TKO U IME ČEGA ŠTITI DINARU?
Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac
Foto: Ferata
Ovih se dana u medijima rasplamsala diskusija o nalogu Državnog inspektora za zaštitu okoliša kojim se traži uklanjanje “ferate” na Dinari. To je uzbudilo sveukupnu planinarsku zajednicu. Naravno, s razlogom.
Konkretno, višegodišnji volonterski rad planinara i alpinista je inspektorat poistovjetio s komercijalnim i na njega primijenio pravila i obveze kakva pri intervenciji u prirodu imaju komercijalni investitori. Jer, po zakonu su svi pravni subjekti isti. Ili pak nisu? Jer, kažu u Inspektoratu, trebalo je prije izgradnje ferate ishoditi “prethodnu ocjenu prihvatljivosti zahvata na ekološku mrežu” iliti studiju njenog utjecaja na okoliš, što je po njima veliki krimen, jer to nije napravljeno. No, po mom planinarskom iskustvu niti jedna staza u nas nikad nije ishodila niti je trebala ishoditi takvu studiju. To je besmislica jer planinarske staze nisu trajni građevinski objekti. Drugo, skupina entuzijasta koji na planini “grade” neku stazu nisu pravna osoba. Također ne znam za mjesto u Zakonu u kojem se eksplicitno traži da planinarske staze i penjački smjerovi moraju ishoditi studiju utjecaja na okoliš. Toga zaista nema nigdje na svijetu!
FAMOZNI INSPEKTORAT
Međutim, na našim krškim planinama je sagrađeno nekoliko vjetro-parkova uz blagoslov i subvencije RH. Investitor tih vjetroelektrana ima novaca da ispuni zakonsku obvezu i financira studiju njihovog utjecaja na okoliš, ali planinari ga nemaju. I sada se pojavljuje famozni inspektorat koji tvrdi da planinarsko-alpinistički smjer, poznat kao ferata, nije legalan, jer nema te prethodne studije i da se mora ukloniti jer da škodi okolišu!? Tko mi može reći da je utjecaj jedne ferate široke 30 cm veći od kolosa visokog 150 m, s pristupnom cestom dugom nekoliko kilometara? A studije utjecaja na okoliš tvrde da je ekološki utjecaj vjetroelektrana i njihovih servisnih cesta – zanemariv! Unatoč tome što ptice selice ginu na njihovim elisama! Da ne spominjem estetski “doživljaj” kad se nađete u njihovoj blizini. Don Quijote bi o tome mogao svašta reći!
Ponosimo se neimarskim trudom naših starih planinara i šumara koji su po vrletima Velebita izgradili impresivne staze, kao što je svima poznata Premužićeva staza, sagradili planinarske domove i skloništa, ali sve to bez provedenih studija utjecaja na okoliš, pa su u duhu današnjih propisa i one nelegalne. Hoće li Državni inspektorat i njima narediti uklanjanje, tj. rušenje? Zar smo došli toliko daleko? Možda bi trebalo srušiti i planinarske domove, počev od Zavižana pa do Medvednice? Da priroda napokon bude zaštićena od ljudi, te invazivne vrste na Zemlji, pa da mravi, termiti i škorpioni imaju netaknuti životni prostor? Treba li u interesu zaštite okoliša prognati ljude koji u njoj žive i rade? Kao da ljudi (Homo sapiens) nisu domicilna biološka skupina na Zemlji, s jednakom pravom za Život u prirodi kao i recimo, sove ili jastrebi!
RAZNA OGRANIČENJA
Otkada su osnovani Parkovi prirode, mi prirodoslovci smo suočeni s raznim ograničenjima u obavljanju našeg rada, istraživanju. Trebamo ishoditi dozvole za svoj rad koji je do tada polučio rezultate zbog kojih je neki prostor i proglašen parkom prirode. O tome ste mogli čitati u prilogu “Špilja Veternica u raljama birokracije” (https://panopticum.hr/spilja-veternica-u-raljama-birokracije/). Speleolozi danas više ne mogu istraživati špilje kako su to nekada mogli, niti naši studenti mogu održavati terensku nastavu na području parkova prirode i nacionalnih parkova bez dopuštenja Ministarstva kulture, odnosno od nedavno Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Kao da mi znanstvenici i planinari predstavljamo najveću ugrozu zaštićenog prostora, a istovremeno privatni kapital u tim krajevima ima koncesije za eksploataciju vode, turizam, gradi vjetroelektrane i ceste, vadi kamen u kamenolomima, i gradi vile, a turisti su dobrodošli i nitko ih za ništa ne pita, pa niti proziva! Čak i kad naberu bukete Velebitske degenije!
POLITIČKO POGODOVANJE?
Ok, možemo reći da su planinari prije 8 godina napravili pravni propust. Ali tko je studiju utjecaja na okoliš nekog planinarskog puta na Dinari morao ishoditi? Pojedinac volonter, nekoliko entuzijasta penjača? I otkud im novac za to? Ali, oni nisu ni prihvatljivi investitori te staze jer nisu pravna osoba. A tko je pak ovlašten da tu studiju izradi, i tko bi ju recenzirao? Dobro pita Stipe Božić u Jutarnjem Listu, tko pozna Dinaru bolje od njega i alpinista, pa da može biti kvalificiran za davanje stručnog mišljenja o nekom alpinističkom smjeru u planinskim vrletima?
Pitam se, da tu ipak nije po srijedi političko pogodovanje nekome tko bi se htio okoristiti tuđim radom, nekome tko bi tu feratu uzeo u svoju privatnu koncesiju? Baš kao što to rade koncesionari na plažama (koji ih nisu sagradili), a koji iznajmljuju ležaljke i suncobrane, i brane pristup lokalnom stanovništvu?
