ŠTO JE POPULARIZACIJA ZNANOSTI?

Čini se da s popularizacijom znanosti nemamo problema i da svi znaju o čemu je riječ. Doista? Nedavni prijepori oko toga što jest, a što nije popularizacija znanosti naveli su me da o tome malo razmislim i da s vama, dragi čitatelji, podijelim neka razmišljanja i neke uspomene. Prvo da pojasnim svoje stajalište; za mene je popularizacija znanosti djelovanje pojedinaca ili grupa educiranih članova zajednice, ne nužno i znanstvenika, koji svekolikoj javnosti prikazuju teme iz znanosti putem (najčešće) predavanja, izložaba i radionica. Pod time ne podrazumijevam prezentaciju bilo kakvih stručnih tema članovima strukovne udruge, studentima ili kolegama, jednako kao niti putopisne prikaze kamo je netko putovao, što je jeo i gdje su bile lijepe plaže ili brda. Ako baš hoćete, to bi se bolje nazvalo – informiranjem. Dakle,

Piše: prof. dr. sc. Tihomir Marjanac

Foto: www.kurier.at

Čini se da s popularizacijom znanosti nemamo problema i da svi znaju o čemu je riječ. Doista? Nedavni prijepori oko toga što jest, a što nije popularizacija znanosti naveli su me da o tome malo razmislim i da s vama, dragi čitatelji, podijelim neka razmišljanja i neke uspomene. Prvo da pojasnim svoje stajalište; za mene je popularizacija znanosti djelovanje pojedinaca ili grupa educiranih članova zajednice, ne nužno i znanstvenika, koji svekolikoj javnosti prikazuju teme iz znanosti putem (najčešće) predavanja, izložaba i radionica. Pod time ne podrazumijevam prezentaciju bilo kakvih stručnih tema članovima strukovne udruge, studentima ili kolegama, jednako kao niti putopisne prikaze kamo je netko putovao, što je jeo i gdje su bile lijepe plaže ili brda. Ako baš hoćete, to bi se bolje nazvalo – informiranjem. Dakle, popularizaciju doživljavam kao čin promicanja tema koje su javnosti nedostatno poznate ili o kojima publika nema prave i točne informacije ili spoznaje. Tko (sve) popularizira znanost Tko su sudionici popularizacije, tko to radi – i zašto? Popularizacijom znanosti mogu se baviti mnogi, od novinara, studenata, nezaposlenih sveučilištaraca, pa do samih znanstvenika. Iako je paleta sudionika široka, to ne umanjuje njihovu odgovornost, niti zasluge, dapače! Mnogo je primjera izvrsnih popularizatora znanosti koji su po svom temeljnom obrazovanju pripadali nekoj od znanstvenih struka (sir David Attenborough je, primjerice, po vokaciji – geolog), ali i onih koji su po vokaciji bili nešto sasvim drugo. Svi su oni svoj popularizatorski rad oblikovali u skladu sa svojim interesima i znanjem, i golemim zalaganjem. Neki su potpuni volonteri, a drugi su pak profesionalci. Svejedno od čega živjeli, svi se svojski zalažu da publika doživi znanost u za nju prikladnom obliku. No, što to zaista znači? Je li to tek pojednostavljeno predavanje ili je to igra za djecu predškolske dobi? Rekao bih, nije niti jedno, niti drugo. Jer, kolikogod je neko predavanje pojednostavljeno, ipak je – predavanje, a igra je i dalje igra. I kroz igru se može mnogo naučiti, jednako kao i na predavanju, ali to još nije popularizacija. Popularizacija znanosti je prezentacija znanstvenih sadržaja na popularan način, prilagođen spoznajnim sposobnostima publike, kako bi se znanstvene teme približile i pojasnile zainteresiranoj publici. Dakle, ciljevi popularizacije znanosti su educiranje publike, podizanje svijesti o znanstvenim temama, poticanje znatiželje i motivacije za učenjem, promocija znanstvene profesije, i – na manje važno – demistifikacija znanstvenog poziva. Ista se tema može prikazati na mnogo načina, a da je svaki puta prihvati druga i drukčija publika. Zaista, to je pravo umijeće i za to nema jednostavne »kuharice«. Dobar primjer je predstavljanje znanstvenih tema pomoću pantomime što promovira dr. Steve Mesure iz Kenta u Velikoj Britaniji (gostovao je na Festivalu znanosti 2003. godine). Steve Mesure je po obrazovanju geofizičar, ali se već tijekom studija priključio glumačkoj skupini, a nakon kraće profesionalne karijere u struci, posve se posvetio popularizaciji znanosti okupivši tim izvođača (ne znanstvenika) koji putuju od mjesta do mjesta i izvode znanstvene predstave. Uz njega, valja spomenuti i britanske skupine Science Made Simple i Techniquest iz Cardiffa koje su na našem Festivalu znanosti gostovale s kazališnim predstavama »Znanost pred vašim očima« (2007.) i »Otkačena predstava o vodi« (2008.).

Da ne pomislite kako su samo strani popularizatori znanosti vrijedni spomena, moram čitatelje podsjetiti na iznimnu aktivnost tri markantne skupine znanstvenika – popularizatora znanosti. Prva je okupljena oko prof. dr. sc. Franke Miriam Brückler s Matematičkog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF). Profesorica Brückler je osmislila i izvela mnogo zapaženih popularnih predavanja, radionica, ali i predstavu »Što je matematika« koja je prvi put izvedena 2011. na 9. festivalu znanosti u Zagrebu. Druga istaknuta skupina je tim kemičara, također sa zagrebačkog PMF-a, okupljenih u predstavi »Čarolije u kemiji«. Treća je popularizacijska skupina studenata farmacije okupljena oko prof. dr. sc. Stjepana Pepelnjaka sa zagrebačkog Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu (danas u mirovini) koja putem mjuzikla predstavlja mikrobiološke teme (snimili su čak i dva CD-a; Mikrobi, mikrobi i Gljivogljivice – pletivo života)! Uz navedene ima još mnogo vrijednih skupina popularizatora znanosti koji se svake godine nesebično trude znanost približiti publici na Festivalu znanosti, Noći istraživača i sličnim manifestacijama, pa sve zainteresirane pozivam da posjete naše sljedeće manifestacije. Bilo bi teško nabrojati sve naše popularizatore znanosti, a da se pri tome nekoga nehotice ne izostavi, ali gotovo svi imaju nekoliko zajedničkih odlika; a) popularizaciji znanosti pristupaju s mnogo entuzijazma; b) to nije njihov osnovni posao i njome se bave izvan radnog vremena; c) njihova kreativnost i prilagodljivost profilu publike nije ne štetu prezentacije znanstvenih sadržaja; d) uvijek su spremni učiti i dorađivati prezentacije; e) uvijek su spremni sudjelovati u manifestacijama koje im pružaju izravan kontakt s publikom. Naravno, popularizacija znanosti može se provoditi u svim sredinama i situacijama, od trgovačkog centra , gostovanja u školama i gradskim knjižnicama do pisanja za dnevne novine i popularne časopise te osmišljavanja radio i TV emisija. Gotovo da nema mjesta gdje se ne može provoditi popularizacija znanosti, pa se opet pitam jesmo li iscrpjeli sve mogućnosti? Naravno da nismo. Također se ne smijemo zatvoriti u svoje uske okvire i pod popularizacijom podrazumijevati obraćanje kolegama po struci. Što jest, a što nije popularizacija Neki su časopisi stručni, a neki pak popularni, kakva je svakako i Priroda. To je naš medij za popularizaciju znanosti, medij koji svoju društvenu funkciju provodi već više od stotinu godina.

U Jugoslaviji je bilo i drugih časopisa koji su popularizirali znanost; samo da podsjetim na danas ugasle časopise: 300 čuda – Magazin za svakoga koji je izlazio u Beogradu 1950-ih i 1960-ih godina, Kozmoplov i Galaksiju – časopis za popularizaciju nauke koja je također izlazila u Beogradu 1972.–2001. i koji su za popularizaciju znanosti u tadašnjoj državi učinili vrlo mnogo. U popularizaciji znanosti važnu ulogu odigrali su radio i televizija. TV Zagreb, kako se tada zvala, već je od samog početka 1960. emitirala popularno-znanstvene priloge iz vlastite produkcije (tada emitirane samo »u živo«), ali i uvozne serijale kao što su bili Cousteaove »Tajne mora« i BBC-jev »Opstanak«, uz mnoge druge. Premda se čini da se popularizacijom znanosti danas može svatko baviti i da je to općeprihvaćena društveno korisna i priznata djelatnost (ne samo) mladih znanstvenika, moram sa žaljenjem konstatirati da to baš nije tako. Popularizacijom se danas ipak bave malobrojni, posebno motivirani pojedinci koji su u svojoj sredini nerijetko neshvaćeni ili njihova sredina popularizatorski rad u najmanju ruku ne cijeni dovoljno. Pomak na bolje, ipak, pojavio se (doslovno) ovih dana u vidu jednog od uvjeta Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (»dokazani rad na popularizaciji znanosti«) koje bi trebali ispunjavati predloženici za zapošljavanje iz redova najboljih znanstvenih novaka u Hrvatskoj. To je, koliko znam, prvi puta da se rad na popularizaciji znanosti formalizirao kao bitan kriterij za dokazivanje znanstvene izvrsnosti. Kad sam to vidio, gotovo sam poskočio od ushićenja! No, čim se to obznanilo, javili su se glasovi da popularizacija nije dobro definirana, da se ne zna točno što ona podrazumijeva i da se to može odnositi i na predavanja u strukovnim udrugama, pa i na uređivanje strukovnih glasila. Dakle, odjednom, 2012. godine »otkrivamo« da zapravo ne znamo što je popularizacija znanosti i što se pod tim pojmom može podrazumijevati?! Da čovjek ne povjeruje! Još je 2004. godine izdana knjižica Znanost i javnost. Uvod u komuniciranje znanosti, inženjerstva i tehnologije koji su pripremili prof. Blanka Jergović s Hrvatskih studija i prof. dr. sc. Mladen Juračić s PMF-a, ali se pitam tko ju je i pročitao? Jer da jest, dvojbe ne bi bilo. Kako sada stvari stoje, čini se da nam predstoji zlatno doba za popularizaciju znanosti! Očekujem da će se pojaviti mnoštvo popularizatora i »popularizatora« znanosti, jer ako je to jedan od kriterija koje propisuje Ministarstvo, gotovo da više neće biti onoga tko se u tome neće prepoznati! Nadam se da će se to odraziti i u broju kvalitetnih priloga za Prirodu i druge srodne časopise, broju gostovanja po školama, knjižnicama i drugdje. Pitam se samo, je li netko spomenuo riječ – kvaliteta? Pa nije svako predavanje odlično, nije ni svaka prezentacija za pamćenje i nije svaki »popularizator« i popularizator znanosti, jer i to treba znati raditi. Napokon, imamo li potrebnu dozu samokritičnosti da spoznamo svoje intelektualne i sve ostale okvire, ograničenja? Od euforičnog poleta do razočaranja, često je samo jedan korak. A kad je o tome riječ, podsjećam na onu izreku o tihoj vodi i bregima, jer tek sustavna i trajna popularizacija znanosti može (i treba) uroditi društvenom koristi.