SAVRŠENA “PR” PREDSTAVA

Tekst: Tomislav Jakić

Foto: Paraf

PR engleska je kratica za ‘public relations’, što u prijevodu znači: odnosi s
javnošću. U praksi, međutim, i to ne od jučer, nije riječ o odnosima s javnošću,
nego o manipuliranju javnošću.

To jest i to mora biti polazna točka za svaki pokušaj analize smisla i
značenja posjeta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Washingtonu.
Jer, bila je to, od početka do kraja, savršena PR predstava. Od početka, to znači da
je javnosti već i prije no što je Zelenski američkim vojnim avionom sletio u
Sjedinjene Države sugerirano kako je riječ o ‘povijesnom posjetu’. Baš kao što je
već i uoči njegovog govora u Kongresu opetovano najavljivano kako će održati
‘povijesni govor’. Nekada, u nekim drugim, trezvenijim, da ne kažemo:
razumnijim vremenima, štedljivo se operiralo s atributom ‘povijesni’, a svakako
nije se njime označavalo događaje i prije no što bi se odigrali. Dakle, doslovno od
samoga početka javnost je pripremana, izraz indoktrinirana tu je potpuno na
mjestu, na način da se ljudima u svijest i podsvijest usađivala tvrdnja kako je
posrijedi nešto ‘povijesno’, izvanredno u svakome slučaju.

Dolazi nastavak. Posjet Zelenskog je, kažu i ponavljaju, iznenadan, ideja o
njemu javila se prije nekoliko dana. Neobično, ima li se u vidu da se i ukrajinski
predsjednik, ali i američki novinari (barem oni u mainstream medijima) upadljivo
pozivaju na dva događaja iz povijesti što su, i opet upadljvo, vremenski
koincidirali s tim njegovim ‘iznenadnim’ predbožićnim posjetom Washingtonu.
Prvi je bio dolazak britanskog ratnog premijera, Winstona Churchilla, u
Washington i njegovo obraćanje Kongresu u prosincu 1941., a drugi poznata ‘bitka
u izbočini’ u vrijeme posljednje nacističke ofanzive, one u Ardenima godine 1944.,
također uoči Božića. Dakle, nije posjet bio iznenadan, pa se tek onda netko sjetio
tih događaja, nego je vrlo pažljivo tempiran sa svrhom da se te događaje iz
vremena Drugog svjetskog rata iskoristi na najbolji mogući način. S kojim ciljem?

S onim, čijem je ostvarenju bila podređena cijela medijsko-politička
atmosfera u kojoj se odvijao posjet Zelenskog Washingtonu. A to je definitivno
zaokruživanje slike Vladimira Putina kao novovjekog Hitlera. I nitko da kaže kako
je to bezrezervno izjednačavanje Putina s Hitlerom, odnosno današnje Rusije s
tadašnjim nacističkim Trećim Reichom golema uvreda svim borcima protiv
fašizma iz vremena Drugog svjetskog rata, ali i – a to nam se čini još važnijim –
svim onim milijunima nevinih ljudi koji su samo zbog svoje rase i vjere pobijeni u
nezapamćenom i do danas, srećom, neponovljenom zločinu Holokausta. Toliko o
cilju.

Kada, međutim, govorimo o širem kontekstu cijele priče, onda je
nezaobilazno osvrnuti se i na samog ukrajinskog predsjednika. I medijima, ali i
političarima na Zapadu puna su usta hvale za ‘hrabrog i odvažnog državnika’, za
‘čovjeka koji točno zna što hoće i to i provodi’ (je li to baš kompatibilno s
demokracijom?), od američkih novinara saznajemo da je taj dojučerašnji estradni
glumac (stand-up comedian) ‘studirao pravo i temeljito izučavao rusku povijest’,
uporno se, do iznemoglosti, ponavlja divljenje njegovom umješnošću u javnim
nastupima u kojima uvijek, ali baš uvijek zna što i gdje treba reći, koga citirati, na
koji se povijesni događaj pozvati.

I opet, nikoga da kaže kako glumac u ulozi predsjednika samo uspješno igra
svoju ulogu. Jer i svakome naivcu, pod pretpostavkom da nije do kraja izgubio
sposobnost realnog sagledavanja i racionalnog prosuđivanja, bit će jasno – prati li
Zelenskoga – da su svi njegovi nastupi (razna video obraćanja parlamentima širom
svijeta i UN-u, pa do ovog javnog nastupa u Washingtonu) i opet – savršena PR
predstava. Od toga da mu se vrlo pažljivo bira garderoba kojom se želi sugerirati
kako je to ratnik u sudbonosnoj bitki ne samo za svoju zemlju, nego i za
demokraciju i njezin opstanak u svijetu; pa do toga da mu se organiziraju nastupi i
pišu govori. Neka netko samo pokuša pobrojati u koliko se modela i varijanti
zelenih majica najprije s kratkim rukavima, potom s dugima i s kakvim sve
simbolima i natpisima na njima Zelenski pojavljivao u proteklih deved mjeseci. I
neka netko također pobroji sve povijesne paralele što ih je u takvim nastupima
vukao.

Genijalac? Jedinstvena pojava na svjetskoj sceni? Ne, tek glumac kojega
opslužuje ekipa vrsnih stručnjaka.

I što je napokon rekao u tom svojem ‘povijesnom’ govoru u Kongresu SAD?
Nanizao je hrpu zvučnih, ali praznih fraza (ponekada i besmislenih, poput one
kako će Ukrajinci znati upravljati američkim tenkovima i avionima; tek tako?).
Nakon svake od tih fraza članovi bi Kongresa, kao na zapovijed, skočili na noge i
burno aplaudirali. I, da, spomenuo je, tek onako usput da ima koncept mirovnih
pregovora u deset točaka, kao i globalnog summita (?) o miru u Ukrajini i da se
američki predsjednik s time složio. Kući se vraća s američkim obećanjem isporuke
jedne baterije (novohrvatski: bitnice) protuzračnog sustava Patriot što neće, čak ni
po procjenama američkih vojnih analitičara, bitno utjecati na tok rata. Konkretan je
bio samo kada je progovorio o onome što želi, on i Ukrajinci. I tu nije ostavio
nikakvog prostora sumnji. Nije se izjasnio za mir, nego za rat.

‘Svi mi, milijuni Ukrajinaca, želimo samo jedno: pobjedu! Samo pobjedu!’
A parafrazirajući jednu izjavu američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta,
precizirao je kakvu to pobjedu žele ‘milijuni Ukrajinaca’: apsolutnu pobjedu.
Svakome tko iole nešto zna o ratovima i o njihovom okončavanju, savršeno je
jasno kako je ključni uvjet da bi se postigla ‘apsolutna pobjeda’ – apsolutna, dakle
bezuvjetna kapitulacija druge strane, što u ovome slučaju znači Rusije.
Na kojoj su strani povijesti (da se poslužimo omiljenom frazom hrvatskog
premijera) oni koji će tu (priželjkivanu) pobjedu odnijeti, ni o tome Zelenski nije
ostavio nimalo prostora za nagađanje. I tu je bio jasan. Završio je, naime, svoj
govor pozdravom ‘Slava Ukrajini’ istim onim pozdravom kojim su se služili
ukrajinski nacionalisti, saveznici Trećeg Reicha, i njihov vođa Stepan Bandera
kojemu se širom današnje Ukrajine podižu spomenici (dok se istodobno, ali ne i
samo u Ukrajini, ruše spomenici Crvenoj armiji bez koje ne bi 1945. bilo pobjede
nad nacizmom).

Za one koji možda ne znaju: ‘slava Ukrajini’ ekvivalent je ustaškom
pozdravu ‘za dom – spremni’.

Novinaru generacije ovoga autora, gledajući Zelenskog u njegovom ‘ratnom
dresu’ u Washingtonu, njegovo stalno snishodljivo klanjanje, s rukom na srcu uz
riječi: ‘Čast mi je, velika mi je čast’, naprosto se nametnula usporedba sa susretom
maršala Tita i britanskog premijera Churchilla u Napulju 1944. Tita, vođu
Narodno-oslobodilačke vojske, u Napulj su prebacili Britanci (baš kao i Zelenskog
u Washington – Amerikanci). I Tito je napustio poprište rata (u kojem je i sam bio
ranjen), što bi se, s obzirom na posjet Zelenskog Bahmutu na prvoj liniji fronte
također moglo reći. No, Tito nije došao u nekakvoj vojničkoj majici i izgužvanim hlačama, nego utegnut u maršalsku uniformu i nastupio je samouvjereno. O tome
svjedoče i fotografije, odnosno snimke toga susreta (što će tek kasnije biti
proglašen povijesnim!), ali i zapisnici iz kojih se vidi tko je što govorio.
Koliko su ti zapisnici bili inspirativni i godinama nakon toga govori podatak
da je jedan poljski (!) dramatičar na temelju njih napisao dramu s dva glavna lica –
Titom i Churchillom. Izvodila se ta drama i u nekadašnjoj Jugoslaviji s Markom
Todorovićem (poznat iz filma ‘Užička republika’) u ulozi jugoslavenskog maršala.
Kada se već povlače historijske paralele, nismo odoljeli da i mi ne posegnemo za
jednom.

I što sada?

Mali je glumac odigrao svoju predstavu u velikom kazalištu. Bila je to,
ponovimo, savršena PR predstava, školski, ogledni primjer manipuliranja
javnošću u svrhu dobivanja podrške za politiku koja je sve prije nego ono pod što
se ‘prodaje’. No, washingtonska je predstava završila. Njezinu cijenu tek treba
platiti. A platit će je u krvi i razaranju ukrajinski narod, danak u krvi platit će i
Rusija, a krizom koja se još nije razbuktala, ali koja je neminovna, spektakl u
Bijeloj kući i Kongresu platit će Europa, u konačnici – cijeli svijet.

A zašto? Zato što su zapadni stratezi zamislili kako mogu trajno oslabiti
Rusiju i potkopati njezin položaj (ali i utjecaj) u svijetu ako na njezine granice
dovedu moćno naoružanje Atlantskog pakta, pa značilo to i žrtvovanje jedne velike
države (Ukrajina je, naime, površinom najveća evropska država) koju će se
pretvoriti – ako drugačije neće ići – u poligon odmjeravanja snaga s Moskvom i, o
tome se već na Zapadu piše bez ikakvih rezervi, u savršeno područje za
iskušavanje djelotvornosti postojećih i novih sustava naoružanja.
Svijet je poludio? Ne, svijet nije. No, može li se to isto reći i za neke ključne
igrače na međunarodnoj sceni? Za one koji se igraju sudbinom cijeloga svijeta, koji
ulaze u rizik novog svjetskog rata, vođeni vlastitom arogancijom i osjećajem kako
imaju ‘misiju’ gospodariti svijetom? Teško. Pretjerujemo? Nimalo, jer jedna od
zvijezda američkog tv novinarstva potpuno je jasno, bez i najmanje zadrške uoči
govora Zelenskog u Kongresu izjavila kako je u pitanju sudbina onoga svijeta ‘što
smo ga mi’ (dakle: Amerikanci) izgradili nakon Drugog svjetskog rata. Pa ako vam
nije jasno što to znači, evo prijevoda. Amerika je stvorila svijet, takav kakav jest,
nakon godine 1945. Nitko drugi, nego Amerika. Pa ako se u Ukrajini odlučuje
hoće li taj svijet opstati (tako dalje kaže ista novinarka), onda je jasno kako je Amerika pozvana, zadužena zapravo (samo od koga?) da svim sredstvima radi na učuvanju toga (svojega) svijeta.

Ako je tako, a tako jest, jer citirane riječi niti znače, niti mogu značiti išta
drugo, onda je kristalno jasno i to zašto se američko-ruski odnosi pogoršavaju
nakon godine 2006., kada je predsjednik Putin na muenchenskoj konferenciji o
sigurnosti prvi puta jasno izrekao stav kako je prošlo vrijeme u kojemu je svijetom
mogao dominirati jedan hegemon. Washington je dobro shvatio i razumio poruku:
ne možete nakon ere bipolarnog svijeta inzistirati na unipolarnom svijetu, mada je
on u vrijeme Jeljcinove Rusije postao stvarnost, svijetu u kojemu će Sjedinjene
Države koje same sebe (vratimo se američkoj novinarki) ionako doživljavaju
tvorcem toga svijeta imati ulogu i položaj jedine priznate sile koja će ga formirati
prema svojim željama, odnosno interesima i potrebama (bez obzira na bilo koga
drugoga).

To Putinovo muenchensko ‘ne’ stvarni je početak i uzrok svega što se danas
događa. Tome je slijedilo ono što se zbivalo u Ukrajini nakon rušenja, uz
neskrivenu podršku Zapada (čitaj: Amerike) demokratski izabranog, legitimnog
Predsjednika Janukovića 2014. (bez obzira na to kakav je taj Predsjednik bio,
govorimo o njegovoj demokratskoj legitimaciji i o načinu svrgavanja s vlasti i
dovođenju na kormilo zemlje ekipe koju je dogovarao, odnosno odobravao
Washington). Tada i tako, nakon spomenute muenchenske predigre, sve je počelo.
Da priču o prekršenom obećanju kako se NATO nakon ujedinjenja Njemačke neće
širiti ‘ni pedlja prema Istoku’ i ne ponavljamo.

Pa tako danas svjedočimo početnim akordima posljednjeg čina drame s i
dalje neizvjesnim konačnim završetkom. Kakav bio da bio, usuđujemo se
prognozirati da neće biti onakav kakvime su ga zamislili u Washingtonu. Na tome
neće ništa promijeniti ni savršeno odigrana PR predstava u glavnom gradu
Amerike; osim što će nedvojbeno produljiti rat, ubijanja i razaranja. No, za one
koji razmišljaju u globalnim okvirima, to su ionako ‘kolateralne štete’, zar ne?
A što je s onima koji su žrtve tih kolateralnih šteta? Misli li netko na njih? A
nije riječ samo o Ukrajini. Riječ je, ovako ili onako, o stotinama milijuna, možda i
milijardama ljudi. I opet pretjerujemo? Ne, samo smo realni, mada je to u
današnjem svijetu gotovo već postalo kažnjivo. Demokraciji i ljudskim pravima
usprkos.

Zaista: demokracija! Može li biti demokracije u svijetu koji ratuje, i to do apsolutne pobjede? Takav je bio samo Drugi svjetski rat. I upravo zato da bi se formula o nužnosti apsolutne pobjede mogla ‘prodati’, bilo je potrebno vući paralele s bitkom u Ardenima, s Winstonom Churchillom i Franklinom Rooseveltom. Bilo je i jest potrebno manipulirati ljudima i sakriti od njih činjenicu da će demokracija biti najveća žrtva rata koji se, uvjeravaju nas, vodi za pobjedu demokracije.

Za sada manipulacija uspijeva. Hoće li do kraja uspjeti? Kada bi ovo bio
kviz, rekli bismo da je to pitanje za milijun dolara. Ovako…