UNHCR: U SVIJETU 80 MILIJUNA IZBJEGLICA
Tekst: F. S./ I. H./Panopticum
Foto: Reuters
Kako službeno navode pojedini čelnici UNHCR-a, tijekom 2019. godine je prosječno svakog dana, a kako bi izbjegli ratna zbivanja, progonstva, teške klimatske promjene i prirodne katastrofe, svoje domove širom svijeta napustilo više od 27 tisuća ljudi, što znači u godini dana 10 milijuna, a tim se brojem ukupan broj ljudi u svijetu koji su bili prisiljeni pobjeći povećao na 80 milijuna, odnosno 1,1 posto svjetskoga stanovništva. Radi se o broju koji se u 10 godina udvostručio i koji ukazuje na 47 milijuna ljudi koji su raseljeni unutar svojih zemalja, više od 4 milijuna azilanata, više od 29 milijuna i 500 tisuća izbjeglica, te drugih ljudi koji su bili prisiljeni pobjeći izvan svojih zemalja. To su jako velike brojke koje pokazuju kako mir u svijetu sve više izmiče kontroli, izjavila je Chiara Cardoletti, predstavnica UNHCR-a te istaknula da su izbjeglice svjedoci toga, no ne mogu oni platiti za tu stvarnost za koju nisu nimalo odgovorni.
PREKO 30 MILIJUNA MALOLJETNIH IZBJEGLICA BEZ PRATNJE
Ti ljudi dolaze iz zemalja koje su pogođene dugotrajnim sukobima, kao što je Afganistan koji je ušao u 5 desetljeće sukoba. Jedan od novijih ratova je onaj u Siriji koji ulazi u desetu godinu sukoba i koji je jedini odgovoran za odlazak više od 13 milijuna ljudi. Dvije trećine izbjeglica dolaze iz pet zemalja, a to su: Sirija, Venezuela, Afganistan, Južni Sudan i Mjanmar. Danas veoma zabrinjava to što su nestabilna područja Demokratska Republika Kongo i Zapadna Afrika. Situacija je još teža ako se uzme u obzir veliki broj izbjeglica maloljetnika kojih je oko 30 do 34 milijuna, deseci su tisuća njih bez pratnje. Osim toga, treba podsjetiti na činjenicu da 8 izbjeglica na njih 10, živi u zemljama u razvoju koje su često područja pogođena prehrambenom nesigurnošću i velikom neishranjenošću, izložena riziku klimatskih promjena i prirodnih katastrofa.
UN ZAUZIMA NOVI STAV PREMA IZBJEGLICAMA
Turska je s 3 milijuna i 600 tisuća izbjeglica zemlja koja je primila najviše izbjeglica. Slijedi je Kolumbija s milijun i 800 tisuća i potom Pakistan, Uganda i Njemačka, jedina europska zemlja koja je na vrhu ljestvice po broju primljenih izbjeglica. Svjedoci smo nove stvarnosti koja nam pokazuje kako danas prisilno napuštanje vlastite zemlje nije samo sve više rašireno, nego još više da ta pojava neće biti kratkoročna – izjavio je Visoki povjerenik Ujedinjenih nacija za izbjeglice Filippo Grandi i istaknuo: “Ne možemo čekati da ljudi godinama žive u nesigurnim uvjetima, bez mogućnosti povratka kući ili nade da će započeti novi život u zemlji u kojoj se nalaze. Stoga je potrebno zauzeti potpuno nov i otvoren stav prema svim izbjeglicama koji će biti mnogo odlučniji u rješavanju sukoba koji traju godinama i koji su u korijenu neizmjerne patnje.”
Naime, iza tih poraznih brojeva izbjeglica koji nas svakodnevno potiču na opće i zajedničko razmišljanje, postoje priče o dostojanstvu i muci, mnoge neugodne situacije kojima UN namjerava poduprijeti rješenja s humanitarnim i ljudskim pristupom. “Nitko tko ima savjest, ne može na to ostati ravnodušan”, zaključuje Chiara Cardoletti i pojašnjava stajalište UNHCR-a – “Situacija je u Libiji vrlo složena, ljudi su krajnje ranjivi, stoga je važno spašavanje na moru i zaustavljanje povratka u Libiju koji je težak i opasan.”
VELIKI PAD BROJA IZBJEGLICA KOJI SE VRAĆAJU SVOJIM KUĆAMA
Mučna je pomisao na to da se više ne mogu vratiti kući, jer se izbjeglicama mogućnost organiziranja i dopuštanja povratka znatno smanjila. Ako je devedesetih godina prošloga stoljeća godišnji prosjek povratka izbjeglica bio milijun i 500 tisuća, sada je pao na 385 tisuća. Tko dođe u neku zemlju kao izbjeglica, taj je kao dijete koje puže, potreban mu je netko da ga drži na nogama kako bi dobro hodao – rekla je Berthin Nzonza, osnivateljica udruge za izbjeglice iz Demokratske Republike Kongo, budući oni koji bježe sa sobom nose veliku istinu da nisu teret nego da imaju vrijednosti i sposobnosti koje mogu biti korisne onima koji ih primaju.
“Kada napuštate svoju zemlju, ostavljate sve svoje uspomene i radosti”, rekla je Douaa Alkoka, devetnaestogodišnja sirijska izbjeglica iz Damaska. Nažalost, ta izjava je potresno svjedočanstvo svih onih koji su nakon straha da neće uspjeti naučiti jezik zemlje u kojoj se nalaze i žalosti što su daleko od vlastite zemlje, kamo se možda nikada neće vratiti, našli sreću i eventualnu mogućnost za povratak i studiranje.
