazio i čobanski stan (Šaulova torina na Šatorini, Dujčić torine, Torak iznad Živih Bunara).

Prenka, pričac, popričac, popriki put – kratica, strmina (Medina prenka, Popričac babe Ane, Poprikuša).

Okuč, oštar zavoj na putu (Okuč ispod Ždrila).

Guvno, oštar zavoj na cesti (Matrakovo guvno).

Bankina, rubni dio ceste učvršćen klesanim kamenom.

Škarpa, podzid na cesti.

Bunar, bunarić, bunarina, iskopana rupa u glinovitom tlu (gnjila, bunar Gnjilovac) gdje se skuplja podzemna (izvorska) voda. Bunari su najčešće kružnog oblika, obzidani klesanim kamenom, s prizidanim stubama kojima se silazi do vode. Voda s bunara nije bila dostupna blagu, već se vadila posebnim posudama i izlijevala u obližnje kamenice, gdje se blago napajalo. Grčki bunar je naziv za bunar iz “prastarih” vremena, kojemu se ne zna porijeklo (Piskovac, Maramski bunar, Ušljivac, Zlatni bunarić).

Čatrnja, četrnja, škar, jazmak, prirodna ili iskopana šupljina između stijena, začepljena mješavinom zemlje i vapna (ili betonom), u koju se voda slijeva s okolne stijene ili betonirane površine, tzv. saliža. Čatrnje su u pravilu nepokrivene pa ih se često poistovjećuje s kamenicama (Dupljina, Popova četrnja). Neke čatrnje su opasane gromačom, a ako su pokrivene (hrastovim gredama, kamenim škrilama ili betonskom pločom), onda već govorimo o šternama, gustirnama ili gusternama (“Suza Velebita”).

Lokva, lokvica, lokvetina, prirodna ili iskopana udubina u glinovitom tlu, ispunjena kišnicom. Lokva je bez stalnog izvora napajanja, a od bunara se razlikuje i po tome što se na njoj blago slobodno napajalo (Čubarinka, Roguša). S vremenom su i neke lokve obzidane, a neke se napajaju i vodom s obližnjih bunara (Vodička lokva). Izraz lokva koristi se u Podgorju i na Podima (Trnova lokva), dok se slične vode na većim visinama nazivaju ruje.

Splitvina, udubljenje u podnožju stijena gdje se skuplja kišnica (Splitvina u Bilom Sinokosu).

Ruja, rujica, rujina, naziv za lokvu (Rožanska ruja), često i izvor/bunar u planini (Crna ruja, Lubenovačka ruja).

Pištet, pištetić, pištetak, pisak, malo vrelo koje preko ljeta zna presušiti. Točak je nešto izdašnije vrelo.

Snižnica, ledendža, jama s vječnim snijegom, ledom (Ciganuša, Kramaruša, Šimurdinka).

Ali ga baljezgam… Dosta!