SVI PREDSJEDNIKOVI SUKOBI INTERESA

Tekst: E. Katić

Foto: RTL/N1/HRT

U ponedjeljak, 27. siječnja 2020. godine izabrani predsjednik RH Zoran Milanović na Županijskom sudu u Zagrebu ispitan je kao svjedok u aferi „Dnevnice“ iz njegova mandata kao predsjednika Vlade RH. Naime, kao što je to javnosti poznato, sumnja se da je tadašnji predstojnik Ureda predsjednika Vlade Tomislav Saucha s ortakinjom iz Ureda krivotvorenjem putnih naloga oštetio državni proračun za oko pola milijuna kuna. Svjedok Zoran Milanović izjavio je da o tome ništa nije znao do nalaza državne revizije, a također je posvjedočio da mu nije poznato da je Saucha imao problema s alkoholom posebno da bi to utjecalo na njegov rad.

U traženju odgovora na još neke nepoznanice u tom pravno i moralno iznimno složenom slučaju, DORH je sve svoje po profesionalnosti, odgovornosti i deontologiji nadaleko poznate i čuvene  kadrovske potencijale, resurse i timove usmjerio na to da se otkrije gdje su možda (po)trošeni ti otuđeni novci? Jesu li možda (po)trošeni samo u restoranu TAČ ili samo u restoranu Takenoko, prva je enigma? Drugo je pak pitanje i nepoznanica, je li taj novac možda (po)trošen i u jednom i u drugom restoranu? Teška pitanja i još veći misterij pred čijom bi složenošću vjerojatno ustuknuli Scotland Yard i Sherlock Holmes zajedno, no znajući za visoku profesionalnost, odgovornost i deontologiju DORH-a, osnovano se može pretpostaviti da će to za njegove kadrove biti tek dječja igra. Istina, možda i nešto dulja, na primjer pet i ne slučajno pet godina, ali ipak samo igra!

Na izlazu iz sudnice Zoran Milanović na pitanje novinara osvrnuo se i na aferu (ad  hoc aktiviranu upravo sada, jer i pticama na granama a možda i DORH-u  sve je to poznato barem dvije godine!) ministra zdravstva dr. Milana Kujundžića i to riječima: „U Vladi ima previše dužnosnika koji krivo ispunjavaju imovinske kartice“. Je li to rekao i iz vlastitog iskustva, ili je možda na to zaboravio? Pa ako je ovo drugo treba ga podsjetiti kako je on ispunjavao imovinske kartice i odnosio se prema sukobu interesa, tijekom godinâ u kojima je imao status državnog dužnosnika kao saborski zastupnik a potom i predsjednik Vlade.

ERSTE BANKA I SUKOBI INTERESA

U studenom 2008.g. Zoran Milanović tada predsjednik SDP-a, saborski zastupnik i vrlo izgledni budući premijer Republike Hrvatske (RH), podigao je zajedno sa suprugom stambeni kredit u iznosu od 298.800 eura u Erste&Steiermarkische Bank d.d. Rijeka. Ta banka posluje od kolovoza 2003. g. kada je nastala spajanjem Riječke banke d.d. Rijeka i Erste banke Zagreb. Prethodila je tome poznata „Afera Riječka banka“ u kojoj je (možda namjernim?) rizičnim financijskim transakcijama Riječka banka izgubila više od 100 milijuna eura, a to su platili hrvatski porezni obveznici! Tko je tu gubitnik zna se iz prethodnog, no tko su u toj financijskoj diverziji dobitnici i danas se može samo pretpostavljati. I baš u toj i takvoj banci nekoliko godina potom Zoran Milanović dobio je stambeni kredit po povlaštenim uvjetima, tj. po uvjetima koji nisu dostupni ostalim hrvatskim građanima. Privilegiranost nedostupna „običnim“ građanima bila je u tome što je kredit dodijeljen na rok otplate od 30 godina, a  koji ne mogu koristiti građani stariji od 35 godina. A Zoran Milanović imao je tada 42 godine i mjesečnu ratu u iznosu od 11.000 kuna trebao bi otplaćivati do 72. godine života! Ugovorena je i manja od standardne i stoga povoljnija kamata od 5,6 posto, a u imovinskoj kartici Zorana Milanovića od 18. veljače 2016. g. navedeno je da ta kamata iznosi 5,04 posto. Tadašnja glasnogovornica SDP-a Gordana Grbić tu i takvu privilegiranost obrazložila je ovako: „Kredit je dobiven pod uvjetima privatne banke“. Erste pak banka imala je sljedeće obrazloženje: „Zadržavamo diskrecijsko pravo donijeti odluku koja predstavlja iznimku od standardnog pravila“. No ako je banka privatna Zoran Milanović nije tada bio „privatna“ osoba, nego predsjednik najjače opozicijske stranke SDP-a i saborski zastupnik, pa stoga prethodno citiranim obrazloženjima nedostaje društvena, etička i pravna dimenzija. Naime, na društvenoj razini ona su bahata, arogantna i cinična; na etičkoj su razini nemoralna, a na pravnoj razini prikrivaju činjenicu da je Zoran Milanović saborski zastupnik što znači i državni dužnosnik zbog čega se i na njega odnose odredbe Zakona o sprječavanju sukoba interesa (ZSSI)!  A prema članku 5. stavak 3 ZSSI-a : „Dužnosnici ne smiju koristiti javnu dužnost za osobne probitke ili probitak osobe koja je s njima povezana“.  Dakle, potpuno je jasno i neosporivo da je Zoran Milanović tu u sukobu interesa jer je privilegirani kredit protivno standardnim pravilima banke dobio zahvaljujući tome što je dužnosnik, za razliku od ostalih i time  diskriminiranih građana kojima je takav povlašteni kredit nedostupan jer nisu dužnosnici! Privatna banka u svom poslovanju može primjenjivati diskrecijsko pravo u odlučivanju, ali zastupnik u Hrvatskom saboru i dužnosnik a to je Zoran Milanović ne može i ne smije ignorirati ne samo Zakon o sprječavanju sukoba interesa, nego i ustavnu kategoriju jednakosti iz čl. 3. Ustava RH kao jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, a kojaje izvorište te i temelj legislativne zaštite građana od diskriminacije.

No, nije to i jedini poslovni odnos Zorana Milanovića s Erste bankom u kojem je bio u sukobu interesa. Naime, u travnju 2012. g. Zoran Milanović tada predsjednik Vlade RH prodao je za 170.000 eura stan u kojem je stanovao prije preseljenja u stan kojeg je kupio prethodno navedenim kreditom, i taj novac uporabio za djelomičnu otplatu tog kredita. Dobro je poznato da banke samo iznimno prihvaćaju jednokratnu otplatu duga za stambeni kredit. A za biti ta „iznimna“ i privilegirana osoba, jasno je to i slijepcu, dostatno je  biti predsjednik Vlade RH, kršiti čl. 5. st. 3 ZSSI-a i biti u sukobu interesa! Naime, Erste banka očito je opet primijenila svoje diskrecijsko pravo u odlučivanju i dopustila svom privilegiranom klijentu Zoranu Milanoviću da jednokratnom uplatom smanji glavnicu i iznos mjesečne rate na kredit (vjerojatno zaračunavši za to i manje troškove nego što ih inače kao dodatnu obvezu dužnika uobičajeno uzima), a sebe je dugoročno oštetila jer se odrekla dijela dobiti od kamata koja joj je po ugovoru o kreditu pripadala. Doista, rijedak primjer i u svjetskim razmjerima „altruistične“ banke, koja protivno ugovoru promiče interese dužnika na svoju štetu! Možda ih je nekada posjećivala Majka Terezija i nadahnula milosrđem i darežljivošću, ali nažalost strogo selektivnom  tj. samo prema – odabranim?

U studenom 2008. g. navedenim stambenim kreditom Zoran Milanović i supruga kupili su u središtu Zagreba u Krajiškoj ulici stan površine 127 četvornih metara. Vlasnik toga stana bio je Hrvoje Vojković, tada predsjednik Uprave tvrtke Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba i potpredsjednik HSLS-a, što će za buduća događanja u sferi privatizacije državnih tvrtki i dobivanja poslova biti indikativan i značajan podatak. Naime, u mandatu predsjednika  Vlade RH Zorana Milanovića donijeta je odluka i provedena privatizacija tvrtke Croatia osiguranje d.d., što je paradigmatičan primjer i dokaz ne samo sukobâ interesa Zorana Milanovića, nego vrlo vjerojatno, i puno, puno više od toga!

PRODAJA CROATIA OSIGURANJA NA ŠTETU RH

U razdoblju siječanj-rujan 2013. društvo Croatia osiguranje (CO) ostvarilo je bruto prihod od 106,7 milijuna kuna. Udio CO-a na tržištu usluga osiguranja bio je tada oko 32 posto, a u prvih devet mjeseci 2013. godine ostvarilo je ukupnu zaračunatu premiju od 2,11 milijardi kuna. Usprkos tim izvrsnim financijskim rezultatima, Vlada Zorana Milanovića u srpnju 2013. g. donijela je odluku o prodaji dionica CO-a! Protiv su te ekonomski nelogične i štetne privatizacije bili mnogobrojni domaći i strani stručnjaci uključujući tu i F. Schannena, direktora budimpeštanskog ureda konzultantske kuće Roland Berger koji je držao da je to najnepovoljniji mogući trenutak za prodaju. K tome su nekretnine CO-a procijenjene na manje iznose nego što su stvarno tržišno vrijedile. Državni ured za reviziju u svom je nalazu utvrdio da te procjene nisu bile u skladu s međunarodnim standardima financijskog izvještavanja, jer smanjenje vrijednosti nekretnina nije bilo usklađeno s kretanjima na tržištu nekretnina u 2013. godini. Također je navedeno i da su određene poslove u privatizaciji morala provesti mjerodavna državna tijela a to su Državni zavod za upravljanje državnom imovinom i Ministarstvo financija, a kad je već za to bio angažiran savjetnik njegovo je plaćanje trebalo vezati uz opseg i vrijednost stvarno obavljenih usluga, a ne za kupoprodajnu cijenu kao što je to učinjen i posao mu enormno pretplaćen. U nalazu Ureda državne revizije posebno je istaknuto da je prodaja CO-a bila protuzakonita te financijski i ekonomski štetna za Republiku Hrvatsku! Zakonom o upravljanju državnom imovinom stavljeni su izvan snage Zakon o privatizaciji i Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, zbog čega se privatizacija CO-a mogla i smjela provesti samo i isključivo na osnovi odredbi Zakona o pretvorbi kapitala društava osiguranja i reosiguranja u RH, a prema kojima o privatizaciji osiguravajućih društava pa i CO-a mora odlučivati Hrvatski sabor na prijedlog Vlade RH. No, usprkos i usuprot tome, što znači protuzakonito, Vlada RH donijela je odluku za koju po prethodno navedenom Zakonu nije nadležna! Dakle, potpuno je jasno i neprijeporno da je Vlada RH radila protiv i na štetu proračuna i interesa Republike Hrvatske, a za i u korist potencijalnog kupca. No mora se razmotriti i mogućnost da je netko a možda i više dužnosnika bilo i osobno zainteresirano ne samo trenutno nego planski i dugoročno, da se postupak privatizacije CO-a radi baš i upravo tako kako je rađen i provođen?

MANJI I FINACIJSKI BASLER PRODAN PET PUTA SKUPLJE

Koliko je vrijednost CO-a bila podcijenjena a RH zbog toga oštećena zorno se može pokazati i dokazati usporedbom s prodajom osiguravajuće tvrtke Basler kojoj je vlasnik bila austrijska Uniqa Insurance Group. Basler osiguranje u Hrvatskoj zauzimalo je svega 4,5 posto tržišta usluga osiguranja, imalo je kapital od 328,2 milijuna kuna i gubitak od 51 milijun kuna. Croatia pak osiguranje imalo je udio na tržištu osiguranja od 32 posto, kapital je iznosio 1,8 milijardi kuna, a bruto dobit u razdoblju siječanj-rujan 2013. g. bila je 106,7 milijuna kuna. No, usprkos tim iznimno pozitivnim poslovnim i financijskim pokazateljima i rezultatima CO-a, Vlada RH učinila je sve da ih obezvrijedi i nanese štetu proračunu Republike Hrvatske? Naime, Basler osiguranje prodano je za oko 70 milijuna eura, a dionice Croatia osiguranja prodane su Adris grupi iz Rovinja za oko 119 milijuna eura što znači da je jedan posto udjela Baslera na hrvatskom tržištu usluga osiguranja vrijedio oko 17,3 milijuna eura, a jedan posto udjela CO-a na tom istom tržištu osiguranja vrijedio je gotovo pet puta manje tj. samo oko 3,7 milijuna eura! A kolika je neizmjerna i trajna šteta nanesena Republici Hrvatskoj tom i takvom procjenom i prodajom CO-a, vidi se jasno i iz činjenice da bi prodajna vrijednost CO-a iznosila najmanje oko 566 milijuna eura da je ono procijenjeno po financijskim i tržišnim kriterijima po kojima je procijenjeno Basler osiguranje!

HRVOJU VOJKOVIĆU ISPLAĆENA PUNA OTPREMNINA

Hrvoje Vojković za mandata Vlade Ive Sanadera imenovan je 2008. g. predsjednikom Uprave Croatia osiguranja d.d., a u veljači 2010. g. Nadzorni odbor CO-a razriješio ga je i izvanredno mu otkazao ugovor o radu bez prava na otpremninu. Na njegovu tužbu Trgovački sud u Zagrebu donio je u srpnju 2012. g. prvostupanjsku presudu da je otkaz nezakonit te da mu CO-a treba isplatiti zaostale plaće, zatezne kamate i ugovorenu otpremninu, sve u svemu bruto oko 7,5 milijuna kuna. Nadzorni odbor CO-a donio je u rujnu 2012. g. odluku da se ne će žaliti na tu presudu, nego je provesti i isplatiti navedeni iznos. Neovisni  pravni stručnjaci, Udruga Juris Protecta i drugi ukazali su da je takva odluka štetna jer postoji niz valjanih pravnih argumenata da se žalbom Visokom trgovačkom sudu iznos presuđene odštete poglavito u dijelu ugovorene otpremnine može znatno smanjiti i zaštiti interese CO-a. Naime, presuda o nezakonitosti otkaza Ugovora o radu kojeg je Sanaderova Vlada sklopila s H. Vojkovićem, a u kojem su i odredbe o bruto mjesečnoj  plaći u iznosu od 120.000 kuna te godišnjem bonusu od 1,7 milijuna kuna, ne znači i da su te odredbe pravno valjane jer je očito da su to institucionalna i zloupotreba službenog položaja da se ostvari nepripadajuća korist i ošteti CO. Stručna kvalifikacija i radno iskustvo Hrvoja Vojkovića na tržištu rada vrijedili su oko 10.000 kuna neto mjesečno, tako da su njegova ugovorena plaća i bonus negdje oko 20 puta veći od standardnih za stručni profil te radno iskustvo djelatnika formata  Hrvoja Vojkovića. Stoga je nadzorni odbor CO-a morao žalbom sudu pokušati osporiti taj i takav Ugovor, a za to su postojali i svi pravni uvjeti čemu je dokaz sličan primjer iz Hrvatskih cesta. Nezavisni cestarski sindikat na temelju čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tužio je menadžera zbog neprimjerenog iznosa ugovorene otpremnine Građanskom općinskom sudu u Zagrebu i tražio da se članak tog ugovora o otpremnini proglasi ništavnim, „jer je protivan moralnim načelima društva, pa je takav bez pravnog učinka“. Uvidjevši da će spor izgubiti, menadžer je odustao od otpremnine! U vođenju CO-a Hrvoje Vojković nije se pokazao baš najsposobnijim, pa je tako zabilježen blagi pad udjela u tržištu osiguranja a nešto su se smanjili i prihodi te povećali rashodi. U ugovorenim pravima i obvezama kod takvih rezultata poslovanja, određeno je da menadžer gubi pravo na punu otpremninu. Tadašnji ministar financija Slavko Linić i član Nadzornog odbora CO-a Krešimir Starčević zbog toga su se protivili isplati pune otpremnine, no navodno je „došlo do intervencije odozgo“ i puna otpremnina u iznosu nešto manjem od 4 milijuna kuna je isplaćena. Tko je mogao intervenirati u korist H. Vojkovića? Kako je u hijerarhiji vlasti iznad ministara samo predsjednik vlade, logično je zaključiti da je to moguće bio predsjednik Vlade Zoran Milanović. Tako je protivno ugovorenim pravima i obvezama u odnosu na rezultate poslovanja tvrtke i izgledne mogućnosti da se žalbom na prvostupanjsku presudu znatno smanji presuđeni iznos, Nadzorni odbor CO-a sklopio nagodbu s Hrvojem Vojkovićem kojom je dobio nešto manje od 4 milijuna kuna, a CO-a je sve to koštalo oko 7,5 milijuna kuna! Zoran Milanović i opet je bio u sukobu interesa po čl. 2 st. 1. i čl. 5. st. 3 ZSSI-a, no neće mu to biti i posljednji put da je u sukobu interesa u odnosu na istu osobu  tj. Hrvoja Vojkovića.

MINISTARSTVO ZDRAVSTVA DODIJELILO POSAO TVRTKI HRVOJA VOJKOVIĆA

U postupku objedinjene javne nabave usluge osiguranja za zdravstvene ustanove vrijedne oko 50 milijuna kuna, Ministarstvo zdravlja RH u siječnju 2015. g. dodijelilo je bez javnog natječaja tvrtki Gras Savoye Croatia (GSC)  posao usluge posredovanja u osiguranju. Dakle, zubar obitelji Zorana Milanovića i ministar zdravstva dr. Siniša Varga, dodijelio je posao tvrtki GSC kojoj je 20-postotni suvlasnik i glavni posrednik, pogodite tko? Pa tko bi to mogao biti drugi doli – Hrvoje Vojković!

Tvrtka pak GSC osnovana je u prosincu 2013. g., apočela je raditi u lipnju 2014. godine. Uslugama posredovanja u osiguranju u Hrvatskoj bavila se tada 41 tvrtka, i sve su bile zainteresirane za taj posao Ministarstva zdravstva. I niti jedna od njih svojim dugogodišnjim radom, iskustvom i stečenim ugledom nije zavrijedila povjerenje ministra i Ministarstva zdravstva, nego je posao uz predviđenu zaradu od 7 milijuna kuna, ako se posao uspješno realizira, dobila tvrtka GSC koja je počela radom tek prije šest mjeseci!? Očito je da je njezina glavna „poslovna“ referenca u Hrvatskoj za dobivanje tog posla bio Hrvoje Vojković i njegova povezanost s osobama u Vladi RH, koje su izravno ili neizravno odlučile o dodjeli tog posla! I, Zoran Milanović je opet, opet, opet i opet bio u sukobu interesa po čl. 2. st. 1. ZSSI-a, te i po čl. 5. st. 3. ZSSI-a! Pa, je li Zoran Milanović ikada deklarirao okolnost da je interesno povezan s Hrvojem Vojkovićem? Nije! Pametnom (i poštenom) da parafraziramo stare Rimljane – dosta.

No, ima li i može li uopće tome biti kraja? Može biti da i ima, ako bi Povjerenstvo za odlučivanje o sukoba interesa kao samostalno državno tijelo u Republici Hrvatskoj, radilo svoj posao i povjerene mu zadatke na način i u rokovima kako je to određeno Zakonom o sprječavanju sukoba interesa! No, sada je aktualno i logično pitanje – hoće li to i smjeti (u)činiti nakon što je na nedavno održanim izborima Zoran Milanović izabran za predsjednika Republike Hrvatske?