UTOPIJA NERADNE NEDJELJE, SAN ILI JAVA?

Tekst: Strahimir Kapetanović

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Noćas sam spavao prilično nemirno. Sanjao sam o nekom poslovnom problemu i kolege koji su davno preminuli. Kad sam otvorio oči s olakšanjem sam zaključio da je to, hvala Bogu, ipak bio samo san. San, ali težak. Ok, pomislih, dan će mi vratiti emotivnu ravnotežu. Ali, zapitah se, što se novog dogodilo u svijetu? Da nije izbio neki novi rat? Taman bi mi samo to još trebalo! Pogledam na mobitel i otvorim portal dnevnih novina koje donose vijesti s recimo to tako – centra, u političkom smislu. Tamo su sve već viđene vijesti; te je Predsjednik rekao ovo i ono, a Premijer to i to. Prepoznajem jučerašnje vijesti. Ha, pomislih, pa nedjelja je, zašto ne bi i ta dvojica zašutjela na jedan dan?

U POTRAZI ZA JUTARNJOM KAVOM

Za razbijanje noćne negative nema boljega od jutarnje kave. Odavno već ne pijem tursku nego samo ekspresnu u kafiću. Kažu da je ta bolja, a meni paše što u njoj nema soca, tog muljevitog taloga na dnu šalice koji je neizbježan “začin” svake domaće kave na turski način. Za tu blagodat treba otići do obližnjeg kafića. I tako, put pod noge do mojeg najdražeg kafića koji služi kavu takvima kao što sam ja svakog jutra, mrzovoljnicima. Kafić je blizu, a put vodi duž ulice u kojoj i u radne dane nema gustog prometa, ali vozi autobus. Nailazim na dvije susjede koje su očito krenule na tržnicu jer imaju svoja kolica za plac, očito prazna. Stoje na stajalištu i nešto čangrizavo zbore o roditeljima ljudi u ZET-u i gradskim ocima. Zašto ne i majkama? Malo kasnije sam čuo i poznati refren o majkama, u kontekstu da im nitko nije nešto rekao.  Pitam se samo – što im je trebalo reći?

Ne razmišljam o njima, jer imam kroničnu insuficijenciju kofeina u mozgu, pa hitam to stanje popraviti. Moj kafić je inače prilično mondeno mjesto s ugodnom ostakljenom terasom koja je povišena za 2 do 2.5 metra u odnosu na ulicu pa se s nje dobro vidi cijela okolica, pa i crkva preko puta. U ovo vrijeme je kafić obično već pun, pa se brinem gdje ću sjesti. No kad sam se popeo do ulaza zatekne me bijela cedulja na vratima na kojoj piše, nedjeljom ne radimo. Pa kako smijete!? Zapitah se, pa nedjelja je, dan za kafenisanje! Otkud vam takva ideja? Zabrinuh se, da nije po srijedi neki kvar? Da se gazda nije teško razbolio, ili nedaj Bože da mu sanitarna nije pronašla žohara u kavi? Dolaze i drugi i “poljube vrata” jednako kao i ja.

Prekoputa ispred crkve skupilo se mnoštvo, što mladih, što starih. Stoje i nešto diskutiraju. S ove udaljenosti ne razabirem što se događa, pa mi glavom prođe misao da je možda danas neki svetak pa da je crkva prepuna, a ovi vani ne mogu ući. Pogled mi pada i na obližnje stajalište tramvaja koje je također puno. Zaključujem da i tramvaji danas kasne, i da se sigurno nešto moralo dogoditi dok sam ja spavao.

Trebam saznati o čemu je riječ! Približim se crkvi i razaznam dio nečije rečenice kao “pa nismo imali pojma da se to i na nas odnosi“, ili tako nekako. To mi je već upalilo uspavani alarm, jer kao što rekoh, još nisam popio jutarnju kavu pa sam sebe podsjećam na sredovječnog zombija iz predgrađa. Posežem za pametnim mobitelom u nadi da neki portal ipak ima neku korisnu vijest koja će mi pomoći da shvatim što se oko mene događa. Dnevni portal kojeg redovito pratim piše kako od sutra stupa na snagu vladina mjera zabrane rada nedjeljom. Pa šta? Kaj se to mene tiće? Ali odmah shvatih, pa to je danas! Od danas nitko me smije raditi nedjeljom! Pa kako je to moguće, pomislih, kako je itko pri zdravoj pameti mogao donijeti takvu odluku? U koji će nam klinac otići ekonomija? I takve mi misli padnu na pamet!

BIJELI BOGATI SVIJET

Sad mi je sve postalo jasno; javni prijevoz ne vozi, kafići ne rade, trafike isto tako, trgovine da ni ne spominjem, u crkvama se ne održavaju nedjeljne mise, ne rade ni redakcije novina, ni portala, nema radio ni tv programa, osim stranih. U bolnicama nema osoblja jer ne smiju raditi nedjeljom. Pacijenti tumaraju hodnicima u kojima nema baš nikoga osim njih.

Odjednom – tras! Sudar na križanju pred crkvom. Okupili se ljudi pa mudruju, jedni viču zovite policiju, drugi pak odgovaraju sa “nemojte, ni oni danas ne rade“. Nekoj ženi nije dobro, izgleda da je nešto slomljeno, sad netko savjetuje zovi – drugi kaže nemoj zvati hitnu jer može doći tek sutra. Kaos, a dan je tek počeo, što li će još biti do navečer?

Fali mi kave, spasonosno rješenje bila bi ne tako obližnja benzinska pumpa. Koliko se sjećam, imali su automat za kavu. Krenuh u tom smjeru u nadi da ću uz kavu uspjeti srediti misli. Pola sata kasnije pred pumpom vidim kolonu automobila, očito ni oni ne rade. Uzalud mi trud. Stojim u nevjerici, stoje i auti. Netko ima upaljen radio a na njemu prijenos mise, na talijanskom. Pomislih – radio Vatikan, ali to mi je tak i tak svejedno, nisam vjernik.

Lagano šećem nasipom, neki trčkaraju, neki šeću pse. Prisjećam se, da se utješim, kak je izgledao moj prvi susret s drugom kulturom. Radno vrijeme od 9 do 5. Histerična gužva u javnom prijevozu, a nakon toga sablasno prazan grad. Zatvoreni svi dućani, kafići, restorani. Gradom besciljno tumaraju samo stranci poput mene. To je bio taj bijeli, bogati svijet o kojem su kod nas svi trabunjali! Osjećao sam se izgubljeno. Izgubljeno u stranoj zemlji, izgubljeno u stranoj kulturi. Pa zašto ti njihovi turisti kad dođu kod nas na odmor očekuju da je sve otvoreno 0-24 sata svaki dan u tjednu, ak’ su doma navikli na popodnevnu i nedjeljnu pustoš? Ili su suočeni s civilizacijskim šokom shvatili gdje je im bolje, pa mahnito žele nadoknaditi propušteno?

NASTAVAK S POČETKA PRIČE

I zašto mi svim silama želimo postati poput njih, otuđeni, hladni, deprimirani, s nešto novaca koje bi htjeli ekspresno potrošiti jer nas peče savjest, jer su nas indoktrinirali da je smisao života u radu i skromnosti?

Zatvorio se krug, opet sam kod kuće. Kavu nisam popio, a nemam ni kruha, jer trgovine ni pekare danas ne rade. Nije radila ni tržnica, pa nije kupljeno ništa od planiranog za ručak. Toplo se nadam da danas nije radilo ni osoblje koje kuha i sprema u domovima političara i dušebrižnika koji su tražili uvođenje ove sulude zabrane.

Opet noćna mora, predamnom se redaju moji preminuli prijatelji, razgovaramo o koječemu kao da je sve ovo bio samo san, nastavak onoga s početka priče. Budim se s osjećajem da mi fali kava, i tražim u mobitelu potvrdu da danas ipak nije nedjelja! U trgovini prodavačica najavljuje drugoj da od idućeg mjeseca više ne rade nedjeljom.