ŠTO NAS UČI RAT U UKRAJINI

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: U2/Island Records

Pacifist će reći da je rat najveća grozota i sramota čovječanstva, ljudožderstvo drugim sredstvima. Militarist će reći da je rat najveća blagodat, jer pokreće uspavane društvene snage, donosi na svjetsku pozornicu nove sile i tehničke izume. Realist će pak reći da je rat nužno zlo, jer čovjek je u duši divlja zvijer. No ipak treba činiti što god se može da se ta zvijer u čovjeku pripitomi, pa političke sukobe nastojati rješavati miroljubljivim sredstvima, razgovorima, pregovorima i tako dalje.

U ratu u Ukrajini vidimo i pacifiste i militariste, ali se slabo vide realisti. Ili, da kažemo na drugi način, politiku vode ili ljudi koji se u nju ne razumiju ili se, opet, previše razumiju. Ti što se „previše razumiju“ sljedbenici su Machiavellija, talijanskog mislioca koji nije, kao što neuki misle, iznjedrio neku svoju političku filozofiju, nego je samo opisao ono što je oko sebe vidio i što su svi koji su se bavili politikom (praktički, a ne teoretski!) znali. Politika nije motivirana moralom, čovjekoljubljem, ljudskim i građanskim pravima, nego interesima. Razlika je samo u tome što neki znaju, da drugi ne znaju prikriti svoje interese.

POLITIKA JULIJA CEZARA

No što imamo sada na terenu, u Ukrajini? Imamo grubijana Putina, naivca Zelenskog, djetinjaste Europljane te prepredene i dvolične Amerikance. „Zar se tako vodi politika u 21. stoljeću?“, pitaju se neupućeni. A zašto se ne bi tako, baš tako vodila? Takva se politika vodi od Julija Cezara, takva se politika vodila i vodi na području Iraka, Libije, Sirije, Afganistana i tko zna na području kojih sve zemalja, a sada bi Ukrajina trebala biti nekakva iznimka.

Čitatelju na razmišljenje. Po čemu se napad Rusa na Ukrajinu razlikuje od napada SAD i njezinih europskih saveznika na Irak? Po čemu se (nikad dokazana) tvrdnja da zemlja posjeduje biološko oružje razlikuje od tvrdnje da druga zemlja hoće razviti nuklearno oružje (sirovine ima u nuklearnim elektranama i reaktoru u Černobilu)? Zašto bi Ukrajinci imali pravo da vode vanjsku i unutrašnju politiku kakvu hoće, a Iranci i Afganistanci ne? Teza da svaka država može ulaziti u vojni savez s kim hoće, vrijedi samo za NATO savez. Baš me zanima što bi EU i SAD rekle kad bi Srbija i Crna Gora stupila u vojni savez s Rusijom, kad bi ruska vojska imala baze na teritoriju tih država (i Republike Srpske), a ruska flota našla sidrište u crnogorskim lukama. Ili kad bi Meksiko ušao u vojni savez s Kinom i na svom teritoriju rasporedio nuklearno oružje. Znamo što se dogodilo na Kubi. Gdje je tada bilo pravo naroda i država na samostalnost?

SPALJENI TOKIJO

Priča je ista, samo je svatko priča na svoj način. Kada pogine 10.000 iračkih civila onda su to kolateralne žrtve, kad ih toliko pogine u Ukrajini, onda je to ratni zločin. Kad Rusi napadaju nuklearnu elektranu, onda su oni krivci za moguću ekološku katastrofu (nije se, znakovito, dogodila), kad Iračani sklone civile u vojni objekt, onda su oni krivi za ratni zločin. Ako netko koristi civilne objekte za vojne svrhe, jasno je u ratnom pravu, on je kriv za stradanje civila. Kada su američki bombarderi spalili Tokijo – s više civilnih žrtava nego nakon nuklearnog udara u Hiroshimi – opravdanje im je bilo da su Japanci po kućama proizvodili oružje. U svakom se ratu neki gradovi proglašavaju otvorenima, upravo zato da ne bi stradali, da bi se sačuvali za doba mira. Zašto to Ukrajinci nisu učinili s nukleanom elektranom?

UMIJEĆE MOGUĆEG

Sve skupa olimpijada gluposti i dvoličnosti. Amerikanci su zadnji koji bi se trebali zgražati nad brutalnošću rata u Ukrajini. Zar su ratovi koji su oni vodili bili nježni? Zar nisu i oni palili sela u Vijetnamu? Zar nisu spalili Dresden i bacili atomsku bombu na Hiroshimu i Nagasaki? Zar i oni nisu dehumanizirali svoje protivnike, Japance do razine majmunske vrste? Nacija koja se diči poštivanjem ljudskih prava izrasla je na istrebljenju domicilnog stanovništva – i kao takva služila Hitleru kao uzor za rješavanje nacionalnog pitanja u mnogonacionalnoj državi (baš je zbog toga nazvao svoj vlak Amerika). Ne vidim razliku. Jedina je razlika u aktualnosti.

Naravno da simpatiziram sa žrtvama agresije. Naravno da osuđujem agresiju i agresora. Naravno da bih htio da rat prestane. No jedno je htjeti, a drugo je moći. „Politik ist die Kunst des Möglichen“, rekao je Otto von Bismarck. Politika je umijeće mogućega. Tu drevnu mudrost i temelj svakog trezvenog političkog razmišljanja ukrajinski su političari zaboravili, ako su je ikad znali.

OPĆE RAZORUŽANJE

Mi hoćemo u Europsku uniju, mi hoćemo u NATO. Lijepo. Ja hoću da Hrvatska bude dio Švicarske ili još jedna američka država – pa da živimo kako se tamo živi. Ili da sve zemlje proglase opće razoružanje, pa da svuda u svijetu zavlada vječni mir. Takav način razmišljanja primjeren je djeci, a ne ljudima koji vode svjetsku politiku.

Treba težiti ostvarenju svojih političkih ciljeva, to je istina, ali ciljevi moraju biti realni, tj. ostvarivi raspoloživim sredstvima. Ako se tako ne vodi politika, nastaje samo zlo. Amaterima ne bi trebalo biti mjesta u politici. Jer kad nastupi ratna nevolja onda je kasno govoriti o ljudskim, političkim i nacionalnim pravima. Treba biti pametan i znati što se može a što se ne može. (Zar policija ne savjetuje žrtvama oružanih pljački da ne pružaju otpor?)

SJEDENJE NA DVIJE STOLICE

Do svega ovog ne bi došlo da su Ukrajinci shvatili političku realnost i pomirili se s neutralnim statusom, koji se u vrijeme vrućeg i hladnog rata najbolje rješenje za male nacije. Do rata ne bi došlo da su se Biden i Putin uspjeli dogovoriti. Dogovoriti oko čega? Putin hoće jaku, a Biden slabu Rusiju. Putin hoće prodavati plin Europi, a Biden bi radije da Europa kupuje plin od njega. I tako smo došli do srži problema, do novca.

Kako god da se ovaj rat završi, netko će biti na dobitku, a netko na gubitku. Na dobitku neće biti ni Rusi ni Ukrajinci, jer i ako ostvare svoje političke ciljeve platit će za to (pre)visoku cijenu. Loše će proći i Europa jer i ona će imati štete od ekonomskih sankcija nemetnutih Rusiji. Tko će biti na dobitku? Naravno, Sjedinjene Države. Europa više neće biti ovisna o ruskom, nego o američkom plinu. Opet će se zaraditi milijarde na tuđem bolu i jadu. Stara američko-britanska politika, politika preko tuđih leđa: neka drugi pate i ginu za naše interese.

U cijelom ovoj situaciji moje simpatije nisu ni na čijoj strani. Svi su krivi. A tko je najpametniji? Najpametniji je Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije. Zašto bi se on svadio s Rusima radi Europske unije i Altanskog saveza? (Kada je NATO bombardirao Srbiju onda nitko nije govorio o pravu zemlje da vodi politiku prema manjinama kakvu hoće, kakva se recimo dozvoljava Izraelu i Turskoj.) To je stara politika Srbije, politika sjedenja na dvije stolice, i – istinu treba reći – najbolja politika za malu zemlju, od Švicarske, Švedske i Španjolske do Dubrovačke republike.