SHOW OD RATA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: TFI Global
Često se znam naći s umjetničkim dijelom svoje obitelji u nevezanom razgovoru (da ne kažem raspravi ili prepirci) o nekoj znanstvenoj teoriji koju su pokupili s interneta. Je li teorija znanstvena ili pseudoznanstvena teško je od prve reći, no ono što od njih najprije čujem je da je teorija „genijalna“, a da su oni koji protiv nje govore – većina znanstvenika – ljudi s nečasnim namjerama, jer ne daju (zbog svojih sebičnih interesa) da istina dođe na vidjelo.
MAŠTA VAŽNIJA OD ZNANJA
No nije tako. Točno je da je u znanosti, kako kaže Einstein, „mašta važnija od znanja“, no mašta se mora temeljiti na znanju, na činjenicama da bi bila produktivna. Einstein je do specijalne teorije relativnosti došao kada se zapitao bi li se vidio u zrcalu nasuprot njegovom sjedalu u kupeu da vlak juri brzinom svjetlosti. Zamisliti tako nešto zaista je fantastično, no sama fizička situacija nije fantastična nego posve realna. Drugim riječima, znanost mora uvijek polaziti od iskustva, od opažanja i eksperimenta, pa bio on i samo misaoni, kao u ovom slučaju.Za razliku od toga, umjetnik može pustiti mašti na volju – nitko mu neće zamjeriti. Temeljni razlog nesporazuma s umjetnicima u mojoj obitelji je upravo u tome: oni na znanstvene teorije gledaju kao na dobre priče, kao podloge za scenarij, a ne kao na nešto što treba dokazati i čije konzekvencije treba pokazati. Teorija može biti lijepa, logična, uvjerljiva, razumljiva, kompaktna, sveobuhvatna, zanosna, genijalna, fantastična, itd., itd., – ali zbog svega toga ne mora biti istinita. A ako nije istinita, ako se ne može dovesti u sklad s činjenicama, onda se i ne može zvati znanstvenom teorijom. Ispravno bi bilo reći da je riječ o znanstvenoj fantastici.
Svijet umjetnosti je ono što umjetnik želi da bude, svijet znanosti je ono što znanstvenik zna da jest. I jao si ga kada umjetnik uđe u svijet znanosti, a još gore kada umjetnik uđe u svijet politike, koja se, kao i znanost, treba temeljiti na činjenicama, na shvaćanju društvene i povijesne zbilje. „Politik is die Kunst desMöglichen“, rekao je Bismarck. Politika je umijeće mogućega.
VOĐENJE POLITIKE DRUGIM SREDSTVIMA
I rat je isto to, „umijeće mogućega“, jer rat je – kao što reče drugi Nijemac (Clausewitz) – „vođenje politike drugim sredstvima“. Postoji ratna vještina, taktika i strategija, koja se istražuje i proučava tisućama godina, ona se uči na vojnim učilištima, a temelji se na iskustvu, na činjenicama, kao i prirodne znanosti. I što ona, vojna teorija kaže?
Kaže vrlo jednostavno: „Ako hoćeš da ti ofanziva uspije, onda moraš biti barem tri puta jači od protivnika“. I još: „Uvijek pobjeđuje jači, onaj tko ima više vojske i više oružja, onaj tko ima veću vatrenu moć i bolju logistiku“. Na entuzijazmu se može dobiti bitka, ali se ne može dobiti rat. Sudbina Japana i Japanaca u Drugom svjetskom ratu najbolji je primjer za to.
UKRAJINCI ŽRTVOVANI ZA POLITIČKU LUDOST BEZ GRANICA
Kad se tako, razumno i trijezno gleda, onda je od prve jasno da ofanziva Ukrajine protiv Rusije ne može uspjeti. Rusi su nadmoćni. To kažu svi vojni stručnjaci osim onih koji su izravno umiješani u sukob. A što oni kažu? Amerikanci kažu za Ukrajince da ne znaju ratovati, da ne znaju primijenti NATO standarde u ratovanju, Ukrajinci pak kažu da im nedostaje oružja. Prva im ofanziva nije uspjela jer nisu imali artiljerije. Ova im ne uspijeva jer nemaju avione. Da sve to imaju, već bi Rusi otišli s Krima.
Želeći pokazati svojim donatorima da nisu nenamijenski potrošili njihov novac, Ukrajinci pokreću ofanzive na koje nisu spremni. I u njima troše ono najvrijednije što imaju, a to su ljudi.
Koliko je Ukrajinaca poginulo, teško je reći. Možda ih nije poginulo 400 tisuća, kako procjenjuje američki vojni stručnjak Douglas MacGregor, no sudeći prema vijestima da već mobiliziraju studente i djelomično nesposobne vojne obveznke, broj poginulih vojnika nije mnogo ispod tog broja. Kakva korist od takve vojske? „Kada sam ušao u sobu vidio sam oko sebe same mrtvace“, pisao je neki njemački podmorničar kada se susreo s tenkistima predodređenih za posljednju Hitlerovu ofanzivu, onu na Ardenima. „Ti ljudi nisu imali nikakve šanse da prežive“.
I ima pravo. Za tri tjedna ne može se naučiti ni iz puške pucati, a kamoli iz tenka. Za to trebaju godine i godine, i tehničke i taktičke obuke. Svi su ti i mladi i stari ljudi, Ukrajinci, žrtvovani, žrtvovani za političku ludost bez granica.
GLAVNI AKTER SAVRŠENO IGRA ULOGU PO AMERIČKOM SCENARIJU
„Amerika može ratovati protiv Rusije dokle hoće“, piše neki Amerikanac komentirajući članak na tu temu. „Rat u Ukrajini nas stoji samo 0,5 % budžeta, a u ljudskim životima ništa.“ Hladno i cinično. Koga briga za Ukrajince, glavno da Amerikanci ne umiru. Amerikanci ne umiru, oni profitiraju – velik dio novca namijenjenih Ukrajini odlazi u džepove proizvođača oružja. Ostatak će naplatiti na kraju rata, vjerojatno prisvajajući prirodne i industrijske resurse Ukrajine.
A što na to kaže glavni akter? Glavni akter je i dalje akter, jer savršeno igra svoju ulogu po američkom scenariju: „Nećemo s Rusima pregovarati sve dok posljednji ruski vojnik ne napusti teritorij Ukrajine“. Lijepa rečenica, primjerena kazališnoj predstavi, ali kao što nakon juriša lake konjice kod Balaklave reče francuski časnik koji se tamo zatekao: „Veličanstveno, ali tako se ne ratuje“. Rusi neće napustiti Ukrajinu sve dok ne budu vojnički poraženi, a sve govori da se to neće dogoditi. Na kraju će ipak trebati sjesti za pregovarački stol – i početi respektirati ruske političke i geopolitičke interese.
