VARAŽDINSKI ADVENT U VRIJEME KORONE

Tekst: Ines Hrain Ludošan

Foto: Nova Tv/L. H.

Otpočelo je vrijeme adventa u Varaždinu. Kao i u svim segmentima europskog društva, podjela na cijepljene i necijepljene prisutna je i na varaždinskim ulicama. Tako su naši kulturni čelnici uz poruku građanima da se dobro zabave na koncertima, naglašavali i popularnu rečenicu – i ne zaboravite covid potvrde. Da nam je netko prije nekoliko godina rekao da će za advent biti potrebne nekakve potvrde, pomislili bismo da se radi o potvrdama Svete Pričesti.

PODIJELJENI GRAD

I dok dio građana spremno vadi spomenuti covid papir koji im omogućava pojavljivanje na različitim manifestacijama, drugi dio kreće se po trgovima i kafićima gdje takva dokumentacija nije potrebna. Primjerice, Stančićev trg uvijek je prepun ljudi koji se zajedno druže ne pitajući jedni druge za zdravstveno opredjeljenje. Kafići su napunjeni veselim Varaždincima koji se zanimaju jedino za cijene kuhanog vina ili kave. No, kad se svi zajedno vrate svojim kućama i uhvate prepiske na društvenim mrežama, zla krv podjele ponovno proradi. Zaboravljaju zajedničko druženje i priklanjaju se svojem stadu koje je ZA ili PROTIV.

„SVI SMO CIJEPLJENI, NE?“

Tako svi poznajemo mnogo zagovornika korona stege koji bez problema sudjeluju na feštama s deset, petnaest ljudi ili ih sami organiziraju, pa tamo jedni drugima pljuckaju u lice i čaše, i tad ne pitaju za mjere ni koronu ni distancu ni masku. Da bi već drugi dan, čim se otrijezne, ponovno glasno i agresivno pozivali na red svakog tko je viđen negdje bez maske ili je izrekao neku riječ koja nije u skladu s ovim novonormalnim scenarijem. A zapravo, dubinski motivi njihovog zalaganja za mjere ne leže u strahu od bolesti već u osobnim razlozima, koje jesu ili nisu osvijestili, a koje skrivaju iza veličanstvene brige za druge. Kako bismo potvrdili pripadnost intelektualnom i odgovornom sloju društva, na nekom sastanku ili druženju dovoljno je samo izreći onu poznatu – „svi smo cijepljeni, ne ?“.

DRUGA STRANA

Na drugoj strani, mnogo je onih koji će glasno osuđivati stožer i njegove naredbe, a sve kako bi odagnali vlastiti strah od bolesti u koju nisu do kraja sigurni postoji li ili ne.

Obje struje međusobno se optužuju za nekulturu i nepismenost te pronalaze u protivničkom taboru ekscentrike čije istupe i mišljenje zatim pripisuju cijeloj skupini.

TREĆA STRANA

Postoji i treća strana, ona nije toliko glasna ni agresivna pa je gotovo nevidljiva i zanemarena. To je strana razumnih i zabrinutih građana koji jasno vide kamo srlja ovaj svijet i koji su tjeskobno zabrinuti za budućnost svoje djece i unuka. Takvi su svjesni da smo preko glave prevalili i ratove i pošasti i kredite u francima pa je čovječanstvo ipak funkcioniralo i dalje. Takvi se boje onoga što sa sobom donosi „novo doba“ i osjećaju da se ljudskost sistematski guši i zatomljuje. Mnogi se više u vlastitoj koži ne osjećaju ugodno, ne znaju što smiju, a što e smiju, niti tko je taj tko je počeo određivati nova pravila.

POSTAJEMO LI OPCIJA C?

Primjerice, sva ova predbožićna podjela zamalo je pala u vodu. Naime, malo je falilo da ne ostanemo i bez samog Božića. Iz srca Europe pokušali su nam nametnuti nove zabrane i političke korektnosti. Marija i Josip postali bi Malika i Julijo i jedni drugima potajno bi šaputali na uho blagdanske čestitke, dok bi okićene jelke skrivaliu ormaru. Gospođe i gospoda zauvijek bi nestali s lica Zemlje, a svi zajedno pretvorili bi se u ono nešto „treće“ što nam nude kao opciju C pri izjašnjavanju o spolu u raznoraznim upitnicima.

Za kraj, preostaje mi samo da kažem, dok još nije zabranjeno – dame i gospodo, sretan vam Božić! I ne zamarajmo se previše, ionako je beskorisno.