UZALUDNA PISANJA STRATEGIJA RAZVOJA
Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac
Foto: MT RH
Prošlih smo godina pisali kojekakve Strategije razvoja za iduće 10-godišnje razdoblje i u njima analizirali postojeće stanje u našoj djelatnosti, uspoređivali se s drugim sredinama (tzv. “benchmarking“), planirali smo razvoj i smjernice za ostvarivanje zacrtanih ciljeva. Bio je to obiman i važan posao za sve koji su njime bili obuhvaćeni. Često smo u pomanjkanju vlastitih iskustava kako se to radi, pribjegavali čitanju tuđih Strategija za inspiraciju, a ne kopiranje. No, te Strategije nisu predviđale reakcije na krizna stanja, npr. potres, poplavu, požar, epidemiju, pa su to iz današnje perspektive posve irelevantni dokumenti.
OPTIMISTIČNE STRATEGIJE
Ako se želimo izvući iz krize, moramo smisliti Strategiju koja će uvažavati sve one elemente koje su prethodne Strategije zanemarivale kao da nikada ranije nije bilo potresa, poplava, požara pa ni epidemija. Koliko mi je poznato, dosadašnje Strategije nisu imale razrađene procedure za postupanje ako u ostvarivanju zacrtanih ciljeva nešto pođe loše, jako loše. Dobra Strategija morala bi imati predviđene mehanizme za kontinuirano praćenje ostvarivanja postavljenih strateških ciljeva, a ne da se za 10 godina zapitamo jesmo li (uopće) ostvarili ciljeve iz prethodne Strategije.
O Strategiji možemo govoriti i iz perspektive obrazovanja. Sve Strategije obrazovnih ustanova koje sam pročitao bile su napisane na vrlo optimistični način, ali nijedna nije obuhvatila prilagodbe na “smjenu generacija” tj. umirovljenje nastavnika koji su bili pokretači novih kolegija i začetnici novih istraživanja. Niti jedna od tih strategija nije predvidjela mogućnost da se u tom planskom razdoblju dogodi neka veća nepogoda, katastrofa koja bi mogla nepovoljno utjecati na ostvarivanje postavljenih ciljeva, kao da smo zaboravili godine Domovinskog rata tijekom kojih smo nastavili održavati nastavu, ali u posebnim uvjetima, u zamjenskim prostorima, sa smanjenim brojem nastavnika i cijelim nizom ograničenja.
ZACRTANI CILJEVI
Sada smo suočeni s pravim pravcatim kaosom kojeg je prouzročila pandemija COVID-19 i naša nepripremljenost za život i rad u novim (kriznim) uvjetima, kaosom u kojeg smo uvučeni ne svojom voljom, ali iz kojeg moramo sami naći izlaz. Hoće li se ove ili iduće godine odvijati učionička, nastava na daljinu, ili pak hibridna nastava nećemo pročitati niti u jednoj od trenutno važećih Strategija.
Pribojavam se dana kada će se netko sjetiti što je u tom dokumentu bilo napisano pa će birokratski tražiti očitovanje o razlozima neispunjavanja preuzetih obveza. Zvuči vam to nemoguće, paranoično? Prisjetite se da se dohodak zasniva na ispunjenim radnim obvezama, za nastavnike – o broju održanih sati nastave. A što će biti s nastavom koja nije održana jer je nastavnik bio u samoizolaciji, i što će biti s njegovim dohotkom? U medijima čitam najavu da će se zaraženim liječnicima smanjivati plaće! Možemo se skrivati iza “paravana” on-line nastave, ali tako ipak ne možemo postići zacrtane obrazovne ciljeve i rezultate. Možemo li održati on-line praktikum ili terensku nastavu? Čak kada bismo to i mogli, kakvu bi stručnost student postigao? Za on-line liječenje pacijenata ili on-line šumarstvo?
EMOTIVNE TRAUME I INFORMATIČKI KAOS
Ne možemo se ponašati kao da je pandemija prolazna nepogoda, pa da će se već za nekoliko mjeseci život posve normalizirati. Lockdown, samoizolacija, nemogućnost putovanja, nastava na daljinu, stalne dramatične vijesti u medijima, širenje kontroverznih vijesti o zarazi putem društvenih mreža rezultira emotivnim traumama posebice kod mladih ljudi i djece. Postoji opravdana bojazan da će se kod jednog dijela populacije razviti PTSP, a informatički kaos kojem smo izloženi to samo pospješuje. To se najbolje vidi po načinu (ne)nošenja maski. Ljudi više ne znaju što i kada trebaju raditi. Na otvorenom i u prirodi nose maske pa ih skidaju kad ulaze u trgovine, i slično. Kako ćemo pristupiti djeci, učenicima koji skoro pola školske godine nisu stupili u učionicu, a ako se loše epidemiološka situacija nastavi – neće niti idućih pola godine ili čak duže? Kako će izgledati nastava u tim uvjetima? A što je s nastavnicima i učiteljima koji su također izloženi PTSP-u?
NEPOVRATNE GLOBALNE PROMJENE
Po pisanju medija, velik problem današnjih škola je organiziranje školskih putovanja, takozvani maturalci. Kao da nitko ne shvaća da se svijet gotovo nepovratno promijenio. Na dosadašnje obrasce ponašanja i načina rada možemo za neko vrijeme zaboraviti. Bilo je tako i za vrijeme Domovinskog rata, a danas je pandemijskom krizom pogođen doslovce cijeli svijet.
Svaka grana djelatnosti donosi svoju Strategiju razvoja na županijskoj, ali i lokalnoj (općinskoj, gradskoj) razini. Raskorak očekivanog razvoja i trenutne stagnacije najbolje je vidljiv u turizmu. Danas smo sretni ostvarenjem samo dijela prošlogodišnjih rezultata, broja noćenja i prihoda, jer moglo je biti i gore. Nekima je u ovim okolnostima bolje, nekima lošije, ali ne zaboravimo kreditna zaduženja koja su ostvarena u vrijeme kada nitko nije ni slutio de će nastupiti globalna kriza u kojoj će se mnoga tržišta pa i neke nacionalne ekonomije doslovce urušiti. Dug ostaje dug, a zarada koja bi morala namiriti dug izostaje. Kriza sve pogađa neselektivno, ali će ju “preživjeti” samo oni najotporniji, i s najmanjim dugom.
OPTIMISTI S ISKUSTVOM
Pesimist je po jednoj definiciji optimist sa iskustvom. Sklon sam takvom pogledu na budućnost. Neosnovano je očekivati nagli oporavak tržišta, ekonomski procvat. Nažalost, pred vratima nam je i migrantski val koji je privremeno potisnut iz medija i naše svijesti pod pritiskom pandemije, ali on je svejedno tu i samo je pitanje vremena kada će se ponovo pokrenuti… Ekonomska i sigurnosna situacija će se još pogoršati. U strahu od širenja zaraze i u cilju obuzdavanja njenog importa, mnoge su države uvele stroga ograničenja za ulazak i ograničile kretanje svojih građana. Od ideje otvorene Europe, doživjeli smo zatvaranje granica, zatvaranje čak u pokrajinske (županijske) okvire kao i mračnom srednjem vijeku.
Kako planirati budućnost, kako pisati novu Strategiju razvoja npr. turizma u ovim uvjetima? Hoćemo li ignorirati sadašnju krizu ili ćemo ju uvažiti premda ne znamo koliko će dugo trajati? Na koja ćemo se emitivna tržišta orijentirati, tradicionalna ili neka nova? Hoćemo li očekivati grupne posjete ili individualne? Hoćemo li planirati izgradnju novih hotelskih kapaciteta i aerodroma ili ćemo poticati “zastarjeli” model apartmanskog smještaja i individualnog prijevoza? Nisu li se naše “slabosti” naposljetku ispoljile kao prednosti zahvaljujući kojima ova sezona uspijeva bolje od očekivanog, barem mjestimično? Današnji turisti mahom traže više prostora za održavanje socijalne distance, traže manje napučene plaže, manje smještajne objekte, i dolaze osobnim prijevozom. Tako će biti i u idućim godinama. Ove sezone se neki hoteli na Jadranu nisu niti otvorili, jednako kao niti neki restorani i konobe. Trošak bi im bio veći od zarade, a potražnja je smanjena u odnosu na prošlu godinu. Broj zaposlenih u turizmu se smanjio.
RESET POTROŠAČKOG DRUŠTVA
Kada su susjedne zemlje Hrvatsku stavile na “crvenu listu” preko noći se prepolovio broj turista kao da im je u domovini zajamčena sigurnost koje kod nas, po njihovome nema. I ovako skroman turistički prihod se istog trenutka prepolovio, taksisti su ostali bez vožnji, restorani i konobe bez gostiju, a hoteli bez noćenja. Peronospora modernog doba!
Treba objektivno sagledati situaciju u kojoj smo se našli, pa se prisjetiti i predviđanja nekih futurista koji su svojevremeno najavljivali upravo ovakav pandemijski scenarij. Iz krize izaći će samo najjači i najprilagodljiviji. Bit će to za mnoge gorko iskustvo, ali je to nužan reset našeg potrošačkog društva.
